Masked Paradigms

Rusku kulturu gotovo od samih početaka snažno je definirao odnos prema Zapadu – zapadnjačkim vrijednostima, mitologiji, svakodnevici, ekonomiji, kulturi, politici, društvenom uređenju. Od jedne od svakako prijelomnih točki, razaranja Velikog Novgoroda tijekom moskovsko-novgorodskog rata (1477. – 1478.), i pripajanja ondašnjoj ruskoj državi toga grada, koji se je od Moskve razlikovao ekonomskom i vjerskom organizacijom te organizacijom političke hijerarhije, dijalektički razvoj ruske povijesti u mnogome određuje napetost između zapadnjačkih (europskih i kasnije sjevernoameričkih) i ruskih (istočnih ili slavenofilskih) tendencija. Crkveni raskol u 17. stoljeću, s patrijarhom Nikonom i protopopom Avvakumom kao predstavnicima dviju suprotstavljenih tabora; inzistiranje Petra Velikoga na reformama u „europskome duhu” i na podizanju grada po uzoru na europske prijestolnice, premještanje središta države iz „zaostale”, „seoske”, „izolirane”, „tradicionalne” i „konzervativne” Moskve u „progresi...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Među pojmovima i terminima koji određuju kulturnu samosvijest i kretanje humanističkih znanosti na kraju 20. stoljeća prvo mjesto ne pripada imenici ili pridjevu, već prefiksu „post-”. Postmodernizam, poststrukturalizam, posthistorizam, postutopizam, postkolonijalizam, postkomunizam i mnoštvo drugih post-ova lijepilo se uz razne pojave, s ciljem da što prije padnu u zaborav. Magija prefiksa „post-” u tome je što omogućuje da se pozdravimo i bacimo u ropotarnicu prošlosti sve što je do jučer bilo suvremeno i aktualno. Bilo bi jednostavnije raskrstiti s urbanizmom ili lirizmom, kršćanstvom ili liberalizmom kada bi se na njih prilijepila etiketa „post-” i kada bi se nova, progresivna pozicija predstavila kao posturbanizam, postlirizam, postkršćanstvo, postliberalizam…

Vladimir Štilec, urednik mjesnih novina Glas ljudi, sjedio je u svojoj radnoj sobi. Jedno golo stopalo zavukao je pod sebe, a na drugom, također bez čarapa, ljuljala se crvena papuča. Na sebi je imao košulju. Rukave je zasukao, a košulju otkopčao tako da mu se vide prsa. Na spuštene žaluzine žarilo je poslijepodnevno sunce, a prostorija je bila zagušljiva od neuobičajene sparine. Kroz otvorena vrata s dvorišta na kojem su kriještala djeca dopirala je svjetlost.Rukama je podbočio glavu, češkao raščupanu kosu i čitao posljednje izdanje svojih novina. Očito mu se sviđalo, jer se smijao. Ponekad bi podignuo glavu, izdahnuo i pogledao kroz otvorena vrata kad bi mu dječja vika privukla pozornost.Djeca su izmislila čudnovatu igru. Jedno je dijete zakukurikalo, a drugo na to odgovorilo: „Turčin.” Na to su se sva djeca smijala. Kukuriku. Turčin. Smijeh. Jednom je dijete umjesto Turčin izgovorilo Mađar. Onda se djeca nisu smijala. Smisao zabave bio je da se moraju smijati Turčinu, ne Mađaru, a t...

The article examines the representation of Native American urban identity in Theodore Van Alst’s Sacred Smokes (2018) and Tommy Orange’s There There (2018). Drawing upon Stuart Hall’s and James Clifford’s theories of identity and diaspora and Robert Young’s distinction between the “organic” and the “diasporizing” modes of hybridity, it analyzes hybrid strategies through which these texts define their characters’ complex diasporic experience and extend the literary tradition of “survivance.” The paper argues that by exploring the concepts of history, community, and home and by emphasizing the narrative, imaginative, and relational aspects of their characters’ traveling identities, Van Alst’s and Orange’s texts remain strongly rooted in Native cultural perspective, in particular the “synecdochic” sense of self and the literary trope of “homing.” It also maintains that these characters’ precarious diasporic situation, albeit confining, allows them the freedom to (re)imagine themselves and...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.(...) Pojam „paralogija” uveo je Jean-François Lyotard kako bi označio novi tip legitimnosti koji se je oblikovao u suvremenoj kulturi – u postmodernoj situaciji krize globalnih metanarativa:Pojašnjavajući tu kategoriju, Lyotard ističe da „paralogija” označava „moć koja destabilizira mogućnosti objašnjenja i koja se ispoljava proglašavajući nove oblike razumijevanja ili, ako hoćete, predlažući nova pravila znanstvene jezične igre koja određuju novo polje istraživanja” (ibid.: 91). Prema mišljenju toga znanstvenika, upravo je paralogija najdjelotvorniji i najmanje represivan način suprotstavljanja tradicionalnim oblicima ovjere znanja: paralogija ne skriva kontradikcije i protuslovlja iskaza, nego ih, suprotno, uzdiže u prvi plan kao kanale komunikacije s drugim, konkurentnim ili paralelnim iskazima, samim se time uključujući u proces jezičnih igara koji rađa...

The American Western is imbued with a particular elasticity, which allowed it to stay relevant for decades. One of the recent developments in the genre seems to be its focus on the aging frontiersman – a hero past its prime. A faithful adaptation of Cormac McCarthy’s 2005 novel, the Coen brothers’ eponymous film No Country for Old Men (2007), departs from the traditional Western by outlining an aging lawman, Sheriff Ed Tom Bell, struggling to live up to his role. Similarly, James Mangold’s Logan (2017) forces the titular pop-cultural superhero icon to endure the deconstruction of its archetypal alter ego, the Wolverine. The underlying themes of the two films intersect, representing their aging protagonists both as evocations of their own previous, abler selves, and as elderly frontiersmen in a world with hardly any space for aged (super)heroes. Their fluctuating identities challenge the traditional, idealistic representations of patriarchal Western heroes by introducing a more realisti...