Shifting Discourses

Krah europskih prekomorskih carstava, a s njime ujedno i procesi dekolonizacije, koji su često bili vođeni oružanim sukobima i pobunama, donosio je u Europu tijekom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, kako navodi Calafate de Ribeiro (1), važne tokove stanovništva: povratnike, bivše borce kolonijalnih ratova, bivše kolonizatore, bivše kolonizirane, izbjeglice iz građanskih ratova te imigrante.Knjiga Djaimilie Pereire de Almeide, Luanda, Lisboa, Paraíso (2018.), osvojila je nagradu Oceanos 2019., a njome se u Portugalu reafirmira, prema Margaridi Calafate de Ribeiro (1), književna linija europskog dometa, nasljednik identiteta kolonijalnih procesa – afropean u anglosaksonskoj verziji ovog nasljeđa – ili afropolitan u francuskoj verziji, koji svoj kontinuitet traži u Europi današnjice. Luanda, Lisboa, Paraíso (2018.) opisuje putovanje Angolca Cartole de Souse i njegova sina Aquilesa iz Luande u postkolonijalni Lisabon 80-ih godina kako bi sina podvrgnuli liječenjima zbog njegove...

Kad si sama i umorna, preumorna da buljiš u mobitel ili koji drugi uređaj i tako tratiš vrijeme, zavališ se u hrpu jastuka i prepustiš prošlosti. Obično si pod pokrivačem, a kuća je prazna. Ponekad mjeseca nema, a s druge strane prozora nizak, sivi strop čini se nadohvat ruke. Njegova tamna svjetlost blijedi, ovisno o gustoći oblaka, i ti toneš u ono što se pretvara u metaforu.Put je često asocijativan. Mirišeš dobro. Dvanaest ti je godina i pohađaš Školu svetih Filipa i Jakova, a djevojčica koja sjedi iza tebe upita te može li od tebe prepisivati na ispitu. Sestra Evelyn na vrata garderobe, kao da je pano, redovito lijepi petice i jedinice. Djevojčica je katolkinja sa smeđom kosom do struka. Ne možeš joj se sjetiti imena: Mary? Catherine?Obično si tiha i nikome se ne obraćaš osim sada kad te ona to upita i poslije kad ti kaže da mirišeš dobro i zapravo više nalikuješ bjelkinji. Valjda misli da ti zahvaljuje što si joj dopustila da prepisuje i osjeća se bolje kad prepisuje od osobe koj...

This paper focuses on the discursive analysis of the neoliberal coinage of mental health, observing neoliberalism as a modern rational form of governmentality. Inspired by Michel Foucault’s theory of discourse and governmentality (but also by others – Nikolas Rose, Sara Ahmed), in this paper I analyse what meanings and knowledge about mental health are articulated in public policies in Croatia by neoliberal market demands and the logic of self-management. The main thesis of the paper addresses the primary purpose of neoliberalism in the process of economization – the creation of a social reality in which all aspects of human life are reduced to economic problems, including human health itself. Through the analysis of public health projects and campaigns, the paper shows the connection between mental health policy and the constructed entrepreneurial self of citizens. Reading the critical categories of productivity, risk, resources, ability, and personal responsibility, in the paper I pr...

The paper adopts a transmedial and multidisciplinary perspective to present and analyze the project Stranger than Paradise by Slovenian artist Mark Požlep, which ran from 2014 to 2016, covering the initial concept, its execution, and the subsequent presentations in various media: exhibitions and performances. The documentary material presented at the exhibition as a documentation of the original event is compared with the later performance of the same name with different collaborators working on the production. The paper focuses on the issue of hybrid genres in contemporary performance practices and examines how the performance of this play contributes to the modes and strategies of documentary theater, i.e., performance, while demonstrating that it can be placed in the context of post-documentary theater as it represents the so-called transition from directorial to authorial work. Keywords: musical performance, documentary performance, hybridization of genres, memory, ex-Yugoslavia

Gloria je ustala po treći put. U kutu hrvališta vidjela je protivnicu kako se njiše, pogledom prikovanim u noge. Možda se prisjećala udaraca nogom koje je zadobila u zadnjoj borbi. Žuti dres od likre ocrtavao je njezino široko i jako tijelo, tijelo žene koja je nekoć bila seks-simbol borbi. Čvrsto je naumila poraziti je. To će biti lako. Poražena je od samog početka.Gloria nikad nije bila miljenica publike. Malobrojni gledatelji koji su, unatoč kiši, došli te večeri u borilište huškali su je sa sjedala. Draža im je bila suparnica. Bolje rečeno, ona koja joj je prije bila suparnica.Osvrnula se oko sebe. Gledala je oskudno i žućkasto svjetlo borilišta, krov koji je prokišnjavao nasred ringa, lica nekih idiota koji su bacali kikiriki. Bila je u govnima.Osjetila je udarac u trbuhu koji nije stigao izvana. Nalet gnjeva.Nasrnula je na nju. Čitavom se težinom svalila na tijelo druge žene. Onemogućila joj da miče ruke. Budući da joj je bila blizu, osjetila je njezin miris. Znoj i menstruacija;...

U Americi nisam bila lijepa, no na Tajvanu sam bila ružna. Znala sam to i prije nego što sam nogom kročila u Taipei. Na putu od zračne luke, u metrou i u taksiju, primijetila sam reklame za kreme za izbjeljivanje kože, operaciju dvostrukih kapaka te za kružne kontaktne leće. Nisam znala da mogu tako izgledati. Odrastajući, nisam nikad priželjkivala plave oči ili plavu kosu, jer to nije imalo smisla. No s vremenom su se u Taipeiju promijenili standardi dostižne ljepote, pa sam si sama bila kriva za to što sam ružna.To mi je bilo jasno iste noći kad sam stigla. Moji su baka i djed dogovorili večeru dobrodošlice u velikom ribljem restoranu i na nju su pozvali sve moje tete, ujake i rođake. Nikoga od njih nisam vidjela osam godina, odnosno od svoje pete godine, no moji su roditelji smatrali da sam napokon dovoljno stara da u sama odem Taipei. Sjedila sam do svoje dvije godine starije rođakinje, koju sam prije toga vidjela kako stoji ispred restorana i priča na mobitel, provjeravajući istov...