Liminal Balkans

Avionsku kartu kupila sam u jedan ujutro u somalijskom internet-caféu otvorenom dvadeset četiri sata na dan u prizemlju zgrade u Hackneyju, gdje sam imala garsonijeru. Nekoć sam imala laptop, ali sam ga prodala. Ne zato što mi je osobito trebao novac, iako mi je uskoro i zatrebao jer je poslije bilo nemoguće naći posao. Stavili su u novine našu sliku, znate, s odmora na Kreti, na koji smo otišli četiri i pol mjeseca nakon što smo se upoznali; ja držim nož i vilicu povrh slabo pečena odreska kao kanibal, a njegovo suncem opaljeno lice pritisnuto je uz moje, oči poluzatvorene jer smo cijeli dan pijuckali nešto na vrućini. Upravo mi je rekao da me voli i na toj fotografiji prokleto blistamo. Slika je idealna za ono što su novine htjele prikazati; posrećilo im se pa su je dobili samo zato što je visjela iznad moga radnog stola na poslu, a poslije se, naravno, nisam tamo smjela vratiti. Ali ne, nije bilo zbog novca, prodala sam laptop jer nisam mogla prestati pretraživati internet. Uzela sa...

Ne, kažem.Znam, kad kažem „ne“, to je to s nama, čist račun, rekli smo, karte na stolu, vino, keksi, humor – presuhi; klima, poljupci, zemlja za cvijeće – prevlažni. Dogovori umjesto sapunica kao kod drugih. Ne gubimo vrijeme na stvari koje nikoga ne zanimaju, čak ih ni na televiziji ne gledamo, nemamo televizor, imamo pametnijeg posla, i zabavljamo se jer znamo da se svijet ne može spasiti, mi smo spašeni samo privremeno, vremena je malo i nikada ne bismo skočili, ali osjećali smo se tako živima dok su nam se noge klatile preko ograde na terasi zgrade. Gledala sam vrhove svojih tenisica, stražnja svjetla automobila koji su se tamo dolje redali jedan za drugim poput crvenih mrava, gurali se u kolonama kroz uske ulice, noge mi još nikada nisu djelovale toliko kratko.Kao na moru na madracu na napuhavanje, rekla sam i ugrizla se za jezik, koji je viski razvezao jer nisi izgledao kao da imaš madrac na napuhavanje.Samo te voda nosi kad padneš, objasnio si, zrak te ne nosi, a ipak si bio tak...

Dogodilo se to u srijedu, to prosvjetljenje o kojem svi pričaju. Utorkom je Pedro bio Srce i razbijao gubice. Laka kategorija, žestok borac. S crvenom maskom i trokutastim crvenim boom na glatkim prsima. Uhvatio bi protivnika u polugu i stezao, sve dok se ne prestane opirati, i tek tad rekao sucu – Broji! Nema veze što sudac ne bi brojio ili bi brojio prebrzo, sve je to bilo samo predstava. Publika želi adrenalin, svjetla, galamu s tribina, divlju eleganciju borbe koja ga je svakog utorka navečer pretvarala u zvijezdu. Svakog bi utorka izlazio u noć, ozaren od pobjede.Zatim bi tu energiju ispucao s Marinom u najbližem motelu, ali vrlo brzo, dok bi je vozio kući, stvarnost bi počela nagrizati taj sjaj: jednosoban stan, Marinin stari, sav podbuhao od jeftina alkohola i buljenja u televizor, s poraženim izrazom lica, kao netko tko je svjestan koliko je zapravo jadan, tko neprestano smišlja kako da se izvuče, ali se nikako ne usudi napraviti prvi korak. Tad bi se Srce opet pretvorio u Pedr...

“C'mon, let's go people, it's the coppers,” she would shout sometimes, out of the blue, but for the most part, Gracijela was saying things to herself on a loop and dragging her feet in shabby men's shoes. The day was cut off by a sharp siren – an air raid. On that note, all the doors opened. People came out of lunch-infused kitchens and headed towards our street. With her hair combed, Mrs. Doma straightened her skirt and calmly locked her green wooden door. Jelka limped fast from her street, so they met at the corner and walked together. Old men, Schmatte and Owl, both awarded the People's Liberation Movement medals for serving in the Second World War, tapped their canes across their rain-soaked courtyards. The 48 Prosciutto walked slowly with hands behind his back and seemingly indifferent, just going out for a walk, no intention of hiding from the planes. He was just passing through the street and saying hi to the neighbors: “You good, Mrs. Jele?”“All right, all right, Mr. Schmatte.”

Sudbine ljudi s ruba portugalskog društva – koji tešku muku svakodnevice žive iz dana u dan, boreći se protiv gladi i neimaštine, svaki na svoj osobit, a opet sličan način – životne su priče koje nam u trećem dijelu tetralogije prikazuje mladi portugalski književnik Valter Hugo Mae. Godine 2004. objavljen je prvi dio tetralogije, pod naslovom o nosso reino (naše kraljevstvo), u kojem je protagonist dječak. Već dvije godine kasnije, 2006., izlazi o remorso de baltasar serapiao (kajanje baltasara serapiaoa), priča o mladosti glavnog lika, a tetralogija završava romanom stroj za pravljenje španjolaca (máquina de fazer espanhóis), objavljenom 2010. godine, koji pripovijeda o sudbini 84 – godišnjeg Antónia Silve, koji starost provodi u domu za umirovljenike.

In Croatia, the political changes involving most of Eastern Europe in the late 1980s and early 1990s included a war fought between 1991 and 1995. This paper aims, by examining the press releases and newspaper articles published in the Italian daily La Stampa in 1995, to show how this influential newspaper worked on shaping Italian public opinion about the war in Croatia, and to examine the extent to which well-rooted stereotypes about the Balkans played a role in the process. The application of the methods of Critical Discourse Analysis on the material has confirmed the occurrence of stereotypes expressed through several types of polarized representations, for example, the one between the good (Italy/Europe/West) and the bad (Croatia/the Balkans – associated with “primitive” nationalism and chaos). It has also shown that Italy (as part of Europe), largely saw itself as the “appointed” Western civilized neighbour towards one of its Balkan neighbours, Croatia, and worked on trying, as To...