Between the Acts

The paper aims to emphasize and display the importance of the pedagogical, explorative and theoretical work of Stanislavsky in the fields of the pedagogy and ethics of the art of acting and how these influenced the development of features and the establishment of the basic principles of Grotowsky's director/pedagogical work in his various artistic and researching periods. As well as essential historic-biographic correlation, the points of contact and the links in their work are established with particular emphasis on the crucial link manifested in the researched importance and in the development of the so-called method of physical actions which Grotowsky assumed from Stanislavsky but further developed in his own direction. By contrasting the basic principles of their work in the field of the method of physical actions, the crucial theoretical and practical differences between the two authors emerge. These differences are primarily evident in the apprehension of the basic preferences of...

Otvori oči, pa po običaju najprije baci pogled na sat na zapešću... Tek je pola sedam. No učas ih čvrsto zaklopi, iščekujući škriput kreveta i glas: „Ustaješ?“ Ali tišina potraja, pa otvori oči i uvidi, sama je u krevetu. Pa da, Rađan je noćas otišao u Delhi. Zaboravila je. Hm, sad nema razloga za žurbu. Udahne, duboko i polako, pa se s izdahom zakotrlja po cijelom krevetu. Dok je ležala na drugom rubu, s rukom preko lica, u ušima joj jače odjekne tika-taka njezina sata. Osmjehne se. Navikla je spavati sa satom na zapešću. Rađan se stalno nervira: „Zašto da ti sat cijelu noć kucka kraj uha. Hajde, skini ga.“ Makne ruku s lica, namjesti jastuk pod trbuh i opruži se, raskriljenih ruku, po cijelome krevetu. Ah, kakav je užitak spavati dokasno. Kad je Rađan kod kuće, već se oko šest, pola sedam sve ustrči. Priprema čaja, doručka, usto i ručka, a u osam Rađan odlazi u ured. Bog zna otkud Rađanu ta loša navika ranog ustajanja. Kako god, ona je danas slobodna. Može što poželi. Stoga opusti ti...

Kuća je imala tri sobe, dva dnevna boravka, kupaonicu, blagovaonicu, kuhinju, sobu za sluškinju, podrum, terasu i dvorište.Što je za Eduarda značilo dvorište?Značilo je zemlju kojom je jurio orući štapom, iskopanu krhotinu stakla iz kojeg je izišao crv prepolovljen napola, ali koji se još micao, uvijek moguće postojanje kakva blaga, lokve blatnjave vode u vrijeme kiša, papirnati brodić, jednog mrava u njemu, liniju mrava koju je pratio da vidi kamo idu. Išli su u mravinjak. Manga sapatinho, manga manga-coracao-de-boi. Šećerna jabuka, goiaba, gabiroba. Kokošinjac. Bijela kokoš bila je njegova, bilo je jasno iz imena: „Eduarda!”Stisnula bi se i dopustila mu da je uzme u ruke. Katkad bi snijela jaje. Kada bi odlazio u školu, Eduardo bi je ostavljao ispod lavora. Jednom zgodom otac mu je rekao da to nije u redu: zar bi volio da netko to radi tebi? I kokoši pate. Jedne nedjelje za vrijeme ručka zatekao je Eduardu na stolu, s nogama u zraku, pečenu. Pojeo ju je kroz suze. Da, pate, no svi ih...

After an entire decade (1948-1957) of being strictly forbidden and anathematized, Czech crime fiction gained sway in the post-February literary life at the end of the fifties. There were several impulses that led to this occurrence: (1) fatigue of the constructive novel as a representative prose genre of the first half of the fifties, (2) the Moscow conference on Sci-Fi and crime fiction in July of 1958, and (3) a series of essays, Marsyas of the US, published in the beginning of 1958 by L. Dorůžka, F. Jungwirth and J.Škvorecký in Světová literatura revue. In addition to that, works of Czech literary classic writer Karel Čapek carried imense importance in the process of affirmation of crime fiction in the period 1958-1969, which can also be seen in the works of writers and literary critics of liberal (pro-western) orientation. This article analyzes Čapek's contribution to the “Rennaissance” of Czech crime fiction on two different levels. The first level is a review of connections betwe...

Metamorfoza I hraniš mnoga moja usta krajolicima od kože i jugozapada u toplom divljem vrtu oko vrata nježne grane lepezasti vrhovi lišća ticala za izmjeru topografije istražuju kupe, promatračnice; tu se topi ledenjački jezik od mesa uberi iznad mojih grudi suptropsko voće lokalna je klima neopisana Metamorfoza II istočni su grijesi za djecu stranaca zapliću se bespomoćno pristojno u mom dekolteu difundira predefinirani rastanak iz grudi uvijek iznova iznenađujuće ništa u perspektivnim kanalima; jabuku spoznaje melju prvo(i) zubi protjerani iz raja spoznavši što su to hormoni Metamorfoza III kao maslac kružnom pilom odsijecam meke misli odlučujući metež (s tobom) u prirodnoznanstvene ploške: vodim lijep život ne perem više ni čaše procjeđujem isključivo umjetno oplođene trave (iz preljeva) sve neugodno čine strojevi sve ugodno činim ja Metamorfoza IV pri usponu brojimo svoje rane po mrljama na žutom lišću javora svakome Ahilova peta raste negdje drugdje šuma se igra skrivača s oblacim...

Jednom sam upoznala pisca koji je rekao da više ne može podnijeti biti pisac. Bilo je to na zabavi u Madridu i ne sjećam se kako sam tamo završila, ali zabava je bila u Ulici Ventura de la Vega pa pretpostavljam da me netko koga sam upoznala te noći odveo tamo (moji prijatelji, ako sam ih uopće imala, živjeli su na sasvim drugim mjestima). Ako si pravi pisac, ne možeš samo tako prestati pisati, rekla sam. Moram, odgovorio je. Zato što se bojim da naginjem ludilu, a onih dana kad ne naginjem ludilu naginjem nečemu još gorem. Čemu?, upitala sam. Rekao je da ne zna, ali da mora misliti na ženu i dijete i da se, što se ludila tiče, slaže s Robertom Bolanom, da je zarazno. U to vrijeme nisam puno izlazila. Tek sam se udala i loše sam govorila španjolski, sin je bio samo godinu dana star i sve sam vrijeme provodila kod kuće, osim, katkad, kad bi mi se muž vratio s puta, spustio torbe u predsoblju i pogledao me dok sam sjedila na kauču nakon cijelog dana buljenja u sapunice. Mora da sam izgle...