(Un)common Horrors

Kuću u kojoj privremeno boravim, u Alpama, čuva gotovo slijep pas. Na lijevom oku ima tumor ružičastocrvene boje. Tumor visi, poput divovske suze, i vidi se kako vene pulsiraju u njemu. Zahvaća mu oba oka, a ukloniti ga kirurškim zahvatom bilo bi beskorisno. Pas će potpuno izgubiti vid. Pitanje je dana. Osim toga, star je. Kad mu priđeš jedva može ustati. Ipak, trudi se. Zaista se uvijek jako trudi. Uspijeva ustati tek nakon što si ga već iz sažaljenja pomilovao, odšetao i stigao do ulaznih vrata kuće. Kad zatvarajući vrata zirneš prema njemu, pogled kao da mu govori „ne ostavljaj me ovdje” ili „povedi me sa sobom u kuću” ili „sakrij me u svoju sobu”. Radi se o pogledu koji ima više od jednog značenja. Ne možeš odrediti što točno znači, kao i s pogledima svih drugih pasa. Mislim pritom na pse koji dobro vide, koji skaču i laju i igraju se s djecom. Međutim, ovdje nema djece. Ja sam najmlađi stanar, mlađi čak i od psa. Ponaša se prema meni kao da sam dijete. Umorno maše repom i pretvara...

The night has put the village to sleep, the streets are empty, the gates are locked. Only Nana Sofija sits in front of her house, looking at the sky. The moon is as big as a balloon of milk ready to pop. It looked the same that night, a long time ago, when she and Milica sat in front of the house. It got so close to the ground that it seemed it wanted tickle the crowns of the trees. They giggled, took turns laying down in each other’s lap, talking. Before going to bed, Sofija went to the outhouse bathroom to wash. She lathered her body eagerly, thinking about the jokes they had told. She stroked her breasts, her belly, her upper arms. She spread her legs to reach what women quietly called down there. A flickering image of Milica’s warm eyes came to her, it was as if she was still there. She felt a weird jolt. She spread her lips, then looked left and right to make sure she was alone. Her fingers kept moving. The blood inside boiled up with lust. The moonlight burst over the fields. So,...

Central to this essay is the feature film A Girl Walks Home Alone at Night by the Iranian-American director Ana Lily Amirpour. The director binds viewers to a vampire’s point of view – one that expresses both female desire and feminist anger – by using film-specific stylistic devices such as the depth of field, framing, lighting, sound, and location. The film embraces feelings of anger and rage when confronted with patriarchal domination and violence, and turns these feelings into liberatory tools that give rise to both feminist analysis and agency. And while gender oppression is rejected violently, the film also establishes a community of care that amends, escapes, reveals, and resists patriarchal and capitalist oppression.Keywords: feminist rage, sexual and gender-specific violence, film-specific stylistic devices, depth of field, framing, and lighting, vampire technologyIn her debut feature film A Girl Walks Home Alone at Night, the Iranian-American director Ana Lily Amirpour plays ...

This paper examines the role of narrativization as a form of improvised trauma treatment in the first six seasons of AMC’s The Walking Dead. The Walking Dead explores a modern America that has been decimated by a traumatic event. This event, a zombie apocalypse, results in the permanent loss of infrastructure and social services. What remains in this unpredictable landscape for survivors is a reliance on Christian narratives, expressed through pious characters and burial rituals that strive to provide meaning and purpose in the new world. Survivors perform burial rituals to preserve a connection to the pre-apocalyptic world and to narrativize trauma, both personal and collective. This paper contends that The Walking Dead uses the context of cultural trauma not to reflect on or critique nationalist agendas and ideologies but to identify the past as a robust repository for the future.Keywords: The Walking Dead, trauma, narrative, emplotment, Christianity, burial

Bilo je jasno da će prije ili poslije dječak s naočalama i crvenim hlačicama šutnuti loptu izvan igrališta. Bilo je jasno jer ju je udarao pakosno, kao da postoje neriješeni računi između stopala i lopte, ne mareći odveć za smjer, protivnika ili završni rezultat. Kad god bi krenuo u napad, ti bi se načas isključio iz razgovora. Osjetio bi kako se netko u tebi penje na male ljestve - baš tu, ispod prsne kosti - odakle se utakmica očito bolje vidi. Ti bi stajao ondje i puštao ga da se popne, a topot njegovih stopala po prečkama zvučao ti je kao kakvo dopunsko srce. Nadao si se da ga ne čuje gospođa koja je sjedila pored tebe, i s kojom si, u odijelu i s kravatom, razgovarao o nekretninama, porezima i špekulacijama. Čim bi se igra prekinula, ti bi u sebi ponovno začuo stopala kako silaze prečkama, zadihanost i zatim tišinu. Tada bi ponovno progovorio: dvadeset godina iskustva za savjet prijateljici. Kad je došlo do izjednačenja shvatio si da je stigao i čas da se pomakneš s klupe. U tebi ...

Probudila nas je vatra. Sestra i ja užasnute smo ugledale bakinu kuću lutaka kako gori u kutu naše sobe. Nekako smo jastucima uspjele ugušiti požar pa poput dvaju uznemirenih divova provirile unutra. Plamenovi su zacrnjeli šarene tapete, a ostaci namještaja stršili su kao kostur pougljenjene ptice. Kašljale smo sve do stuba. Prazne oči ogledala zrcalile su samo trag od pepela koji je lebdio u zraku, pa smo malim prstom razvalile vrata spavaonica na drugom katu, strepeći od onog najgoreg. Usamljena porculanska stanarka, udovica otkad joj je suprug sestri nespretno ispao iz ruku, visjela je s lustera svoje spavaonice. *Češljat ću te kad god me to budeš tražila, govorila je ružna blizanka lijepoj, prihvaćajući ulogu služavke osuđene na sjenu. Lijepa je blizanka voljela slušati pseći dah svoje sestre, znati da je budna u olujnim noćima i da bdije nad njezinim mirnim snom. Zabranjujem ti da spavaš, govorila bi joj, ne smiješ zaspati prije mene, a ako dođe čudovište, neka prvo pojede tebe, i...