The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times

Netko je u dvorištu, pomisli Anne. Njišu se grane cedra. Ptice se razbježe prhnuvši s hranilica. Bježe kardinali, plave šojke i domaći vrapci i kroz veliki prozor dnevne sobe bacaju svoje sjene. Tamni obrisi njihovih krila kratko se zadržavaju na baršunastom prekrivaču na Anninim nogama. Ona pritišće dugme s jedne strane svog bolničkog kreveta, a gornji dio naprave počinje zujati i dizati se sve dok se Anne ne uspravi. Krevet joj je kupio sin u trgovini medicinskom opremom i smjestio ga ispred prozora u dnevnoj sobi, tako da može promatrati svoje ptice na hranilicama. Pritisak dugmeta izaziva joj bol duboko u kostima ruke. Tablete koje svaki dan uzima ne pomažu. Zbog njih Anne se osjeća omamljeno i odvojeno od vlastitog tijela, ali lijek sprečava da bol postane nepodnošljiva. Kako napreduje njezin artritis, tako se i bol širi i postaje sve jača. Čini se da sada dolazi iz same moždine, kao da se ona žuta spužvasta tvar iznutra suši i pretvara u prašinu poput starog spužvastog jastuka. A...

Papagajeva mesnica nalazila se na prašnjavoj cesti na kraju grada. S betonske prizemnice visio je zahrđali željezni znak. Izdaleka se doimala poput autobusne stanice ili skladišta punog praznih boca, tako nešto. Ali kad biste se polako približili, nema toga tko gromki glas koji je punio radnju ne bi pripisao njezinu vlasniku. “Govedinu ste rekli? Od goveda imam ovo. Muuuuuu! Ih, što ne zvuči dobro? Da vam pravo kažem, i ovo je meso dobro mukalo! Muuuuuu! Muuuuuu!“To je bila jedina mesnica u gradu i bila je otvorena od jutra do mraka. Pred vratima su čest prizor bile žene s košarama. Na putu u školu uvijek smo mogli čuti mesarovo glasanje (tim smo putem išli i u osnovnu i srednju školu). Svaki put kad bismo u prolazu bacili pogled na njega, bucmasti bi se mesar oglasio, crvenih očiju i podbuhlih obraza. Žene u mesnici namignule bi jedna drugoj i smiješile se. Još više od prodaje mesa, barem je to tako izgledalo u očima nas djece, mesar je bio posvećeniji oponašanju domaćih životinja.Nje...

It is time to radically rethink the question of the political – is how contemporary theorist Enrique Dussel explained the motive to write his Twenty (20) Theses on Politics [20 Tesis de política], almost six years ago. In one of his theses he stated that the radical transmutation of the political system is actually a “response to new interventions by the oppressed and excluded” (Dussel 112), or in other words, that it relies on other spaces and impulses of the political, namely on those which are dedicated to engaging in critical, that is, liberating actions. A year ago, in a joint public conversation between two leading feminist theorists – Judith Butler and Gayatri Chakravorty Spivak – organized by the Centre for Postcolonial Theory in Frankfurt in May 2011 and devoted to critique today, the main meaning of critique was expressed neither as a method nor as a theoretical position, rather as its potency to explore “how it may be possible to think”; namely, the way “in which we pose the...

Sveta Katarina Bolonjska, rođena u Ferrari 1413. Bila je opatica bolonjskog samostana klarisa. Na Božić 1456. primila je malenog Isusa iz Bogorodičinih ruku. Posvetila je život pomaganju siromaha i vršenju Božje volje. Umrla je 1463.Dolaze trojica, u koloni, putem uz rub ceste. Tamom skrivena tijela jedva da se naziru u skromnoj svjetlosti farova kamiona, autobusa i automobila što proriču zoru. Koračaju. Visoko suho šipražje dodiruje nogavice njihovih hlača.To su otac, sin i mladić kojeg znaju iz viđenja. Okuražen govori: Već deset godina idem pješice; zbog besparice pri kraju mjeseca. Odlučio im se pridružiti.Otac vozi kombi za jednog autoprijevoznika u Limau.Dječak ima deset-jedanaest godina, iako se zbog krhke građe doima mnogo mlađim. Trenutno ne ide u školu. Prodaje hot-dog ispred firme u kojoj mu radi otac – s kečapom ili majonezom – i Coca-Colu. Noću čuva kombi u dvorištu firme, čuvari ga drže na oku. Kad naraste, sanja, nestat će iz Brazila i postati vozač kamiona.

Jedan je čovjek rekao: „Najljepše godine moga života su ondje, u prašini eksplozije.“Zaspali su u kukuruzu. Ništa ne čuju, ništa ne vide. Mladi su. Kukuruz ih štiti.Operaciju su najavili u tisku. Televizija, radio ponavljaju informaciju, riječi naviru, uporne, i ako se rečenica izgubi od jedne do druge sobe, rekonstituirat će se između kuhinje i balkona. Čuje se: „rušenje… problemi… zone… stambeni park… prenaseljenost… predgrađe… dotrajalost… rušenje… eksploziv… stambena četvrt… deset nebodera…“ Shvaćamo da će već mjesecima zazidani neboderi biti srušeni. Barem je to jednostavno. Iz jednog se nebodera preselila u drugi. Kad je suprug došao po nju u selo, odmah je pristala. Sve te godine u kući koja nikad neće biti njezina. Od prvog je dana znala da je majka njenog supruga neće voljeti. Nije ju zlostavljala, ignorirala ju je, kao da ona nije bila majka djece njenog najstarijeg sina. Svekrva ju je intrigama pokušala odvojiti od dječaka kako bi ih poslala da žive s ocem jer ona nije bila ...

Featuring as one of the privileged metaphors in humanities and social sciences, theatre provides primarily an image of a circumscribed space whose spatial syntax and modes of human engagement take place within and with respect to the larger space of the city, the world, and, as in Calderon’s Gran teatro del mundo, the universe. It is precisely as a special organization of spatiality that theatre reached the status of Foucault’s radical hetero-topos, flexible as it proved to be as a model for not only counter-representing all the human dealings in the external space, but also of conceptualizing, as in Freud’s psychoanalysis, man’s inner world, his psychic topography. But theatre is above all a concrete place, a built form with its own spatial history, its changing social and ideological functions, and its ways of bestowing to the bodies that enter into it actual or phantasm identities, thoughts, sensations, feelings and memories.My intervention will deal with one of the ruling borders/d...