University of Zadar | eISSN 1847-7755 | SIC.JOURNAL.CONTACT@GMAIL.COM
The seventh issue of [sic] was conceived as an open-themed issue, unrestricted by a specific topic, genre or mood. Yet, the papers that made it through the review process all seem to remind the readers that our reality is coded in so many ways. Whether it is by means of a literal code, such as the one used between the brothers Vrančić, one a cardinal and writer, the other a diplomat and poet, to prevent others from reading their letters, or a less conspicuous one, such as the one that transforms reality into reality TV, our literature, art and culture seem to rely heavily on cyphers, secrets and the tension between the real and the false. At times, in Grand-Guignol, the boundaries between viewing a play and witnessing a violent act become blurred as the viewer unintentionally becomes a witness or even the perpetrator of violent acts represented (faked!) on a stage in order to seem real. Questions of (in)authenticity and the construction of personal or cultural identity also contribute to our sense of our life, our very existence being coded intentionally and unintentionally in a myriad of ways. ...
Taking (in)authenticity as his subject and intertextuality as the structuring principle, Peter Carey brings together Australian literary and social history, literary theory and a self-reflexive probe into the issues of identity, authenticity and cultural insecurity of a postcolonial society. The novel is interpreted as an allegorical account of national history and an allegorical narrative on the theoretical matters of originality and authorship.Keywords: Carey, identity, (in)authenticity, intertextuality, text, postcolonialism. The most well-known Australian author today, Peter Carey, has more than once found inspiration for his novels in already existing texts of British and Australian cultures. The most notable examples are his sixth novel titled Jack Maggs, his seventh novel titled True History of the Kelly Gang and the one explored in this paper, his eighth novel titled My Life as a Fake. Carey’s Jack Maggs (1997) retells the story of Dickens’ Great Expectations and in a postcolon...
U Iraku se zvao Salim Abdul Husain i radio je za općinu kao čistač, u skupini kojoj je upravitelj dodijelio zadatak čišćenja nakon eksplozija. Umro je 2009. u Nizozemskoj pod drugim imenom: Carlos Fuentes. Salim i njegovi kolege, puni dosade i gnušanja, kao i svakoga drugog jadnog dana, čistili su tržnicu nakon što je eksplodirao tegljač s gorivom, zapalivši piliće, voće, povrće i pokojeg čovjeka. Meli su pažljivo i polako od straha da ne pokupe neki zaostali komad ljudskoga tijela. Uvijek su tražili netaknutu lisnicu ili možda zlatni lanac, prsten ili sat koji je još pokazivao vrijeme. U potrazi za posmrtnim dragocjenostima Salim nije imao sreće kao njegovi kolege. Trebao mu je novac za vizu kako bi otišao u Nizozemsku i pobjegao iz ovog vatrenoga užasa prepunoga smrti. Samo mu se jedanput posrećilo pa je našao prst s dragocjenim srebrnim prstenom, vrlo lijepim. Salim je poklopio prst stopalom, pažljivo se sagnuo i skinuo prsten s gađenjem. Prsten je završio na Salimovoj ruci, zadivlj...
During the sixty-year period of its existence, Grand-Guignol, the French theatre of horror, gained a status of a legendary theatre which dealt with horrors and terrors of human mind, successfully connecting faits divers (common, everyday facts) with the erotic and titillating scenes of violence on stage. The performance style, the writing, the special effects, and the directorship over the course of years, made this theatre a legendary place where blood flowed in streams and people fainted during performances, in this way making its indelible mark in horror genre today. In this paper, the author is trying to focus the attention on the theatre of Grand-Guignol as a form of violent entertainment and the way the representations of violence and horror enacted on its stage affected the audience, through Goldstein’s theory of the importance of visual imagery in different media today. Furthermore, through comparison of violent acts presented on the stage of the Grand-Guignol and the atmospher...
Otkako je u selu ostalo još samo jedanaest učenika i četiri učitelja, koji zajedno čine osnovnu školu, nastavnik tjelesnog odgoja predaje prirodu i društvo. Otada se na satovima prirode i društva uvježbava skok u dalj preko jedne vječito mokre pješčare i igra graničar, ljeti s loptama, zimi s grudama. U ovoj igri učenici se dijele na narode. Koga lopta pogodi, mora se povući iza linije paljbe jer je mrtav i gledati dok svi iz njegova naroda ne budu pogođeni, gledati dok, kako to selo zove, ne padnu. Nastavniku tjelesnog teško je podijeliti učenike. Zato nakon svakog sata zapisuje kojem je narodu koji pripadao. Tko je na prošlom satu bio Nijemac, na sljedećem mora biti Rus, a tko je na prošlom satu bio Rus, taj smije na sljedećem biti Nijemac. Događa se da nastavnik ne uspije nagovoriti dovoljan broj učenika da budu Rusi. Kad više ne zna kako dalje, samo kaže, Budite onda svi Nijemci. Idemo! Budući da u ovom slučaju učenici više ne shvaćaju za što bi se borili, dijele se na Sase i Švabe...
Na ovim je sjevernim zemljopisnim širinama temperatura od 17 stupnjeva ispod ništice bila pravo ljeto. To je najhladnije nastanjeno mjesto na zemlji. Pričalo se da se jedan starac na trenutak zaustavio jednog popodneva i krv mu se sledila u žilama. Stoga su Eveni, nomadski narod, s razlogom nastavljali svoj put, uostalom, samo su držali korak sa životinjama. Njihov bog Hovki stvorio je sve oko njih, iako su pojedinosti o tome kako je to činio pomalo nejasne. Ipak je to bilo jako davno, no oni znaju da pripadaju svemu ovome, svemu oko sebe i prirodi, kao da im je rođak. Njihova riječ za medvjeda ista je kao ona za djeda. I dovoljno dugo su tu da bi znali da starješine lete prema suncu na leđima sobova. Životinje su se teškim korakom kretale po mahovini, a njen je paperjasti prekrivač upijao svaki zvuk. Kroz nepregledni gustiš breza tanke zrake sunca, poput bambusovih stabljika, pokazivale su smjer, a tajga se činila kao da joj nema kraja. Goniči sobova zgrbili su se od hladnoće, a krhki...
Mamica se opet bavila svojim brkovima, jak miris voska, kovrče pare iznad lonca. Bila je grozno opsjednuta uklanjanjem dlaka; ovo joj je bilo drugi put u tjedan dana. Pribor razbacan po pultu u prednjem dijelu kafea, ljepljive posudice voska među prašnjavim staklenkama za slatkiše, drveni štapići vire iz posude za žličice za kavu. "Uz malo sreće, ti ovo nećeš morati raditi", rekla je nanoseći zlaćanu smjesu iznad gornje usnice. Pogledala se u zrcalu na reklami Coca-Cole koja je visjela na zidu s brodskim podom i pritisnula komad gaze na usta dok se tekućina ne stvrdne. "Vidi me, ja sam Sicilijanka. Prekrivena dlakama koje ne želim, kao Turkinje, kao Grkinje. Ali ti si Irkinja, Majella, i bjelja od toga ne možeš biti. 'Trebaju ti samo dvije generacije da se asimiliraš.' To mi je rekao tvoj stari nono kad si se rodila. 'Sad si Irkinja, Bonfilia. I imaš irsku bambinu kao dokaz.'" Uprla je štapićem u mene. "Ali nisam postala plavuša zbog tebe, je l' da?" Moj je nono sjedio u stražnjem dije...