Feminist Resistance

For many years literary theorists considered that women writers of the Beat Generation were not worth mentioning. Being present and absent at the same time, these women remained invisible in popular as well as academic reviews in the Beat Generation literature until the nineties. Today, however, it is crystal clear that the literature of the Beats, even with its distinct misogynistic features, had strong influence on several generations of women writers and artists who have written and performed within the feminist frame. Here we will discuss the women of the Beat Generation who in the early sixties, as insiders within a seemingly male group, started expressing themselves within feminist discourses, through which they sought to free women from the socially imposed roles. The main weapon of the Beat Generation’s fight against globalization, conformism, and class inequalities was the freedom of mind, and this particular mind of beatniks was used by women Beat writers in order to question...

Moj je brat alergičan na ljude. Živi u sobi koja je pretvorena u ormar. Prošle su četiri godine, dva mjeseca i nešto sitno otkad sam ga zadnji put vidjela. Nije to ništa strašno. Nismo blizanci. Ja sam cura i nisam alergična na ljude. Sviđaju mi se taman dovoljno. Moj je brat alergičan na ljude. Rekao mi je to jedne noći, deset dana nakon što se prvi put uselio u ormar. Mislila sam da je to samo faza, adolescencija. Bio je čudan i odlučan, potpuno spreman na život u ormaru. U ormar je prenio radio i provukao produžni do najbliže utičnice. Spremala sam mu gotova jela i sendviče s maslacem od kikirikija i ostavljala ih na pladnju pred vratima s uputama kako što treba jesti. Tad je bilo najbolje. Osjećala sam se korisno, kao prava cura. Čak mu ni tada nisam vidjela lice. Nosio je motociklističku kacigu svaki put kad bi preko hodnika išao do zahoda. Ja sam počela nositi tamne naočale. Pretvarala sam se da ga ne vidim. Bilo je važno ugoditi mu.Bila sam na drugom kraju stana kad mi je prvi p...

Nadošla je ljetna bujica i naša je teretna kobila zapela u rijeci. Rijeka je pljuskala o kamenje i zvuk je bio kao kad brave škljocaju. Bilo je vrijeme silaže i voda je mirisala po travi. Teretna kobila, očeva ljubimica, zašla je u rijeku, da ponjuši možda, pa zapela, ni makac, prednja noga zaglavila među kamenjem. Otac ju je našao i povikao Katie! nadglasavajući se s hukom kiše. Ja sam bila u staji, isplazila jezik da dočekam kapi iz rupe na krovu. Istrčala sam pored kuće u polje. U rijeci je kobila sumanuto kolačila oči kroz kišu, možda me prepoznala. Otac se kretao sporo i preplašeno kao da gazi kroz dubok snijeg, osim što snijega nije bilo, bujica samo, a otac se bojao vode, bojao se oduvijek. Viknuo je Na onaj tamo kamen, mala. Dodao mi je uže s kopčom za povodac i znala sam što mi je činiti. Od oca sam viša još od zadnjeg rođendana, petnaestoga. Raširila sam se kao ljubav i stavila jednu nogu na kamen posred rijeke, rukom uhvatila granu iznad njega i odbacila se preko bujice.

Mrtvi osvjetljavaju put živima. Zato čitamo: da upalimo baklju. Uz njezino svjetlo pišemo. To vam govorim uvjerenošću voditelja radionice kreativnog pisanja, četrdesetogodišnjaka, s obiteljskim problemima, čovjeka koji je više star nego mlad (to ne vrijedi za sve četrdesetogodišnjake, ali u mom je slučaju istina), koji stoji ispred grupe muškaraca koji izgledaju kao glumačka postava poznatog filma o velikoj pobjedi grupe nespretnjakovića. Ovima, dečkima s radionice, nedostaje cijeli niz prijeko potrebnih stvari: ruka, osobna higijena, samopouzdanje, minerali, elektroliti. Nemojte kriviti pisanje. Na kraju krajeva, svima nama koji pišemo u određenoj mjeri, svakog jutra, nedostaje jedna ruka.Aura, moja žena, prestala mi je odgovarati na poruke sat vremena prije početka radionica. A poruke koje su stigle prije nego što je nastupila tišina bile su pune grubog prijezira. Nešto sam napravio; nešto, ponavljam kako bih izbjegao mučno razmišljanje. Uzrok nezadovoljstva može biti konkretan ili a...

Izbor iz djela Enrica Casassesa (Barcelona, 1951.) kakav ovdje slijedi tek je jedna od mogućnosti. Uzmemo li u obzir da je riječ o autoru koji je objavio mnoštvo zbirki i nešto manje diskova s audio-zapisima svoje poezije, dvadesetak mahom kratkih pjesama ne čini se bogznašto. Tako bi bilo kada bi se poezija prodavala na vagu, kao riba na zadarskoj peškariji. Nasreću, ovdje se radi o riječima, riječima koje u primatelja izazivaju različite utiske i koje prenose brige i boli autora ili nekoga tko mu je jako sličan.U tom smislu, nužan bi bio izbor iz „9072 neepska stiha“ „brze pjesme“ Uh (1997.), čega ovdje nema. S druge strane, može dostajati tek jedan sonet iz zbirke Tots a casa al carrer (1992.), kao što je ovdje zastupljen tragični epilog. Dovoljna je čak i pjesma u prozi od dva reda iz zbirke A la panxa del poema en prosa que no hi neva ni hi plou (2013.), kadra uhvatiti trenutak tišine između sunca i mjeseca, vjetra i utihnulih ptica. Tišine tek napuknute ili prije svega napuknute ...

Madonna has an iconic status in the global entertainment industry. Because of her ongoing reinvention, she has been in a focus of media and academia for more than three decades. Throughout her career, Madonna creates, combines, and presents complex and contradictory messages (van den Berg i ter Hoeven 2013). Contradictory receptions and polarized readings of Madonna's artistic and activist interventions concerning race, sexuality and gender identities are highlighted and are reflected in her messages about old age and aging. Since the 1980s, Madonna has drawn the attention of feminists and generated heated debate about whether she is a feminist or actually anti-feminist. The analysis shows that this pop icon is characterized by a specific sensibility that Rosalind Gill (2012) calls “postfeminist sensibility.” Madonna's experience of ageing and her narratives about ageing presented in media are defined by the fact that she is a white, heterosexual and privileged woman. Her recent public...