Literary Refractions

Flannery O'Connor's short fiction is overrun with female characters that embody the lost and corrupted ideal of the Southern Belle. O'Connor's method of shocking her characters into belief seems to take a harsher and uglier turn when it comes to women and this is particularly relevant to characters that not only renounce their femininity but also lack true spirituality. In this essay I examine three of O'Connor's female protagonists and it is my contention that these three women are emblematic of the decaying myth of the Southern Belle and of its treacherous nature. All three abandon – to some extent – the foundations on which this feminine ideal is based and by doing so essentially reject patriarchal authority. It is important to take into account the fact that their overstated assertiveness is often a result of an inescapable and harsh reality. However, I argue that O'Connor denies these women even a shred of sympathy because for her, rejecting the patriarchal scheme of life is, to a...

“Voys Lessons: Whirling Words in Chaucer’s ‘House of Rumour’” examines the lability of sound and its use in the dissemination, transposition, and authorship of stories within The House of Fame, a text exemplifying the mobility and flexibility of misused or unhinged words, as expressed through sound as opposed to text. By engaging the use and interpretation of sound in contrast to words, this new reading concentrates on the idea of narrative as material artifact with limited stasis. Geffrey’s pseudo-authorship, through his voyeuristic stance, engages the textuality of sounds and shows the related subtlety, elasticity, and democratic sociohistorical aspect of narrative construction. Chaucer’s dreamscape and use of authorial characters allows this argument to reposition the mobility and nature of sound, emphasizing its critical importance in the formation and corruption of stories, both written and oral.Keywords: sound, narrative, medieval, authorship, bricolage, authority, transposition,...

Ujutro je pred kuću stigao rasklimani kamionet. U njemu su sjedila dvojica muškaraca. Jedan se zvao Johan, drugi je bio stari crnac kojega nisam poznavao. U prikolici je stajala svinja, gadno stvorenje medvjeđe veličine, zlih očica. Jedva je čekala da provali i razbije nas. Spustili su vratašca prikolice i istjerali je van. Svinje koje sam viđao u divljini bile su crne, ova je bila ružičasta. Uvoz. Baš kao i mi. Našli su je kod seljaka u Tamarijnu.Muškarci su odveli svinju do drveta iza kuće, prebacili uže preko grane, jednim joj krajem zavezali stražnje noge i, podigavši je, objesili je naglavačke. Skvičala je iz petnih žila. Drvo se treslo od siline kojom se trzala na užetu. Kad je bila pola metra nad zemljom, crnac joj je jednim potezom prerezao grlo. Vrela je krv šikljala iz rane. Na tlu je stajala limenka od ulja u koju je krv istjecala. Zvijer se grčevito koprcala, oblijetale su je muhe. Zatim je još par puta zadrhtala i onda je bilo gotovo.Mesari su iscijeđenu mrcinu položili na...

Ova malo poznata Aristenetova zbirka sastoji se od 50 pisama erotske tematike, podijeljenih u dvije knjige: prva sadrži njih 28, a druga 22, s tim da je posljednje nepotpuno. Korespondenti su navedeni imenom i riječ je većinom o fiktivnim likovima, ali pojavljuju se i poznate osobe, poput pisaca (Alkifron, Elijan, Lukijan) ili slavnih hetera. Uz tituluse (preskripte) koji navode korespondente pojavili su se s vremenom i svojevrsni naslovi koji sažimaju fabulu pisma koje slijedi. Prijevod je načinjen prema izdanju Mazal, O. (1971): Aristaeneti epistularum libri II, Stutgardiae, in aedibus B. G. Teubneri. Prijevod cjelovite zbirke na hrvatski jezik još ne postoji; tri je pisma preveo D. Novaković i objavljena su u časopisu Latina et Graeca, 20 (1982).U predgrađu se odvijala općenarodna svetkovina s obilnom gozbom, pa je Haridem sazvao prijatelje k sebi na slavlje. Bila je tamo i neka žena (ne trebam je imenovati) koju je sâm Haridem (znaš kako je mladić zaljubljive naravi) upecao; ugleda...

Padam unatrag u vrisak. Oštrice kosilice zazuje zrakom jedanput, dvaput, zariju se u meso, mišići se kidaju, kost puca i raskoli se, nebo se zabijeli. Motor reži, oštri čelični zubi deru tetive, paraju kuglice masti i glođu tkivo. Krv, meso, trava i zemlja u luku se dižu u beskrajno izbijeljeno zrakoprazno ništavilo. Sunovrati nečujno kimnu. Uz škripu metala, motor zabrunda, a zatim se zaustavi. Tišina.Povratak u zatvor.Prozorčići na vratima ćelija čvrsto se stisnu. Nevoljko se otvaraju, naglo, svaki na svojim vratima, kako bi oko pogledalo unutra, potom četiri koraka do sljedeće ćelije, klik, pogled, zatvoreno. Moja je ćelija broj 736a. Ležim na krevetu na kat i čitam članak o bolnici u Zimbabweu koja se zove Impilo, što na jeziku ndebele znači život. Tata moje Ame je iz Zimbabwea. Ali nije važno, ionako ga nikad nije upoznala.„Amadika“, rekla je kad smo se upoznale, nudeći mi svoje ime poput slatkiša umotanog u škotski naglasak. Amadika znači voljena. Opet se usredotočim na članak. B...

Prije svega, dozvolite mi da kažem da svi osjećamo najiskreniju sućut zbog onoga što se dogodilo gospodinu Davidsonu. Naravno, nitko od nas nije mogao ni pomisliti da će sve tako završiti. To ne treba ni napominjati. Mislim, doista ne vjerujem da je bilo tko mogao predvidjeti posljedice onoga što se dogodilo. Daleko od toga da smo sjeli i proveli detaljnu analizu rizika kad smo odlučili djelovati u tome smjeru. Naravno da ne. Riječ je o spontanoj odluci, jednostavno nas je ponio trenutak. No, unatoč nedostatku podrobnije analize, mogu sa sigurnošću reći kako ovakav ishod nitko od nas nije mogao ni zamisliti. Mislim, očito da nije. Jednostavno, mi nismo takvi ljudi, nitko od nas. Mislim da se to podrazumijeva. Mislim da sa sigurnošću mogu reći kako se to uvriježilo među nekim ljudima koje je ovo pogodilo, u odnosu na kasniji tijek događaja. Uključujući i samoga gospodina Davidsona. S obzirom na sve što smo uspjeli zaključiti. Mislim, znate, neki od ljudi kojima se okružio bili su s prav...