Liminal Balkans

5 June 192312 June 192317 June 192319 June 192319 June 1923Marina Tsvetaeva was born in Moscow in 1892 and began to publish in her teens, to multiple good reviews by Russian literary critics. She was a working contemporary of Anna Akhmatova, Osip Mandelstam, Boris Pasternak and Rainer Maria Rilke, all of whom were important to her as rival, lover, correspondent and mentor, respectively, and as they should have been, in her view, from time to time, as her views of their roles in her life were changeable.Tsvetaeva left the Soviet Union in 1922 to reunite with her husband after a four-year wartime separation during the Russian Revolution. She lived as an exile in Berlin, Prague and Paris through 1939. The period of exile in Prague, lasting from August of 1922 to May of 1925, was a very productive period, with new poems arriving every other day or so, or sometimes two poems a day, until her son Georgy (nicknamed Mur) was born in 1924, when the poems slowed to a relative trickle.

Dogodilo se to u srijedu, to prosvjetljenje o kojem svi pričaju. Utorkom je Pedro bio Srce i razbijao gubice. Laka kategorija, žestok borac. S crvenom maskom i trokutastim crvenim boom na glatkim prsima. Uhvatio bi protivnika u polugu i stezao, sve dok se ne prestane opirati, i tek tad rekao sucu – Broji! Nema veze što sudac ne bi brojio ili bi brojio prebrzo, sve je to bilo samo predstava. Publika želi adrenalin, svjetla, galamu s tribina, divlju eleganciju borbe koja ga je svakog utorka navečer pretvarala u zvijezdu. Svakog bi utorka izlazio u noć, ozaren od pobjede.Zatim bi tu energiju ispucao s Marinom u najbližem motelu, ali vrlo brzo, dok bi je vozio kući, stvarnost bi počela nagrizati taj sjaj: jednosoban stan, Marinin stari, sav podbuhao od jeftina alkohola i buljenja u televizor, s poraženim izrazom lica, kao netko tko je svjestan koliko je zapravo jadan, tko neprestano smišlja kako da se izvuče, ali se nikako ne usudi napraviti prvi korak. Tad bi se Srce opet pretvorio u Pedr...

Avionsku kartu kupila sam u jedan ujutro u somalijskom internet-caféu otvorenom dvadeset četiri sata na dan u prizemlju zgrade u Hackneyju, gdje sam imala garsonijeru. Nekoć sam imala laptop, ali sam ga prodala. Ne zato što mi je osobito trebao novac, iako mi je uskoro i zatrebao jer je poslije bilo nemoguće naći posao. Stavili su u novine našu sliku, znate, s odmora na Kreti, na koji smo otišli četiri i pol mjeseca nakon što smo se upoznali; ja držim nož i vilicu povrh slabo pečena odreska kao kanibal, a njegovo suncem opaljeno lice pritisnuto je uz moje, oči poluzatvorene jer smo cijeli dan pijuckali nešto na vrućini. Upravo mi je rekao da me voli i na toj fotografiji prokleto blistamo. Slika je idealna za ono što su novine htjele prikazati; posrećilo im se pa su je dobili samo zato što je visjela iznad moga radnog stola na poslu, a poslije se, naravno, nisam tamo smjela vratiti. Ali ne, nije bilo zbog novca, prodala sam laptop jer nisam mogla prestati pretraživati internet. Uzela sa...

This paper discusses Téa Obreht's 2010 novel The Tiger's Wife within the context of transmigrations and post-national conceptions of both the real and mythical translocality. Through analysis of Obreht’s discourse of disremembering, which is in Aleksandar Hemon’s definition a recognition of one’s own experience under the new narrative, the paper will explore the transnational dimensions of the Slavic-American identity of The Tiger’s Wife. The aim of this paper is to focus on the new understanding of transnational relationality as well as on a reconception of reality that disremembers Obreht’s or, on a larger scale, human experience within the mythical realism of The Tiger’s Wife.Keywords: transnationalism, the Slavic-American identity, disremembering, Aleksandar Hemon, Téa Obreht, The Tiger’s Wife, mythical realismTo disremember, according to Aleksandar Hemon, a celebrated Bosnian-American writer with an immigrant experience, is to recognize one’s own experience under the new narrative...

Onoga dana kad sam navršila osam godina, moja sestra – koja nije podnosila da i na sekundu maknu pogled s nje – iskapila je cijelu šalicu izbjeljivača. Abi je imala tri godine. Prvo se osmjehnula, možda baš od gađenja, zatim je nabrala lice u preplašenu grimasu bola. Kad je mama ugledala praznu šalicu kako joj visi iz ruke, problijedjela je kao i ona.„Abi-moj-bože”, bilo je sve što je mama rekla. „Abi-moj-bože.” I još je prošlo nekoliko sekundi prije nego što se pokrenula.Prodrmala ju je za ramena, ali Abi nije reagirala. Povikala je na nju, ali Abi ni tada nije reagirala. Otrčala je do telefona i nazvala tatu, a kad je dotrčala natrag, Abi je i dalje stajala, sa šalicom što joj je visjela iz ruke. Mama joj je istrgnula šalicu i bacila je u sudoper. Otvorila je hladnjak, izvadila mlijeko i nalila ga u čašu. Zagledala se u čašu, potom je pogledala Abi pa uopet čašu te je na kraju bacila i čašu u sudoper. Tata, koji je radio jako blizu kuće, smjesta je stigao, ali mama je svejedno stigla...

Sjecka peršin, sitno, sitno. Peršin mora biti sitno nasjeckan jer ako nije, mali neće mesne okruglice, a mesne su okruglice Pacovo omiljeno jelo. Sitno sjecka peršin, a poslije i češnjak, tako sitno da se gotovo ne vidi; nevidljiv češnjak da ga mali ne vidi i da ne kaže da ima češnjaka, što Paco najviše voli kad je riječ o mesnim okruglicama. Pa s rukama u smjesi mljevenog svinjećeg i junećeg mesa, pola-pola, mijesi kao nekad, kad je imala vremena mijesiti blato i izrađivati vrčeve, tanjure, pepeljare. Mijesi, posoli i malo popapri, tek toliko da Paco primijeti, a mali ne, pa još jaje i krušne mrvice. Mijesi, a na televiziji, u pozadini, svira ona pjesma za koju ne zna kako se zove, ali koja ide ovako pa pjevuši. Izgleda gotovo sretno dok s čistom pregačom mijesi, pjevuši la-la-la dok joj fluorescentno svjetlo s televizora u pozadini bliješti u oči, mijesi smjesu koju više sigurno ne treba mijesiti, ali koju ona i dalje mijesi jer voli zariti ruke u vlažno meso i osjetiti ga među prsti...