The Book and Beyond

U članku se analizira uloga knjige u pet ključnih ruskih distopija u dvadesetom stoljeću (Mi, Čevengur, Iskop, Plavo salo i Kis). U svakoj od ovih distopija knjiga/umjetnički tekst (kako se knjiga shvaća u ovom članku) ima jednu od ključnih uloga – posebno u dvije recentne distopije (Plavo salo i Kis). Knjiga se u ruskim distopijama promatra kao jedno od temeljnih obilježja čovjeka i sve promjene čovjeka kao individue ili društvenog bića reflektiraju se na knjigu ili pak knjigom bivaju potaknute.Možda je čudno ili možda tek loš stil započeti članak s dvije digresije. Ali, kao prvo i sasvim neznanstveno, ne mogu se oteti potrebi započeti ovaj članak razmišljanjem o upotrebi i ulozi misala u obredu katoličke svete mise. Slabo pamtim pa me zanimaju načini kojima se ljudi bore protiv zaborava, a posebno su mi zanimljivi (zavidim im) ljudi koji dobro pamte. Nisam osobit vjernik, ali onda kad odem na misu, uvijek me čudi (da, čak i zaboravljivu mene) zašto svećenik koji je održao tisuće misa...

Rad će postaviti pitanje nudi li danas Mreža alat za “osnaživanje čitatelja”, kako je najavljivala hipertekstualna teorija devedesetih. Interaktivnost kao “prirodan” oblik pismenosti postala je ideologem razumijevanja elektroničke pismenosti. No je li danas uistinu riječ o demokratizaciji čitanja-pisanja putem odabira smjera, “kretanja” virtualnim prostorom teksta? Rad će naglasiti razliku između Web 2.0 žanrova i koncepcije hiperteksta te razliku tekstualne i vizualne pismenosti. Ono što ćemo ovdje nazvati “topografskom proizvodnošću” bitno se razlikuje od “distributivne proizvodnosti” kakvu danas susrećemo na Mreži. Mreža nije orijentirana isključivo na proizvodnju virtualnog dérivea, trodimenzionalnog prostora kretanja, već je riječ prvenstveno o komunikacijskom kanalu. Umjesto topografije, za Mrežu će biti ključno povezivanje bilo kojih dviju točaka i uspostavljanje kanala “distribucije”. Temelj distributivne strukture jesu mrežni protokoli, prvenstveno TCP/IP protokol koji omoguća...

When the news broke out that the military successfully neutralized the most wanted terrorists since the September 11 attacks on the World Trade Center, there was a wave of excitement, thrill, tears and patriotic riots in front of the White House. The Washington Post reports several thousands of young Americans rushing to the fence of the White House, in a spontaneous display of jubilation, dancing and cheering ‘USA!’. Not long passed before there were T-Shirts celebrating Bin Laden’s death being sold. President Obama addressed the nation, claiming that justice has been served. Relief flooded through the American world, even in the euphoric moment, as if they have been searching for some crumb of comfort, or partial closure ever since that awful morning of 9/11. The emotional and psychological wounds of the 9/11 tragedy become thus more evident, from ten years ago, when the image of the great world in its image crushed so profoundly that it become something new, an unknown and fearful o...

Mislite li da možemo naučiti živjeti tako da napustimo ideju o svijetu nakon smrti, o nepovredivosti majčinstva, svetosti spolnosti, zatrovanost nacionalizmom, žeđ za beskonačnom slobodom i poštovanje industrije u zamjenu za ograničenje rađanja sa svrhom očuvanja ljudske vrste pri čemu bi se seks upražnjavao za zabavu, a sve to podrazumijevalo bi postojanje svjetske vlade, kontroliranu ekologiju i obrazovanje iz zabave?I da sve to moramo učiniti prije isteka dvadesetog stoljeća?Pa, baš i ne moramo. Samo, ukoliko to ne učinimo, naša će civilizacija biti uništena za trideset godina. I to je sve.Između ostalog, po zanimanju sam prorok. To jest, predskazujem budućnost i plaćen sam za to.Naravno, postoji tu i jedna kvaka. Nisam varalica, stoga je moja korisnost i više nego upitna. Kako ne prelazim rukom preko kristalne kugle, ne pružam usluge pratitelja kroz svijet duhova, nemam dara za otkrivenja i potpuno sam lišen mistične intuicije, nikome ne mogu reći koji će konj pobijediti na utrci, ...

Due to their self-reflexive propensity, postmodern fiction and metafiction, in particular, have been relentlessly criticized of solipsism and of an indifference to relate to the extralinguistic world. While the novel is deemed to pause in its trajectory to examine itself, to examine its conventions and rejections of them, to address its future uncertainties and its at-present struggles, it has become a misprision that all it can bestow to its readers is an understanding of itself. The basic argument unravels as follows: language is devoid of reality, therefore, literature does not contain reality either; now more than ever, fiction recognizes that it is a self-contained artifact which can only engage in a representation of itself, having no interest in proffering its readers anything but an understanding of itself. The novel in the postmodern period has faced the crisis of representation, when linguists and theorists alike unmask the insufficiency of language and its inability to repre...

The Croatian poet Augustin (Tin) Ujević (1891–1955) is one of the finest Southern Slav lyric poets and one of the great poets of Europe in the first half of the 20th century. What follows is a sketch of some of the qualities of his lyrical poems, from the particular perspective of an English poet who has translated some of them. My intention is to introduce a poet who, so far, has scarcely been registered at all in the English-speaking world, by prefacing translations of twelve poems. The idea here is to pick out strands and suggest possible entry points. I also want to explore some of the reasons why I think he merits the appellation ‘great poet’, one that is easy enough to bestow, perhaps too easy, but less so to justify. The procedure I shall adopt in the notes that follow will be suggestive and glancing rather than direct and expository. While the notes will of course move into and around some of Tin’s lyrical poems and suggest paths for critical analysis and interpretative discuss...