Feminist Resistance

Nadošla je ljetna bujica i naša je teretna kobila zapela u rijeci. Rijeka je pljuskala o kamenje i zvuk je bio kao kad brave škljocaju. Bilo je vrijeme silaže i voda je mirisala po travi. Teretna kobila, očeva ljubimica, zašla je u rijeku, da ponjuši možda, pa zapela, ni makac, prednja noga zaglavila među kamenjem. Otac ju je našao i povikao Katie! nadglasavajući se s hukom kiše. Ja sam bila u staji, isplazila jezik da dočekam kapi iz rupe na krovu. Istrčala sam pored kuće u polje. U rijeci je kobila sumanuto kolačila oči kroz kišu, možda me prepoznala. Otac se kretao sporo i preplašeno kao da gazi kroz dubok snijeg, osim što snijega nije bilo, bujica samo, a otac se bojao vode, bojao se oduvijek. Viknuo je Na onaj tamo kamen, mala. Dodao mi je uže s kopčom za povodac i znala sam što mi je činiti. Od oca sam viša još od zadnjeg rođendana, petnaestoga. Raširila sam se kao ljubav i stavila jednu nogu na kamen posred rijeke, rukom uhvatila granu iznad njega i odbacila se preko bujice.

Mrtvi osvjetljavaju put živima. Zato čitamo: da upalimo baklju. Uz njezino svjetlo pišemo. To vam govorim uvjerenošću voditelja radionice kreativnog pisanja, četrdesetogodišnjaka, s obiteljskim problemima, čovjeka koji je više star nego mlad (to ne vrijedi za sve četrdesetogodišnjake, ali u mom je slučaju istina), koji stoji ispred grupe muškaraca koji izgledaju kao glumačka postava poznatog filma o velikoj pobjedi grupe nespretnjakovića. Ovima, dečkima s radionice, nedostaje cijeli niz prijeko potrebnih stvari: ruka, osobna higijena, samopouzdanje, minerali, elektroliti. Nemojte kriviti pisanje. Na kraju krajeva, svima nama koji pišemo u određenoj mjeri, svakog jutra, nedostaje jedna ruka.Aura, moja žena, prestala mi je odgovarati na poruke sat vremena prije početka radionica. A poruke koje su stigle prije nego što je nastupila tišina bile su pune grubog prijezira. Nešto sam napravio; nešto, ponavljam kako bih izbjegao mučno razmišljanje. Uzrok nezadovoljstva može biti konkretan ili a...

Women writers use the feminist dystopian genre as a way to resist gender-based oppression in complex ways. To do so, women writers must first construct bleak worlds that subjugate their female characters before they can craft ways for these characters to resist. This article specifically examines Octavia Butler’s novel, Dawn, because the central female character finds ways to resist through working within the system in order to work against it. Even though she cannot overthrow the government or escape, she exercises substantial resistance through her body, voice, and intelligence. Butler ultimately demonstrates that women are able to resist from the margins in complex ways, which prompts real-world women readers to fight and resist gender-based oppression in their own societies. Keywords: feminism, Octavia Butler, science fiction, feminist dystopia, genderWomen writers have woven feminist resistance into the fabric of their novels for centuries to protest the misogynistic treatment and...

Dan kada sam čula da, onaj da o kojemu sam tako malena i jadna bila toliko sanjala, konačno je stigao jedne subote. Mjesecima, odnosno svaki put kada bi me moj otac odveo u park Bijela voda, molila bih ga da mi kupi balon. Međutim, on bi me svakoga puta odbio s istim, meni nerazumljivim riječima: „Premala si!” Nisam inzistirala poput ostale djece, koja su plakala, lamatala nogama i vrištala prisiljavajući tako roditelje da im ispune želje ili da ih ušutkaju snažnim pritiskom svojih dlanova. Ja bih se samo rastužila, a nastojala sam se oraspoložiti šećernom vatom koju bi mi otac kupio. Čak i kada bih se zabavljala na toboganu, na vrtuljku ili na klackalici, osjećala sam se kao koncem vezana za taj san o balonu u budućnosti. A onda, jedne subote, dok smo ulazili u park, ja odjevena u bijelu suknju i već spremna čuti još jedno ne, vidjela sam svojega oca kako se približava prodavaču balona i govori: „Narasla si, kćeri, smiješ izabrati jedan!” To je bio toliko velik trenutak da sam se cije...

Izbor iz djela Enrica Casassesa (Barcelona, 1951.) kakav ovdje slijedi tek je jedna od mogućnosti. Uzmemo li u obzir da je riječ o autoru koji je objavio mnoštvo zbirki i nešto manje diskova s audio-zapisima svoje poezije, dvadesetak mahom kratkih pjesama ne čini se bogznašto. Tako bi bilo kada bi se poezija prodavala na vagu, kao riba na zadarskoj peškariji. Nasreću, ovdje se radi o riječima, riječima koje u primatelja izazivaju različite utiske i koje prenose brige i boli autora ili nekoga tko mu je jako sličan.U tom smislu, nužan bi bio izbor iz „9072 neepska stiha“ „brze pjesme“ Uh (1997.), čega ovdje nema. S druge strane, može dostajati tek jedan sonet iz zbirke Tots a casa al carrer (1992.), kao što je ovdje zastupljen tragični epilog. Dovoljna je čak i pjesma u prozi od dva reda iz zbirke A la panxa del poema en prosa que no hi neva ni hi plou (2013.), kadra uhvatiti trenutak tišine između sunca i mjeseca, vjetra i utihnulih ptica. Tišine tek napuknute ili prije svega napuknute ...

This article deals with the concept/identity of the monster kys in Tatyana Tolstaya’s novel of the same title (Kys, 2000). By drawing on the theory of feminist literary critics Sandra Gilbert and Susan Gubar, this work interprets kys as the articulation of the author’s resistance to patriarchal politics in Russian literature. In creating the post-apocalyptic society, Tolstaya depicts traditional gender roles, chooses a male protagonist and inserts numerous citations from literary works written exclusively by male authors. Nevertheless, even though in such a manner she appears to be imitating the dominant (male) literary tradition and depriving female characters of their voice, other elements lead to a different conclusion. For instance, the images of patriarchal society are primarily carnivalesque, while the classical notion of “the angel in the house” undergoes demythologization. Kys itself is gradually taking over the protagonist’s mind transforming him into her own embodiment – a mo...