The Book and Beyond

U početku je to bio samo neki snažan instinkt samoočuvanja, samoobrane i ranjenog ponosa. Udarili su bez upozorenja, ranili nam mušku čast, povrijedili nas grubo, prostački, besramno, opljačkali, okupirali, zgazili teškim čizmama. Poludjeli smo od ljutnje. Tumarali pobješnjeli osunčanim cestama, neobrijani i zapušteni, kao skitnice. Tko se brinuo za izgled u te dane? Gledali smo se u oči zabrinuto, poznati i nepoznati, nastojali komunicirati, da svaki od nas shvati što drugi misli. Što će biti? Pitali smo se pogledom hoćemo li to progutati? Nećemo li nešto učiniti, konačno? Nitko nije znao.Kasnije su došli oni koji su prvi preuzeli inicijativu, ozbiljni, odlučni, sigurni. Pristupili su nam jednom po jednom, polako, hladnokrvno, procjenjujući, odmjerenim riječima, bez vidljive strasti. Okupili su nas u mala društva. Oni su govorili, mi bezizražajno slušali, skupljali njihove riječi i zabavljali se njima među sobom, kasnije, u samoći. Ujedinimo se čvrsto, govorili su, povežimo se svi Grc...

What is a book? Perhaps the notion refers firstly to an articulate format: to a substantive amount of printed pages bound together. Yet it also presupposes an articulate discourse: these pages are bound together for a reason, they have a single organizing principle in the conceptual as in the material level. The order in which the pages are arranged corresponds to the gradual spinning out of an overall sense. Furthermore, this coherent material and discursive entity circulates in social worlds, becoming charged with different attributes according to context. A consistent symbolic role in a given time and place may lead a book to operate as the book, or at least allow the generic idea of the book to act as a constant mediation in our relationship with any particular volume. Homi Bhabha, for example, has described how “the English book” – a blanket reference to canonical Western texts such as The Bible – impacted the postcolonial contexts in which it was introduced. According to Bhabha, ...

World literature’s natural home is comparative literature, a discipline born from and shaped by, as Vilashini Cooppan elegantly puts it, “scholarly engagements with the categories of migration, exile, diaspora, and globalization” (15). However, world literature has frequently been framed as a problem for the discipline, in large part because of its dependence on the ever-vexing and still mistrusted specter of translation. In light of the long-standing anxiety toward both world literature and translation, I propose here that comparatists do ourselves a terrible disservice if we do not urgently take up the questions raised by this disciplinary tension. Translation – in all of its attendant struggles with ethics, aesthetics, appropriation, authority – is not the problem, but, rather, should be understood as a key critical lens for comparative and world literature.In order to establish academia’s frustration with this subject, one need look no further than the “Three Reports to the America...

U članku se analizira uloga knjige u pet ključnih ruskih distopija u dvadesetom stoljeću (Mi, Čevengur, Iskop, Plavo salo i Kis). U svakoj od ovih distopija knjiga/umjetnički tekst (kako se knjiga shvaća u ovom članku) ima jednu od ključnih uloga – posebno u dvije recentne distopije (Plavo salo i Kis). Knjiga se u ruskim distopijama promatra kao jedno od temeljnih obilježja čovjeka i sve promjene čovjeka kao individue ili društvenog bića reflektiraju se na knjigu ili pak knjigom bivaju potaknute.Možda je čudno ili možda tek loš stil započeti članak s dvije digresije. Ali, kao prvo i sasvim neznanstveno, ne mogu se oteti potrebi započeti ovaj članak razmišljanjem o upotrebi i ulozi misala u obredu katoličke svete mise. Slabo pamtim pa me zanimaju načini kojima se ljudi bore protiv zaborava, a posebno su mi zanimljivi (zavidim im) ljudi koji dobro pamte. Nisam osobit vjernik, ali onda kad odem na misu, uvijek me čudi (da, čak i zaboravljivu mene) zašto svećenik koji je održao tisuće misa...

Krajem 2009. godine pisac i urednik Roman Simić Bodrožić kontaktirao me s prijedlogom da napravim nekoliko prijevoda i pošaljem ih kao moguće priloge za antologiju pod nazivom Best European Fiction 2012 u izdanju američke izdavačke kuće Dalkey Archive Press. Prijedlog sam, naravno, prihvatio premda mi ovo nije bilo prvi put da šaljem prijevode za spomenutu antologiju. Međutim, moji prijašnji prijevodi nažalost nisu prošli uredničku selekciju te nisu bili uvršteni u prethodna izdanja antologije, odnosno serije antologija čije je prvo izdanje objavljeno 2010. godine, a čiji je urednik priznati američki pisac bosanskog porijekla, Aleksandar Hemon. U njenim prijašnjim izdanjima našli su se tekstovi Nevena Ušumovića, Mime Simić, Igora Štiksa te nekolicine autora s područja bivše Jugoslavije poput Davida Albaharija, Andreja Blatnika, Vladimira Arsenijevića ili Gorana Samardžića, drugim riječima, tekstovi istaknutijih suvremenih pisaca s prostora bivše Jugoslavije koji zajedno s tekstovima dr...

When the news broke out that the military successfully neutralized the most wanted terrorists since the September 11 attacks on the World Trade Center, there was a wave of excitement, thrill, tears and patriotic riots in front of the White House. The Washington Post reports several thousands of young Americans rushing to the fence of the White House, in a spontaneous display of jubilation, dancing and cheering ‘USA!’. Not long passed before there were T-Shirts celebrating Bin Laden’s death being sold. President Obama addressed the nation, claiming that justice has been served. Relief flooded through the American world, even in the euphoric moment, as if they have been searching for some crumb of comfort, or partial closure ever since that awful morning of 9/11. The emotional and psychological wounds of the 9/11 tragedy become thus more evident, from ten years ago, when the image of the great world in its image crushed so profoundly that it become something new, an unknown and fearful o...