Between the Acts

Not just another dictionary in the well-known Rowman & Littlefield “Historical Dictionaries” series – South American Cinema is a special kind of book for anyone delving into the broad field of national and regional cinema encompassed by the term South American. Author Peter H. Rist is a professor at Concordia University in Montreal and his PhD thesis dealt with the early films of John Ford. Rist is better known within film circles as the author of several papers on experimental Japanese cinema, so his solo venture into South American cinema is quite unexpected. It is even more surprising that he has produced a 701 page book of this stature on his own – definitely a huge task.What is quite different about this book is evident right from the title – South American – not Latin American, Hispano-American, or any other expected paradigm based on the language or the hyper-cultural context. Rist, as he notes in the preface, tried to envision a book bordered by the notion of the whole continen...

Horror: A Literary History, edited by Xavier Aldana Reyes, is divided into seven chapters which function as separate essays that can be read without having specific knowledge about the horror genre. If read systematically, the book presents an anthological review which establishes the continuity of the genre from 1764 to the early twenty-first century. Even though it privileges theory over textual analysis, the book can be used to elucidate numerous cultural productions and developments that have influenced the simultaneous evolution and devolution of horror by offering a precise insight into the continual interaction of social and literary spheres. Horror: A Literary History is valuable precisely because it questions the devalorizing stances towards the horror genre by acknowledging the importance of various writers who have contributed to the evolution of American and British literature but have often been marginalized because of their tendencies to transgress into the horror genre.

Jednom sam upoznala pisca koji je rekao da više ne može podnijeti biti pisac. Bilo je to na zabavi u Madridu i ne sjećam se kako sam tamo završila, ali zabava je bila u Ulici Ventura de la Vega pa pretpostavljam da me netko koga sam upoznala te noći odveo tamo (moji prijatelji, ako sam ih uopće imala, živjeli su na sasvim drugim mjestima). Ako si pravi pisac, ne možeš samo tako prestati pisati, rekla sam. Moram, odgovorio je. Zato što se bojim da naginjem ludilu, a onih dana kad ne naginjem ludilu naginjem nečemu još gorem. Čemu?, upitala sam. Rekao je da ne zna, ali da mora misliti na ženu i dijete i da se, što se ludila tiče, slaže s Robertom Bolanom, da je zarazno. U to vrijeme nisam puno izlazila. Tek sam se udala i loše sam govorila španjolski, sin je bio samo godinu dana star i sve sam vrijeme provodila kod kuće, osim, katkad, kad bi mi se muž vratio s puta, spustio torbe u predsoblju i pogledao me dok sam sjedila na kauču nakon cijelog dana buljenja u sapunice. Mora da sam izgle...

Metamorfoza I hraniš mnoga moja usta krajolicima od kože i jugozapada u toplom divljem vrtu oko vrata nježne grane lepezasti vrhovi lišća ticala za izmjeru topografije istražuju kupe, promatračnice; tu se topi ledenjački jezik od mesa uberi iznad mojih grudi suptropsko voće lokalna je klima neopisana Metamorfoza II istočni su grijesi za djecu stranaca zapliću se bespomoćno pristojno u mom dekolteu difundira predefinirani rastanak iz grudi uvijek iznova iznenađujuće ništa u perspektivnim kanalima; jabuku spoznaje melju prvo(i) zubi protjerani iz raja spoznavši što su to hormoni Metamorfoza III kao maslac kružnom pilom odsijecam meke misli odlučujući metež (s tobom) u prirodnoznanstvene ploške: vodim lijep život ne perem više ni čaše procjeđujem isključivo umjetno oplođene trave (iz preljeva) sve neugodno čine strojevi sve ugodno činim ja Metamorfoza IV pri usponu brojimo svoje rane po mrljama na žutom lišću javora svakome Ahilova peta raste negdje drugdje šuma se igra skrivača s oblacim...

Otvori oči, pa po običaju najprije baci pogled na sat na zapešću... Tek je pola sedam. No učas ih čvrsto zaklopi, iščekujući škriput kreveta i glas: „Ustaješ?“ Ali tišina potraja, pa otvori oči i uvidi, sama je u krevetu. Pa da, Rađan je noćas otišao u Delhi. Zaboravila je. Hm, sad nema razloga za žurbu. Udahne, duboko i polako, pa se s izdahom zakotrlja po cijelom krevetu. Dok je ležala na drugom rubu, s rukom preko lica, u ušima joj jače odjekne tika-taka njezina sata. Osmjehne se. Navikla je spavati sa satom na zapešću. Rađan se stalno nervira: „Zašto da ti sat cijelu noć kucka kraj uha. Hajde, skini ga.“ Makne ruku s lica, namjesti jastuk pod trbuh i opruži se, raskriljenih ruku, po cijelome krevetu. Ah, kakav je užitak spavati dokasno. Kad je Rađan kod kuće, već se oko šest, pola sedam sve ustrči. Priprema čaja, doručka, usto i ručka, a u osam Rađan odlazi u ured. Bog zna otkud Rađanu ta loša navika ranog ustajanja. Kako god, ona je danas slobodna. Može što poželi. Stoga opusti ti...

Kuća je imala tri sobe, dva dnevna boravka, kupaonicu, blagovaonicu, kuhinju, sobu za sluškinju, podrum, terasu i dvorište.Što je za Eduarda značilo dvorište?Značilo je zemlju kojom je jurio orući štapom, iskopanu krhotinu stakla iz kojeg je izišao crv prepolovljen napola, ali koji se još micao, uvijek moguće postojanje kakva blaga, lokve blatnjave vode u vrijeme kiša, papirnati brodić, jednog mrava u njemu, liniju mrava koju je pratio da vidi kamo idu. Išli su u mravinjak. Manga sapatinho, manga manga-coracao-de-boi. Šećerna jabuka, goiaba, gabiroba. Kokošinjac. Bijela kokoš bila je njegova, bilo je jasno iz imena: „Eduarda!”Stisnula bi se i dopustila mu da je uzme u ruke. Katkad bi snijela jaje. Kada bi odlazio u školu, Eduardo bi je ostavljao ispod lavora. Jednom zgodom otac mu je rekao da to nije u redu: zar bi volio da netko to radi tebi? I kokoši pate. Jedne nedjelje za vrijeme ručka zatekao je Eduardu na stolu, s nogama u zraku, pečenu. Pojeo ju je kroz suze. Da, pate, no svi ih...