The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times

No. 2 - Year 2 - 06/2012

University of Zadar | ISSN 1847-7755 | SIC.JOURNAL.CONTACT@GMAIL.COM

Editorial

The long-expected fourth issue of [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation offers a selection of papers presented at the second international conference entitled Re-Thinking Humanities and Social Sciences and held at the University of Zadar in September 2011. The conference topic, The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times, proved to have been intellectually enticing to almost one hundred scholars who managed to create a radical space of their own. Immersed into the zone of Croatian seaside filled with the aroma of pine trees and the Adriatic Sea, the zone of leisure rather than work, they managed to create an intellectual heterotopia by discussing the multilayered meanings of space. ...

Literary Translation
Nuala Ní Chonchúir and Andrea Rožić:

Shurina soba miriše po njoj, miriše tmasto i na mladost. Kad je dignem iz kreveta, obraz joj je naslonjen na moje rame, ali pridigne glavu i natjera se otvoriti oči, bojeći se da nešto ne propusti. „Mama, igramo se nešto?“„Da, milo, igramo novu igru.“ Pitam se može li osjetiti miris viskija na meni. Malo sam omamljena, ali nekako sam i bistra kao voda. Nosim Shuru iz njene sobe u kuhinju, tijelo joj je opušteno i toplo u mom naručju. „Moraš popiti ovaj vilinski napitak, dušo, a onda ćemo prileći.“„Na pod?“„Da, ljubavi, tu na pod. Vidiš, napravila sam nam udoban krevet.“Dodajem joj čašu i ona polako guta; stisnula je usne na gorki okus, ali pristaje na igru, smjestivši se na jastuk koji sam stavila na pokrivač na pločicama. „Laku noć, mamili“, kaže Shura, njezine zadnje riječi. Odem do štednjaka i sve plamenike otvorim na najjače, zatim legnem kraj nje. Put u Irsku je dobro prošao. Unajmili smo auto u Dublinu – zlo, smrdljivo mjesto – i krenuli na zapad prolazeći kroz jedan ružni grad z...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.1
Literary Translation
Jane Bowles and Vivijana Radman:

Na periferiji glavnog grada stajala je niska bijela kuća, veoma nalik kućama koje su je okruživale. Ulica u kojoj se nalazila nije bila popločana zato što je to bila siromašna četvrt. Vrata te kuće, posve nova i ukrašena čavlima, bila su zakračunata i s unutarnje i s vanjske strane. Velika soba, opremljena s nekoliko modernih kromiranih stolica, barom i džuboksom otvarala se na prazno unutarnje dvorište. Na jednoj od tih stolica sjedio je debeo dječačić Indijanac i slušao Good Night, Sweetheart, pjesmu koju je netom odabrao. Svirala je vrlo glasno, a dječačić je ozbiljno zurio u stroj pred sobom. Bila je to jedna od kuća kojima je upravljao njihov vlasnik, senor Kurten, napola Španjolac, napola Nijemac. Poslijepodne je bilo tmurno. U jednoj od soba upravo su se probudile Julia i Inez. Julia je bila sitna i nalik majmunčiću. Bila je privlačna samo zbog svojih neobično velikih i sjajnih očiju. Inez je bila visoka, čvrstih grudiju. Glava joj je bila premalena za tijelo, a oči suviše blizu...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.7
Literature and Culture
Biljana Kašić, University of Zadar, Croatia:

It is time to radically rethink the question of the political – is how contemporary theorist Enrique Dussel explained the motive to write his Twenty (20) Theses on Politics [20 Tesis de política], almost six years ago. In one of his theses he stated that the radical transmutation of the political system is actually a “response to new interventions by the oppressed and excluded” (Dussel 112), or in other words, that it relies on other spaces and impulses of the political, namely on those which are dedicated to engaging in critical, that is, liberating actions. A year ago, in a joint public conversation between two leading feminist theorists – Judith Butler and Gayatri Chakravorty Spivak – organized by the Centre for Postcolonial Theory in Frankfurt in May 2011 and devoted to critique today, the main meaning of critique was expressed neither as a method nor as a theoretical position, rather as its potency to explore “how it may be possible to think”; namely, the way “in which we pose the...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lc.3
Literary Translation
Whitney Ray and Lorea Ajanić:

