The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times

No. 2 - Year 2 - 06/2012

University of Zadar | ISSN 1847-7755 | SIC.JOURNAL.CONTACT@GMAIL.COM

Editorial

The long-expected fourth issue of [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation offers a selection of papers presented at the second international conference entitled Re-Thinking Humanities and Social Sciences and held at the University of Zadar in September 2011. The conference topic, The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times, proved to have been intellectually enticing to almost one hundred scholars who managed to create a radical space of their own. Immersed into the zone of Croatian seaside filled with the aroma of pine trees and the Adriatic Sea, the zone of leisure rather than work, they managed to create an intellectual heterotopia by discussing the multilayered meanings of space. ...

Literary Translation
Jane Bowles and Vivijana Radman:

Na periferiji glavnog grada stajala je niska bijela kuća, veoma nalik kućama koje su je okruživale. Ulica u kojoj se nalazila nije bila popločana zato što je to bila siromašna četvrt. Vrata te kuće, posve nova i ukrašena čavlima, bila su zakračunata i s unutarnje i s vanjske strane. Velika soba, opremljena s nekoliko modernih kromiranih stolica, barom i džuboksom otvarala se na prazno unutarnje dvorište. Na jednoj od tih stolica sjedio je debeo dječačić Indijanac i slušao Good Night, Sweetheart, pjesmu koju je netom odabrao. Svirala je vrlo glasno, a dječačić je ozbiljno zurio u stroj pred sobom. Bila je to jedna od kuća kojima je upravljao njihov vlasnik, senor Kurten, napola Španjolac, napola Nijemac. Poslijepodne je bilo tmurno. U jednoj od soba upravo su se probudile Julia i Inez. Julia je bila sitna i nalik majmunčiću. Bila je privlačna samo zbog svojih neobično velikih i sjajnih očiju. Inez je bila visoka, čvrstih grudiju. Glava joj je bila premalena za tijelo, a oči suviše blizu...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.7
Literary Translation
Luiz Ruffato and Petra Petrač:

Sveta Katarina Bolonjska, rođena u Ferrari 1413. Bila je opatica bolonjskog samostana klarisa. Na Božić 1456. primila je malenog Isusa iz Bogorodičinih ruku. Posvetila je život pomaganju siromaha i vršenju Božje volje. Umrla je 1463.Dolaze trojica, u koloni, putem uz rub ceste. Tamom skrivena tijela jedva da se naziru u skromnoj svjetlosti farova kamiona, autobusa i automobila što proriču zoru. Koračaju. Visoko suho šipražje dodiruje nogavice njihovih hlača.To su otac, sin i mladić kojeg znaju iz viđenja. Okuražen govori: Već deset godina idem pješice; zbog besparice pri kraju mjeseca. Odlučio im se pridružiti.Otac vozi kombi za jednog autoprijevoznika u Limau.Dječak ima deset-jedanaest godina, iako se zbog krhke građe doima mnogo mlađim. Trenutno ne ide u školu. Prodaje hot-dog ispred firme u kojoj mu radi otac – s kečapom ili majonezom – i Coca-Colu. Noću čuva kombi u dvorištu firme, čuvari ga drže na oku. Kad naraste, sanja, nestat će iz Brazila i postati vozač kamiona.

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.4
Literary Translation
Nuala Ní Chonchúir and Andrea Rožić:

Shurina soba miriše po njoj, miriše tmasto i na mladost. Kad je dignem iz kreveta, obraz joj je naslonjen na moje rame, ali pridigne glavu i natjera se otvoriti oči, bojeći se da nešto ne propusti. „Mama, igramo se nešto?“„Da, milo, igramo novu igru.“ Pitam se može li osjetiti miris viskija na meni. Malo sam omamljena, ali nekako sam i bistra kao voda. Nosim Shuru iz njene sobe u kuhinju, tijelo joj je opušteno i toplo u mom naručju. „Moraš popiti ovaj vilinski napitak, dušo, a onda ćemo prileći.“„Na pod?“„Da, ljubavi, tu na pod. Vidiš, napravila sam nam udoban krevet.“Dodajem joj čašu i ona polako guta; stisnula je usne na gorki okus, ali pristaje na igru, smjestivši se na jastuk koji sam stavila na pokrivač na pločicama. „Laku noć, mamili“, kaže Shura, njezine zadnje riječi. Odem do štednjaka i sve plamenike otvorim na najjače, zatim legnem kraj nje. Put u Irsku je dobro prošao. Unajmili smo auto u Dublinu – zlo, smrdljivo mjesto – i krenuli na zapad prolazeći kroz jedan ružni grad z...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.1
Literary Translation
Susanne Jorn and Dora Maček:

