University of Zadar | eISSN 1847-7755 | [email protected]
Osmisliti i realizirati časopis, bilo koji časopis, zasigurno predstavlja izazov. Počevši od pronalaženja pojedinaca/ki spremnih na dobrovoljno žrtvovanje svog vremena, energije i upornosti, pa sve do onih kasnih noćnih sati provedenih u čitanju i korigiranju tekstova ili jednostavno međusobnom razgovoru uredništva, svaki korak predstavlja svojevrsnu sizifovsku etapu prema nečemu što u prvim trenucima nedvojbeno izgleda poput kule od karata - spremno da se svakog trena uruši i nestane jednakom brzinom kojom je idejno i nastalo. No jedino što je možda zahtjevnije od navedenog jest napisati primjereni uvodnik koji bi na prikladan način dočarao nastojanja i želje koje se kriju iza ovog elektroničnog izdanja, a da se pritom autor ne zagubi u patetičnim pseudo-proznim izričajima. Praktičnost i pragmatičnost postaju dakle imaginarni okviri ovog kratkog osvrta na prvi broj koji je sada napokon pred vama....
„i u metaforičkom i u praktičnom smislu vremensko je obzorje tijela, njegovi funkcionalni imperativi, njegova nesavršena imitacija ideala ono što potiče čovjeka na emocije, veze, na kajanje; naša je zajednička sudbina da moramo ići tamo kamo nas nosi tijelo.“ Rita Charon i Maura SpiegelLjudsko tijelo, da odmah na početku omeđim predmet kojim ću se baviti, koliko god sudbinski tako i samorazumljivo važno, kao da je marginalizirano u teorijskim raspravama. Razlozi za to su mnogostruki i u ovom ću se radu nekih izravno dotaći dok ću na druge posredno uputiti. Čini mi se da je možda ključni razlog zanemarivanja tijela u različitim disciplinama upravo njegova prividna samorazumljivost pa se mozganje o njemu činilo nepotrebnim. Međutim niz indikacija, među koje valja ubrojiti i odabir teme koja je motivirala ovaj članak, pokazuju da je pretpostavka kako je pitanje tijela „riješeno“, citirajući Donn Weltona iz uvoda zborniku posvećenu tijelu, preuranjena i neodrživa. Welton ondje piše:
…di tutte le voragini (…) nessuna e tanto cupa (…) quanto il nostro proprio corpo.… od svih ponora (…) nijedan nije tako mračan (…) kao naše vlastito tijelo(Aracoeli 233)Književni kritičari koji su analizirali djela talijanske spisateljice Else Morante uglavnom su se fokusirali na socijalne, povijesne i političke segmente njenih djela. Međutim nakon spisateljičine smrti javlja se jedna kritička struja koja konačno pridaje pažnju motivu koji se snažno osjeća u njenu cjelokupnom književnom stvaralaštvu, a bio je (ne)svjesno zanemaren. Prikazi tijela, a vrlo često je to tijelo majke, jedan je najprisutnijih elemenata u romanima Else Morante. Kritičari su povezivali takvu učestalost s biografskim podacima iz spisateljičina života, odnosno isticala se činjenica da ona sama nije imala djece. Jedna od kritičarki koja se bavila upravo tematikom majčinstva jest Anna Patrucco Becchi, koja je u svom radu podijelila Morantičine majke u pet grupa, i to ovako: metaforične majke (majka koja predstavl...
U svom članku o deteritorijalizaciji američke književnosti Paul Giles zastupa tezu da je oko 1980. u književnosti SAD-a nastupio transnacionalni period, bitno određen “pozicijom SAD-a unutar globalnih mreža razmjene” (Giles 46). Po njemu taj je period načelno sličan ranim danima izgradnje američke nacije, “kada nacionalne granice i običaji još nisu bili sasvim oblikovani i utvrđeni” (55) i kada je “identitet nacije bio neodređen i nedovršen poput njezine kartografije” (41). Gilesov je pokušaj uspostavljanja takve genealogije američke suvremenosti zanimljiv iz više razloga, a ovdje ću se zadržati tek na jednom (iako dovoljno kompleksnom) aspektu te teze. Naime, posebno je zanimljivo kako Giles artikulira vezu između nacionalnoga imaginarija i rasprostranjenosti nacionalnoga teritorija te kako u tom kontekstu razumije ulogu ekonomije. Giles tako tvrdi da su “deteritorijalizirajuće sile [neoliberalne globalizacije od oko 1980] snažno narušile nacionalni identitet SAD-a, a posebno vezu izm...