Netko je u dvorištu, pomisli Anne. Njišu se grane cedra. Ptice se razbježe prhnuvši s hranilica. Bježe kardinali, plave šojke i domaći vrapci i kroz veliki prozor dnevne sobe bacaju svoje sjene. Tamni obrisi njihovih krila kratko se zadržavaju na baršunastom prekrivaču na Anninim nogama. Ona pritišće dugme s jedne strane svog bolničkog kreveta, a gornji dio naprave počinje zujati i dizati se sve dok se Anne ne uspravi. Krevet joj je kupio sin u trgovini medicinskom opremom i smjestio ga ispred prozora u dnevnoj sobi, tako da može promatrati svoje ptice na hranilicama. Pritisak dugmeta izaziva joj bol duboko u kostima ruke. Tablete koje svaki dan uzima ne pomažu. Zbog njih Anne se osjeća omamljeno i odvojeno od vlastitog tijela, ali lijek sprečava da bol postane nepodnošljiva. Kako napreduje njezin artritis, tako se i bol širi i postaje sve jača. Čini se da sada dolazi iz same moždine, kao da se ona žuta spužvasta tvar iznutra suši i pretvara u prašinu poput starog spužvastog jastuka. A...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.5
Literary Translation
Leila Sebbar and Mirna Sindičić Sabljo:

Jedan je čovjek rekao: „Najljepše godine moga života su ondje, u prašini eksplozije.“Zaspali su u kukuruzu. Ništa ne čuju, ništa ne vide. Mladi su. Kukuruz ih štiti.Operaciju su najavili u tisku. Televizija, radio ponavljaju informaciju, riječi naviru, uporne, i ako se rečenica izgubi od jedne do druge sobe, rekonstituirat će se između kuhinje i balkona. Čuje se: „rušenje… problemi… zone… stambeni park… prenaseljenost… predgrađe… dotrajalost… rušenje… eksploziv… stambena četvrt… deset nebodera…“ Shvaćamo da će već mjesecima zazidani neboderi biti srušeni. Barem je to jednostavno. Iz jednog se nebodera preselila u drugi. Kad je suprug došao po nju u selo, odmah je pristala. Sve te godine u kući koja nikad neće biti njezina. Od prvog je dana znala da je majka njenog supruga neće voljeti. Nije ju zlostavljala, ignorirala ju je, kao da ona nije bila majka djece njenog najstarijeg sina. Svekrva ju je intrigama pokušala odvojiti od dječaka kako bi ih poslala da žive s ocem jer ona nije bila ...

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.2
Literary Translation
Luiz Ruffato and Petra Petrač:

Sveta Katarina Bolonjska, rođena u Ferrari 1413. Bila je opatica bolonjskog samostana klarisa. Na Božić 1456. primila je malenog Isusa iz Bogorodičinih ruku. Posvetila je život pomaganju siromaha i vršenju Božje volje. Umrla je 1463.Dolaze trojica, u koloni, putem uz rub ceste. Tamom skrivena tijela jedva da se naziru u skromnoj svjetlosti farova kamiona, autobusa i automobila što proriču zoru. Koračaju. Visoko suho šipražje dodiruje nogavice njihovih hlača.To su otac, sin i mladić kojeg znaju iz viđenja. Okuražen govori: Već deset godina idem pješice; zbog besparice pri kraju mjeseca. Odlučio im se pridružiti.Otac vozi kombi za jednog autoprijevoznika u Limau.Dječak ima deset-jedanaest godina, iako se zbog krhke građe doima mnogo mlađim. Trenutno ne ide u školu. Prodaje hot-dog ispred firme u kojoj mu radi otac – s kečapom ili majonezom – i Coca-Colu. Noću čuva kombi u dvorištu firme, čuvari ga drže na oku. Kad naraste, sanja, nestat će iz Brazila i postati vozač kamiona.

DOI: 10.15291/sic/2.2.lt.4