The Book and Beyond

Carol i Robert Norris bili su stari prijatelji Nickove žene Joanne. Upoznali su se davno, mnogo prije nego što je ona upoznala Nicka. Poznavali su je kada je bila udana za Billa Dalyja. U ono vrijeme njih četvero – Carol i Robert, Joanne i Bill – friško oženjeni studenti na zadnjoj godini povijesti umjetnosti – živjeli su u istoj kući, velikoj kući na Seattleovoj verziji Capitol Hilla, dijelili stanarinu i kupaonicu. Često su zajedno jeli i sjedili do sitnih sati, pili vino i razgovarali. Jedni su drugima pregledavali i komentirali radove. Tijekom te zadnje godine zajedničkog života – prije nego što se pojavio Nick – čak su kupili jeftin brodić kojim su ljeti zajedno plovili jezerom Washington. “Kakva su to vremena bila, i dobra i loša, puna uspona i padova”, rekao je Robert drugi put toga jutra osmjehujući se i promatrajući lica prijatelja za stolom. Bila je nedjelja ujutro, a oni su sjedili za stolom u kuhinji Nicka i Joanne u Aberdeenu i jeli dimljeni losos, kajganu i peciva sa sirn...

Krajem 2009. godine pisac i urednik Roman Simić Bodrožić kontaktirao me s prijedlogom da napravim nekoliko prijevoda i pošaljem ih kao moguće priloge za antologiju pod nazivom Best European Fiction 2012 u izdanju američke izdavačke kuće Dalkey Archive Press. Prijedlog sam, naravno, prihvatio premda mi ovo nije bilo prvi put da šaljem prijevode za spomenutu antologiju. Međutim, moji prijašnji prijevodi nažalost nisu prošli uredničku selekciju te nisu bili uvršteni u prethodna izdanja antologije, odnosno serije antologija čije je prvo izdanje objavljeno 2010. godine, a čiji je urednik priznati američki pisac bosanskog porijekla, Aleksandar Hemon. U njenim prijašnjim izdanjima našli su se tekstovi Nevena Ušumovića, Mime Simić, Igora Štiksa te nekolicine autora s područja bivše Jugoslavije poput Davida Albaharija, Andreja Blatnika, Vladimira Arsenijevića ili Gorana Samardžića, drugim riječima, tekstovi istaknutijih suvremenih pisaca s prostora bivše Jugoslavije koji zajedno s tekstovima dr...

“America is now wholly given over to a d – d mob of scribbling women, and I should have no chance of success while the public taste is occupied by their trash…” (Hawthorne 304). However Nathaniel Hawthorne chose to voice his frustration with the American female writer, she did play a significant social role in nineteenth-century American cultural history. Formally removed from the political discourse of their generation, women activists turned to other means for disseminating opinions and disapproval. The rising genre of the novel was one of the most effective and visible forms available to American women. Viewed as an historical artifact, the novel was steeped in social convention and cultural ideology. Therefore, when women turned to it to voice opposition to Andrew Jackson’s Indian Removal Act, they did so by embracing the traditionally-accepted methodology of the novel, but altering it through subversive language and plots to suit their critical needs. The goal of this paper is to ...

U članku se analizira uloga knjige u pet ključnih ruskih distopija u dvadesetom stoljeću (Mi, Čevengur, Iskop, Plavo salo i Kis). U svakoj od ovih distopija knjiga/umjetnički tekst (kako se knjiga shvaća u ovom članku) ima jednu od ključnih uloga – posebno u dvije recentne distopije (Plavo salo i Kis). Knjiga se u ruskim distopijama promatra kao jedno od temeljnih obilježja čovjeka i sve promjene čovjeka kao individue ili društvenog bića reflektiraju se na knjigu ili pak knjigom bivaju potaknute.Možda je čudno ili možda tek loš stil započeti članak s dvije digresije. Ali, kao prvo i sasvim neznanstveno, ne mogu se oteti potrebi započeti ovaj članak razmišljanjem o upotrebi i ulozi misala u obredu katoličke svete mise. Slabo pamtim pa me zanimaju načini kojima se ljudi bore protiv zaborava, a posebno su mi zanimljivi (zavidim im) ljudi koji dobro pamte. Nisam osobit vjernik, ali onda kad odem na misu, uvijek me čudi (da, čak i zaboravljivu mene) zašto svećenik koji je održao tisuće misa...

U početku je to bio samo neki snažan instinkt samoočuvanja, samoobrane i ranjenog ponosa. Udarili su bez upozorenja, ranili nam mušku čast, povrijedili nas grubo, prostački, besramno, opljačkali, okupirali, zgazili teškim čizmama. Poludjeli smo od ljutnje. Tumarali pobješnjeli osunčanim cestama, neobrijani i zapušteni, kao skitnice. Tko se brinuo za izgled u te dane? Gledali smo se u oči zabrinuto, poznati i nepoznati, nastojali komunicirati, da svaki od nas shvati što drugi misli. Što će biti? Pitali smo se pogledom hoćemo li to progutati? Nećemo li nešto učiniti, konačno? Nitko nije znao.Kasnije su došli oni koji su prvi preuzeli inicijativu, ozbiljni, odlučni, sigurni. Pristupili su nam jednom po jednom, polako, hladnokrvno, procjenjujući, odmjerenim riječima, bez vidljive strasti. Okupili su nas u mala društva. Oni su govorili, mi bezizražajno slušali, skupljali njihove riječi i zabavljali se njima među sobom, kasnije, u samoći. Ujedinimo se čvrsto, govorili su, povežimo se svi Grc...

Kako se približavalo doba Škorpiona, postajalo je sve vjetrovitije, tamno i kišovito. Mokri, tekući grad, koji je vjetrom udarao u stakla iza nezaštićenih samačkih prozora bez zavjesa, iza sirnog namaza skrivenog u hladnoći između prozorskih stakala, nalikovao je na podlu Petrovu nakanu, na grad gorostasnog, buljavog cara tesara razjapljene gubice i oštrog jezika, koji u noćnim morama, s mornarskom sjekirom u podignutoj šaci, sustiže svoje onemoćale, prestrašene podanike. Rijeke su se, dotekavši do nabujalog, zastrašujućeg mora, bacale natrag te šišteći probijale okanca od lijevanog željeza i brzinski podizale razinu vode u podrumima muzeja, oblizujući krhke kolekcije koje su se raspršivale u vlažni pijesak, šamanske maske od pijetlova perja, zakrivljene inozemne mačeve, ogrtače opšivene biserima, žilave noge srditih zaposlenika probuđenih usred noći. Na takve dane, kada se iz kiše, mraka i vjetra koji je savijao stakla ocrtavao bijeli sirasti lik samoće, Simeonov je na rubu postojanja...