Liminal Balkans

This paper discusses Téa Obreht's 2010 novel The Tiger's Wife within the context of transmigrations and post-national conceptions of both the real and mythical translocality. Through analysis of Obreht’s discourse of disremembering, which is in Aleksandar Hemon’s definition a recognition of one’s own experience under the new narrative, the paper will explore the transnational dimensions of the Slavic-American identity of The Tiger’s Wife. The aim of this paper is to focus on the new understanding of transnational relationality as well as on a reconception of reality that disremembers Obreht’s or, on a larger scale, human experience within the mythical realism of The Tiger’s Wife.Keywords: transnationalism, the Slavic-American identity, disremembering, Aleksandar Hemon, Téa Obreht, The Tiger’s Wife, mythical realismTo disremember, according to Aleksandar Hemon, a celebrated Bosnian-American writer with an immigrant experience, is to recognize one’s own experience under the new narrative...

Avionsku kartu kupila sam u jedan ujutro u somalijskom internet-caféu otvorenom dvadeset četiri sata na dan u prizemlju zgrade u Hackneyju, gdje sam imala garsonijeru. Nekoć sam imala laptop, ali sam ga prodala. Ne zato što mi je osobito trebao novac, iako mi je uskoro i zatrebao jer je poslije bilo nemoguće naći posao. Stavili su u novine našu sliku, znate, s odmora na Kreti, na koji smo otišli četiri i pol mjeseca nakon što smo se upoznali; ja držim nož i vilicu povrh slabo pečena odreska kao kanibal, a njegovo suncem opaljeno lice pritisnuto je uz moje, oči poluzatvorene jer smo cijeli dan pijuckali nešto na vrućini. Upravo mi je rekao da me voli i na toj fotografiji prokleto blistamo. Slika je idealna za ono što su novine htjele prikazati; posrećilo im se pa su je dobili samo zato što je visjela iznad moga radnog stola na poslu, a poslije se, naravno, nisam tamo smjela vratiti. Ali ne, nije bilo zbog novca, prodala sam laptop jer nisam mogla prestati pretraživati internet. Uzela sa...

This article examines the Tirana Independence Monument, first inaugurated in November of 2012 on the hundredth anniversary of Albanian independence from the Ottoman Empire. The monument, designed by Visar Obrija and Kai Roman Kiklas, swiftly fell into disrepair until it was recently renovated in November of 2015. The article analyzes the monument’s function in terms of its doubled existence as a sign of perpetual natality (the possibility of the rebirth of national consciousness) and as a ruin with a spectral pseudo-presence (as an object that continually reminds us of the disjunctures that divorce the present from its historicity). It considers the way the monument’s inauguration relates to the politics of monumentality in contemporary Albania, and argues that the monument’s gradual ruination between 2012 and 2015 can be read as a particular manifestation of the history of the image in late capitalist society.Keywords: spectrality, natality, monumentality, Albania, Tirana, independenc...

Sudbine ljudi s ruba portugalskog društva – koji tešku muku svakodnevice žive iz dana u dan, boreći se protiv gladi i neimaštine, svaki na svoj osobit, a opet sličan način – životne su priče koje nam u trećem dijelu tetralogije prikazuje mladi portugalski književnik Valter Hugo Mae. Godine 2004. objavljen je prvi dio tetralogije, pod naslovom o nosso reino (naše kraljevstvo), u kojem je protagonist dječak. Već dvije godine kasnije, 2006., izlazi o remorso de baltasar serapiao (kajanje baltasara serapiaoa), priča o mladosti glavnog lika, a tetralogija završava romanom stroj za pravljenje španjolaca (máquina de fazer espanhóis), objavljenom 2010. godine, koji pripovijeda o sudbini 84 – godišnjeg Antónia Silve, koji starost provodi u domu za umirovljenike.

Albania lies at the crux of the doubly oriental identity of the Balkans on account of its Ottoman and Socialist past. This paper examines the role of the Ottoman Empire in literary works that engage with history in an effort to articulate a conception of Albanian identity as fundamentally European. The Kosovar epic ballads of Millosh Kopiliq and Ismail Kadare’s novel The Siege both portray the medieval conflicts between Albanians and Ottomans. Yet the works do not simply assert the cultural superiority of Albanians in the face of “oriental barbarism”. Instead, the Ottomans serve to dramatize the ambiguous cultural and geographical positioning of Kosovo and Albania. Using Lucien Goldmann’s method of genetic structuralism, this study understands the particular identity articulated in each text as a response to the geographical, cultural and political environment of its author.Keywords: identity, nationalism, Kadare, Albania, Kosovo, orientalism, Ottoman Empire, Millosh Kopiliq

Ne, kažem.Znam, kad kažem „ne“, to je to s nama, čist račun, rekli smo, karte na stolu, vino, keksi, humor – presuhi; klima, poljupci, zemlja za cvijeće – prevlažni. Dogovori umjesto sapunica kao kod drugih. Ne gubimo vrijeme na stvari koje nikoga ne zanimaju, čak ih ni na televiziji ne gledamo, nemamo televizor, imamo pametnijeg posla, i zabavljamo se jer znamo da se svijet ne može spasiti, mi smo spašeni samo privremeno, vremena je malo i nikada ne bismo skočili, ali osjećali smo se tako živima dok su nam se noge klatile preko ograde na terasi zgrade. Gledala sam vrhove svojih tenisica, stražnja svjetla automobila koji su se tamo dolje redali jedan za drugim poput crvenih mrava, gurali se u kolonama kroz uske ulice, noge mi još nikada nisu djelovale toliko kratko.Kao na moru na madracu na napuhavanje, rekla sam i ugrizla se za jezik, koji je viski razvezao jer nisi izgledao kao da imaš madrac na napuhavanje.Samo te voda nosi kad padneš, objasnio si, zrak te ne nosi, a ipak si bio tak...