Pjesništvo Susanne Jorn intimno je s mnogo kratkih pjesama koje često izražavaju osjećaje, atmosferu i dojmove. Tu su osobna viđenja prirode i ljudi, doživljena, mogli bismo reći, na slikarski način. Boje su gotovo redoviti sastavni dio tih doživljaja i kao na slikama, stvaraju dramatičnu ili smirenu atmosferu. One su izraz prirode koja okružuje pjesnikinju, ali su i izraz osjećaja i duševnih stanja. To se jasno pokazuje u zbirci Ne sada već sad, čiji je okvir paleta plavih boja. Druga scena njezine poezije sličice su iz japanskog života i japanske umjetnosti i pjesništva, koje mnogo puta prenosi u svoju dansku okolinu. U zbirci Ne sada već sad mnoge su pjesme prizori iz Danske ili Tokija, ali i drugih krajeva svijeta gdje je boravila. Ipak, njezino je pjesništvo prije svega vezano uz nordijsko nebo, zemlju i kulturu te sjećanja na oca (poznatog danskog likovnog umjetnika Asgera Jorna, koji je u svojim djelima spajao različite vrste umjetnosti. Asger Jorn bio je član poznate transnacio...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.6
Literary Translation
Whitney Ray and Lorea Ajanić:

Netko je u dvorištu, pomisli Anne. Njišu se grane cedra. Ptice se razbježe prhnuvši s hranilica. Bježe kardinali, plave šojke i domaći vrapci i kroz veliki prozor dnevne sobe bacaju svoje sjene. Tamni obrisi njihovih krila kratko se zadržavaju na baršunastom prekrivaču na Anninim nogama. Ona pritišće dugme s jedne strane svog bolničkog kreveta, a gornji dio naprave počinje zujati i dizati se sve dok se Anne ne uspravi. Krevet joj je kupio sin u trgovini medicinskom opremom i smjestio ga ispred prozora u dnevnoj sobi, tako da može promatrati svoje ptice na hranilicama. Pritisak dugmeta izaziva joj bol duboko u kostima ruke. Tablete koje svaki dan uzima ne pomažu. Zbog njih Anne se osjeća omamljeno i odvojeno od vlastitog tijela, ali lijek sprečava da bol postane nepodnošljiva. Kako napreduje njezin artritis, tako se i bol širi i postaje sve jača. Čini se da sada dolazi iz same moždine, kao da se ona žuta spužvasta tvar iznutra suši i pretvara u prašinu poput starog spužvastog jastuka. A...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.5
Literature and Culture
Mario Vrbančić, University of Zadar, Croatia:

The cartographer’s dream is that of a perfect map: a map that perfectly represents a territory, a dream of Divine knowledge; a map that has haunted the ideology of representation throughout history; a map so detailed that it coincides with real space. In a short parable, ‘Museum, on Exactitude in Science’, Borges describes the mysterious gild of cartographers which charts such a map. Although Borges’ narrative finishes with a nostalgic conclusion about a superfluous and forgotten discipline, the cartographer’s dream of a perfect map has never ceased: it has merely varied throughout history. For medieval cartographers the perfect map included the physical cosmos and the spiritual one. In Dante’s time the European ‘mappa mundi’ depicted one single landmass, the Northern Hemisphere, with Jerusalem in the middle and the world is variously shown as dominated or held by God. In the Psalter mappa mundi, which is surmounted by an illustration of the Last Judgement, God holds a little dark red ...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lc.4