Liminal Balkans

Dogodilo se to u srijedu, to prosvjetljenje o kojem svi pričaju. Utorkom je Pedro bio Srce i razbijao gubice. Laka kategorija, žestok borac. S crvenom maskom i trokutastim crvenim boom na glatkim prsima. Uhvatio bi protivnika u polugu i stezao, sve dok se ne prestane opirati, i tek tad rekao sucu – Broji! Nema veze što sudac ne bi brojio ili bi brojio prebrzo, sve je to bilo samo predstava. Publika želi adrenalin, svjetla, galamu s tribina, divlju eleganciju borbe koja ga je svakog utorka navečer pretvarala u zvijezdu. Svakog bi utorka izlazio u noć, ozaren od pobjede.Zatim bi tu energiju ispucao s Marinom u najbližem motelu, ali vrlo brzo, dok bi je vozio kući, stvarnost bi počela nagrizati taj sjaj: jednosoban stan, Marinin stari, sav podbuhao od jeftina alkohola i buljenja u televizor, s poraženim izrazom lica, kao netko tko je svjestan koliko je zapravo jadan, tko neprestano smišlja kako da se izvuče, ali se nikako ne usudi napraviti prvi korak. Tad bi se Srce opet pretvorio u Pedr...

Albania lies at the crux of the doubly oriental identity of the Balkans on account of its Ottoman and Socialist past. This paper examines the role of the Ottoman Empire in literary works that engage with history in an effort to articulate a conception of Albanian identity as fundamentally European. The Kosovar epic ballads of Millosh Kopiliq and Ismail Kadare’s novel The Siege both portray the medieval conflicts between Albanians and Ottomans. Yet the works do not simply assert the cultural superiority of Albanians in the face of “oriental barbarism”. Instead, the Ottomans serve to dramatize the ambiguous cultural and geographical positioning of Kosovo and Albania. Using Lucien Goldmann’s method of genetic structuralism, this study understands the particular identity articulated in each text as a response to the geographical, cultural and political environment of its author.Keywords: identity, nationalism, Kadare, Albania, Kosovo, orientalism, Ottoman Empire, Millosh Kopiliq

Sudbine ljudi s ruba portugalskog društva – koji tešku muku svakodnevice žive iz dana u dan, boreći se protiv gladi i neimaštine, svaki na svoj osobit, a opet sličan način – životne su priče koje nam u trećem dijelu tetralogije prikazuje mladi portugalski književnik Valter Hugo Mae. Godine 2004. objavljen je prvi dio tetralogije, pod naslovom o nosso reino (naše kraljevstvo), u kojem je protagonist dječak. Već dvije godine kasnije, 2006., izlazi o remorso de baltasar serapiao (kajanje baltasara serapiaoa), priča o mladosti glavnog lika, a tetralogija završava romanom stroj za pravljenje španjolaca (máquina de fazer espanhóis), objavljenom 2010. godine, koji pripovijeda o sudbini 84 – godišnjeg Antónia Silve, koji starost provodi u domu za umirovljenike.

Beginning with the concept of "nesting orientalism" introduced by Milica Bakić-Hayden in the sense of patterns of representation used to describe the Other by all ethnic groups in former Yugoslavia, this paper examines four views of "nesting balkanism" in post-Yugoslav literature. First, there is a chronotopic view from the post-Yugoslav exile back to the past, in which the Balkans function as a contextual synonym for the "former homeland," always used in a context of "war," "violence," "primitivism," "disorder" and "cruelty". The second view refers to several Slovenian authors, starting with Slavoj Žižek, Aleš Debeljak and the young novelist Goran Vojnović, who show specific balkanistic representation connected with sevdah and turbofolk music. The third view is connected with travelling and trains, as a frequent topic of orientalistic representation inherited from the Orient Express novels. Finally, the fourth view draws on examples from Dubravka Ugrešić’s descriptions of her "fellow-...

This article examines the Tirana Independence Monument, first inaugurated in November of 2012 on the hundredth anniversary of Albanian independence from the Ottoman Empire. The monument, designed by Visar Obrija and Kai Roman Kiklas, swiftly fell into disrepair until it was recently renovated in November of 2015. The article analyzes the monument’s function in terms of its doubled existence as a sign of perpetual natality (the possibility of the rebirth of national consciousness) and as a ruin with a spectral pseudo-presence (as an object that continually reminds us of the disjunctures that divorce the present from its historicity). It considers the way the monument’s inauguration relates to the politics of monumentality in contemporary Albania, and argues that the monument’s gradual ruination between 2012 and 2015 can be read as a particular manifestation of the history of the image in late capitalist society.Keywords: spectrality, natality, monumentality, Albania, Tirana, independenc...

Onoga dana kad sam navršila osam godina, moja sestra – koja nije podnosila da i na sekundu maknu pogled s nje – iskapila je cijelu šalicu izbjeljivača. Abi je imala tri godine. Prvo se osmjehnula, možda baš od gađenja, zatim je nabrala lice u preplašenu grimasu bola. Kad je mama ugledala praznu šalicu kako joj visi iz ruke, problijedjela je kao i ona.„Abi-moj-bože”, bilo je sve što je mama rekla. „Abi-moj-bože.” I još je prošlo nekoliko sekundi prije nego što se pokrenula.Prodrmala ju je za ramena, ali Abi nije reagirala. Povikala je na nju, ali Abi ni tada nije reagirala. Otrčala je do telefona i nazvala tatu, a kad je dotrčala natrag, Abi je i dalje stajala, sa šalicom što joj je visjela iz ruke. Mama joj je istrgnula šalicu i bacila je u sudoper. Otvorila je hladnjak, izvadila mlijeko i nalila ga u čašu. Zagledala se u čašu, potom je pogledala Abi pa uopet čašu te je na kraju bacila i čašu u sudoper. Tata, koji je radio jako blizu kuće, smjesta je stigao, ali mama je svejedno stigla...