Art and Subversion

Znala je da je još netko u sobi. Nije bilo nikakvog zvuka, samo nagovještaj, slabo premještanje zraka. Neko je vrijeme bila sama, sjedila je na klupi posred galerije okružena slikama, ciklusom od petnaest platna, i činilo joj se kao da sjedi u mrtvačkoj kapelici uz tijelo rođaka ili prijatelja. To se zove bdijenje, pomislila je. Gledala je Ulrike, glavu i trup, ranu od užeta na vratu, iako nije sa sigurnošću mogla reći koju su spravu koristili kod vješanja. Čula je kako se netko približava klupi, muškarac teška koraka, ustala je i otišla stati pred Ulrikinu sliku, jednu od tri s istim motivom, na svakoj mrtva Ulrike, leži na podu ćelije, s glavom u profilu. Platna su bila različitih veličina. Pojava te žene, njezina glava, vrat, rana od užeta, kosa, crte lica, naslikani su, od slike do slike, u zagasitim i izblijedjelim nijansama, na jednoj jasnije nego na drugoj, usta iskrivljena na jednoj slici izgledala su prirodno na drugima, sve skupa nesistematično. „Što misliš zašto je to tako n...

Recepcija romana Les Champs d'honneur (1990.) Jeana Rouauda redovito se svodi na isticanje dviju njegovih komponenata: autobiografske i povijesne. Naime, u romanu je riječ o osobnoj i obiteljskoj priči, odnosno nedaćama koje su zatekle jednu skromnu obitelj iz francuske provincije 60-ih godina 20. stoljeća, ali i o zbivanjima iz Prvog svjetskog rata koja su toj priči prethodila. Tomu da romaneskni diskurs vuče na autobiografski pridonijela je usporedba, odnosno analogije iz života autora, Jeana Rouauda, s događajima iz romana, ali i brojne autorove paratekstualne napomene u drugim njegovim djelima gdje on te analogije dodatno naglašava i objašnjava. Riječ je, dakle, o samom po sebi kontradiktornom žanru autobiografskog romana s jedne strane te povijesnom romanu s druge, ako se, pak, takvim može nazvati roman čije se tek jedno jedino poglavlje izravno dotiče prave povijesne materije. Rouaud zapravo subverzira autobiografski i historiografski diskurs u romanu, a na trećoj razini tomu tre...

You can close your eyes but you can’t close your ears.In the darkness, I keep hearing the screams. I don’t know who’s screaming. I squeeze my eyes tighter and realize that I’m the one who’s screaming. In the darkness, there is no hate. There’s a strange smell and it isn’t me. In another time and another place, someone would have known why all this was happening, someone would have been able to give a name to everything that seems so inexplicable to me, but which does have an explanation. It has to. It won’t be a logical explanation.In another life, I tried to find causes and effects until I came to understand that nothing that happened to me had them. I believed that I thought with my head. I believed that I thought.In the darkness, I don’t think with my heart or with my head. I don’t have any. Others will come and they’ll tell my story. It’ll sound different from their lips.I’ve never been different than everyone else. All my life I endeavored to stay in the middle of the road, not to...

Art has always held a very ambiguous position in human society: on the one hand it has been exploited for promotional use and revered as a stand in for the entity it represents; on the other hand however, its ability to question dogmatic authorities by appealing to an individual’s innermost instincts and thoughts has made it a threatening and seditious force to be reckoned with. As a result, numerous studies on the impact of art and visions on society, authority, and our perception of reality, have emerged and taken many forms of interdisciplinary inquiry (it is sufficient to think of movements such as “literature and the visual arts”, “culture studies”, “cross-cultural image studies” or “law and imagery”, to mention a few). As a confirmation of this, the subversive power of art, in the form of suppressed colours and controversial portraits, is at the heart of two of Tracy Chevalier’s works, The Virgin Blue (1997) and The Lady and the Unicorn (2003). In both novels the protagonists’ li...

Herofil je pobjegao iz Osnovne škole “Domingos Jorge Velho” i sakrio se u odvodu za kišu. Iz tame, tih kao kamen, gledao je automobil kako se naglo zaustavlja i kako iz njega iskaču jedni te isti ljudi. Utrčali su u školu i brzo izjurili noseći profesora Aristidesa kojim su nahranili automobil. Dok je rukama gurala učenike kroz vrata, zadihana je ravnateljica gledala kola hitne pomoći. Pospremite stvari i vratite se kući. Nastava je za danas otkazana. A zmija, gospođo Carminda? Svi kući, smjesta. Ja ću se pobrinuti za zmiju.Ravnateljica je pričekala da i posljednji učenik šestoga razreda ode i zatim uzela dvije tablete za smirenje. Policija bi se mogla svaki tren pojaviti i početi postavljati pitanja – gospođa Carminda trebala bi imati spremne odgovore. Policija ju je uvijek strašila. Jedan nesiguran odgovor, oklijevanje, nervozni drhtaj, i policija bi mogla osumnjičiti ravnateljicu i poslati je u zatvor zbog zločina koji nije ni počinila. O, bože, koraljna zmija slobodno tumara prosto...

Početkom 50-ih godina političke promjene u Hrvatskoj (odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji) uvjetovale su stvaranje nove kulturne klime, a kao jedno od važnijih obilježja u navedenom razdoblju moguće je istaknuti promjene manifestirane unutar umjetničke sfere koja je tada imala izuzetan politički značaj. Nakon razdoblja tijesne političko-ideološke veze sa sovjetskim političkim blokom (1945. – 1948.) i zaokreta 1948. godine, koji je rezultirao nastankom samoupravnog socijalizma i složene multietničke federativne države, u samo nekoliko godina dolazi do gotovo potpunog raskida sa socijalističkim realizmom, a modernizam je prihvaćen kao dominantan jezik (službene) umjetnosti. Za umjetnost i kulturu to je značilo prijelaz iz borbenog, revolucionarnog socrealizma u umjereni modernizam intimističkog tipa. U tom razdoblju omogućuje se i djelovanje novih alternativnih umjetničkih grupa koje pratimo u kontinuitetu s predratnim (povijesnim) avangardama sve do rasapa socijalističke države. U korpusu '...