Teoretiziranje o konceptu muškosti, kao karakteristike koja se pridodaje određenim vizualnim proizvodima pristupačno je u prvom redu putem proučavanja medija, kulture i praksi označavanja. Te prakse konstruiraju imaginarij s raznim posljedicama koje se manifestiraju ponajviše u načinu gledanja na pojedinu kulturu, spol, rod i slično. Melly (1986) i Mort (1988) ponajviše su govorili o novom načinu vizualnog kodiranja. George Melly je pridonio kratkim pregledom određenog seta oglasa u kojima je vidio “novo korištenje spola“ unutar kojeg su se „muškarci koristili kao pasivni seksualni objekti'“ (Melly, 1986:41). S druge strane, u tradiciji kulturnih studija, Frank Mort (1988) tvrdi da su muška tijela koja se pojavljuju u oglasima za traperice Levis prezentirana modnim kodovima i kulturom stila. Sean Nixon (1997), navodeći u svom tekstu ta dva primjera i nastavljajući se na njih, istraživao je kulturnu značajnost stvaranja slika „novog muškarca“ koje su povezane s muškim tržištem kojemu su...
Žensko tijelo je oduvijek bilo bojno polje brojnih konflikata širih struktura moći, povezivano s metamorfozom, čudovišnošću, maskiranjem, groteskom, articifijelnošću i krizom. Ovaj članak se bavi 'neuobičajenim' ženskim tijelima kao socio-kulturalnim dokumentima i načinima na koje su stigmatizirana u današnjoj kulturi, etiketirana kao čudovišna i groteskna te koji su mogući razlozi za takve postupke 'dominantne kulture'. Počnimo od samog pojma roda ili kulturnog identiteta te tvrdnje da rod nije prirodna datost, nego kontingentna političko-kulturna konstrukcija; mi smo ti koji proizvode sami sebe. Naše tijelo određeno je spolom, rasom, seksualnošću, dobi, obrazovanjem, zaposlenjem i bilo kojom drugom društveno uvjetovanom kategorijom. Kao takvo tijelo je diferencirajući faktor, ne samo zbog vidljivih karakteristika nego i onih nevidljivih; nacionalistički, seksistički i rasistički diskurzi inspirirani su ideologijama koje smatraju da postoji izravna veza između vanjskog izgleda i unuta...
“Obožavam kurac”, na moje zaprepaštenje izjavila je Marsha, moja američka djevojka. Nikad nije voljela pričati o seksu, dapače, mrzila je pričati o seksu. Završila je gimnaziju kod časnih sestara, nije vidjela dečka do odlaska na fakultet, odgojena je na Upper East Sideu u čistoj puritanskoj tradiciji, mrzla i erotična kao Gwyneth Paltrow ili Nicole Kidman (koje su izgleda pojam erotičnosti ovih nultih godina).“Što si rekla?”“Pa to, da volim kurac.”Čujem li dobro? Je li riječ o onoj istoj dražesno čednoj djevojci koja je prvi put pristala spavati u mom krevetu (nakon tjedana udvaranja) samo zato što je u New Yorku, tog kolovoza 2003, nestalo struje pa joj se nije dalo penjati četrdeset katova do svog stana na 60. ulici (moj stan je na šestom katu)? Koja me, kliznuvši pod bijele lanene plahte s inicijalima moje bake (srećom isti su kao i moji), upozorila: “Jako sam sramežljiva… ne mogu brzo prijeći na onu stvar”, i koja me natjerala na interkontinentalno putovanje s još jednom njezinom ...