Shifting Discourses

The paper seeks to analyze how Hariprabha Takeda, a Bengali woman, in the early twentieth century negotiated with the issues of identity, integration, and cultural assimilation in her narrative from the standpoint of an insider in a Japanese household. Through a close textual analysis of her travelogue Bongomohilar Japan Jatra (1915) and other memoirs (translated as The Journey of a Bengali Woman to Japan (1915) & Other Essays by Somdatta Mandal in 2019), the paper attempts to examine how she was influenced by the Japanese culture and blurred the strict demarcations of private and public spaces through interracial marriage. The paper argues that the notion of pan-Asian identity gained prominence due to the active interest of travelers in exploring and developing cultural and political links between colonial Bengal and Japan, which forms the background to Hariprabha’s transnational connections. A critical investigation of her translated narrative opens up various embedded cultural, gend...

U Americi nisam bila lijepa, no na Tajvanu sam bila ružna. Znala sam to i prije nego što sam nogom kročila u Taipei. Na putu od zračne luke, u metrou i u taksiju, primijetila sam reklame za kreme za izbjeljivanje kože, operaciju dvostrukih kapaka te za kružne kontaktne leće. Nisam znala da mogu tako izgledati. Odrastajući, nisam nikad priželjkivala plave oči ili plavu kosu, jer to nije imalo smisla. No s vremenom su se u Taipeiju promijenili standardi dostižne ljepote, pa sam si sama bila kriva za to što sam ružna.To mi je bilo jasno iste noći kad sam stigla. Moji su baka i djed dogovorili večeru dobrodošlice u velikom ribljem restoranu i na nju su pozvali sve moje tete, ujake i rođake. Nikoga od njih nisam vidjela osam godina, odnosno od svoje pete godine, no moji su roditelji smatrali da sam napokon dovoljno stara da u sama odem Taipei. Sjedila sam do svoje dvije godine starije rođakinje, koju sam prije toga vidjela kako stoji ispred restorana i priča na mobitel, provjeravajući istov...

This paper focuses on the discursive analysis of the neoliberal coinage of mental health, observing neoliberalism as a modern rational form of governmentality. Inspired by Michel Foucault’s theory of discourse and governmentality (but also by others – Nikolas Rose, Sara Ahmed), in this paper I analyse what meanings and knowledge about mental health are articulated in public policies in Croatia by neoliberal market demands and the logic of self-management. The main thesis of the paper addresses the primary purpose of neoliberalism in the process of economization – the creation of a social reality in which all aspects of human life are reduced to economic problems, including human health itself. Through the analysis of public health projects and campaigns, the paper shows the connection between mental health policy and the constructed entrepreneurial self of citizens. Reading the critical categories of productivity, risk, resources, ability, and personal responsibility, in the paper I pr...

Ono što danas nazivamo blagostanjem počiva na dosad neviđenoj izrabljivačkoj strukturi, a zdrav nam razum govori da se, kada sustav propada ili se ustanovi da je neučinkovit i pun mana, mora uspostaviti novi.*Gdje se mi to nalazimo? U raju? Paklu? Negdje između? Bliže raju ili bliže paklu? I kakvo je bilo stanje prije pandemije? Rajsko? Ili pakleno? Ili oboje? ,,[K]ao da se stopila zvonjava svadbenih i pogrebnih zvona” (Robert Schumann)? I koga obuhvaća to ,,mi”? Postoji li to uopće još? Može li još postojati zajednica koja zaslužuje taj naziv, kada i najmanja gesta pažnje prema bližnjemu, kao što je nošenje maske, uzrokuje podjele? Koliko su održivi ti sramežljivi pupoljci solidarnosti kojima smo se tijekom prvog lockdowna veselili, u društvu koje zapravo čini gomila usamljenih.Tko ovih dana priča o budućnosti, čini to na temelju sljedećih jednostranih pretpostavki: ili smo – u međuvremenu – protjerani iz Obećane Zemlje, ili je naše blagostanje već i prije bila tek fatamorgana koja je...

Kad si sama i umorna, preumorna da buljiš u mobitel ili koji drugi uređaj i tako tratiš vrijeme, zavališ se u hrpu jastuka i prepustiš prošlosti. Obično si pod pokrivačem, a kuća je prazna. Ponekad mjeseca nema, a s druge strane prozora nizak, sivi strop čini se nadohvat ruke. Njegova tamna svjetlost blijedi, ovisno o gustoći oblaka, i ti toneš u ono što se pretvara u metaforu.Put je često asocijativan. Mirišeš dobro. Dvanaest ti je godina i pohađaš Školu svetih Filipa i Jakova, a djevojčica koja sjedi iza tebe upita te može li od tebe prepisivati na ispitu. Sestra Evelyn na vrata garderobe, kao da je pano, redovito lijepi petice i jedinice. Djevojčica je katolkinja sa smeđom kosom do struka. Ne možeš joj se sjetiti imena: Mary? Catherine?Obično si tiha i nikome se ne obraćaš osim sada kad te ona to upita i poslije kad ti kaže da mirišeš dobro i zapravo više nalikuješ bjelkinji. Valjda misli da ti zahvaljuje što si joj dopustila da prepisuje i osjeća se bolje kad prepisuje od osobe koj...

The paper adopts a transmedial and multidisciplinary perspective to present and analyze the project Stranger than Paradise by Slovenian artist Mark Požlep, which ran from 2014 to 2016, covering the initial concept, its execution, and the subsequent presentations in various media: exhibitions and performances. The documentary material presented at the exhibition as a documentation of the original event is compared with the later performance of the same name with different collaborators working on the production. The paper focuses on the issue of hybrid genres in contemporary performance practices and examines how the performance of this play contributes to the modes and strategies of documentary theater, i.e., performance, while demonstrating that it can be placed in the context of post-documentary theater as it represents the so-called transition from directorial to authorial work. Keywords: musical performance, documentary performance, hybridization of genres, memory, ex-Yugoslavia