The Book and Beyond

Kako se približavalo doba Škorpiona, postajalo je sve vjetrovitije, tamno i kišovito. Mokri, tekući grad, koji je vjetrom udarao u stakla iza nezaštićenih samačkih prozora bez zavjesa, iza sirnog namaza skrivenog u hladnoći između prozorskih stakala, nalikovao je na podlu Petrovu nakanu, na grad gorostasnog, buljavog cara tesara razjapljene gubice i oštrog jezika, koji u noćnim morama, s mornarskom sjekirom u podignutoj šaci, sustiže svoje onemoćale, prestrašene podanike. Rijeke su se, dotekavši do nabujalog, zastrašujućeg mora, bacale natrag te šišteći probijale okanca od lijevanog željeza i brzinski podizale razinu vode u podrumima muzeja, oblizujući krhke kolekcije koje su se raspršivale u vlažni pijesak, šamanske maske od pijetlova perja, zakrivljene inozemne mačeve, ogrtače opšivene biserima, žilave noge srditih zaposlenika probuđenih usred noći. Na takve dane, kada se iz kiše, mraka i vjetra koji je savijao stakla ocrtavao bijeli sirasti lik samoće, Simeonov je na rubu postojanja...

U članku se analizira uloga knjige u pet ključnih ruskih distopija u dvadesetom stoljeću (Mi, Čevengur, Iskop, Plavo salo i Kis). U svakoj od ovih distopija knjiga/umjetnički tekst (kako se knjiga shvaća u ovom članku) ima jednu od ključnih uloga – posebno u dvije recentne distopije (Plavo salo i Kis). Knjiga se u ruskim distopijama promatra kao jedno od temeljnih obilježja čovjeka i sve promjene čovjeka kao individue ili društvenog bića reflektiraju se na knjigu ili pak knjigom bivaju potaknute.Možda je čudno ili možda tek loš stil započeti članak s dvije digresije. Ali, kao prvo i sasvim neznanstveno, ne mogu se oteti potrebi započeti ovaj članak razmišljanjem o upotrebi i ulozi misala u obredu katoličke svete mise. Slabo pamtim pa me zanimaju načini kojima se ljudi bore protiv zaborava, a posebno su mi zanimljivi (zavidim im) ljudi koji dobro pamte. Nisam osobit vjernik, ali onda kad odem na misu, uvijek me čudi (da, čak i zaboravljivu mene) zašto svećenik koji je održao tisuće misa...

IVXIXIVXVIIIXXXXIXXVXXXIXXXII

Mislite li da možemo naučiti živjeti tako da napustimo ideju o svijetu nakon smrti, o nepovredivosti majčinstva, svetosti spolnosti, zatrovanost nacionalizmom, žeđ za beskonačnom slobodom i poštovanje industrije u zamjenu za ograničenje rađanja sa svrhom očuvanja ljudske vrste pri čemu bi se seks upražnjavao za zabavu, a sve to podrazumijevalo bi postojanje svjetske vlade, kontroliranu ekologiju i obrazovanje iz zabave?I da sve to moramo učiniti prije isteka dvadesetog stoljeća?Pa, baš i ne moramo. Samo, ukoliko to ne učinimo, naša će civilizacija biti uništena za trideset godina. I to je sve.Između ostalog, po zanimanju sam prorok. To jest, predskazujem budućnost i plaćen sam za to.Naravno, postoji tu i jedna kvaka. Nisam varalica, stoga je moja korisnost i više nego upitna. Kako ne prelazim rukom preko kristalne kugle, ne pružam usluge pratitelja kroz svijet duhova, nemam dara za otkrivenja i potpuno sam lišen mistične intuicije, nikome ne mogu reći koji će konj pobijediti na utrci, ...

John Stuart Mill’s, The Subjection of Women (1869), remains one of the harbingers of women’s emancipation and presents a strong moral argument in support of the suffrage movement in late 19th century Victorian England. His work launches an urgent appeal for the need to provide freedom, equal treatment and opportunities to women, so that they can develop their capacities for the full benefit of a liberal democratic society. An imaginary dialogue is established between Mill’s significant statement of liberal feminism and his audiences at the time of publishing of the book as well as the new generations, with the purpose of tracing the significance of his book in challenging social structure and discussing crucial problems of social justice, such as gender equality and freedom. Reading the book requires a contextualist approach regarding the historical context as well as dominant political and ideological discourses. Such an approach may also explain many of the perceived ‘shortcomings’ o...

This article examines authorship as a socially embedded process by challenging Western notions of the autonomous creative genius. It considers social interactions between various agents in the field of literary production which in turn recovers the collective nature of modern authorship. Far from leaving it unexamined, it further contextualises authorial collectivity and its role in the emerging model of authorship. Questions and arguments raised in this article are informed by the ethnographic data collected during my doctoral research focusing on the reception of post-1990s ex-Yugoslav literature on the UK book market. Such ethnographic approach to literary translations – i.e. the micro-level analysis of social interactions that ‘create’ literature – demonstrated how the author is ‘created’ in the communication of two literary systems through linguistic translation as well as re-translations of symbolic and social capitals. My research was concerned with analysing the ‘backstage’ of ...