(Un)common Horrors

Probudila nas je vatra. Sestra i ja užasnute smo ugledale bakinu kuću lutaka kako gori u kutu naše sobe. Nekako smo jastucima uspjele ugušiti požar pa poput dvaju uznemirenih divova provirile unutra. Plamenovi su zacrnjeli šarene tapete, a ostaci namještaja stršili su kao kostur pougljenjene ptice. Kašljale smo sve do stuba. Prazne oči ogledala zrcalile su samo trag od pepela koji je lebdio u zraku, pa smo malim prstom razvalile vrata spavaonica na drugom katu, strepeći od onog najgoreg. Usamljena porculanska stanarka, udovica otkad joj je suprug sestri nespretno ispao iz ruku, visjela je s lustera svoje spavaonice. *Češljat ću te kad god me to budeš tražila, govorila je ružna blizanka lijepoj, prihvaćajući ulogu služavke osuđene na sjenu. Lijepa je blizanka voljela slušati pseći dah svoje sestre, znati da je budna u olujnim noćima i da bdije nad njezinim mirnim snom. Zabranjujem ti da spavaš, govorila bi joj, ne smiješ zaspati prije mene, a ako dođe čudovište, neka prvo pojede tebe, i...

Analiza horor žanra ukazuje prije svega na njegovu fluidnost, ekstremnost i nepresušnu inovativnost, kao i na posebnost ovog žanra da usmjeri pažnju na različite kulturne fenomene i društvene anksioznosti, pritom kritizirajući i dekonstruirajući dominantne ideološke konstrukte i paradigme. Unutar ovako široko postavljenog konteksta zanimljivo je promatrati moguću razlikovnost između ideje „uobičajenog” i „neuobičajenog” užasa, odnosno sklonosti pojedinih autora prema problematiziranju elemenata svakodnevice pojedinog društva te posljedično formiranju određenog kritičkog diskurza, naspram onih autora čiji je fokus usmjeren isključivo na imaginarno. Predložena analiza stoga pristupa promatranju kinematografije dvaju autora – Davida Lyncha i Jordana Peelea, čiji osebujni filmski izričaj žanrovskim jezikom horora artikulira spektar međusobno isprepletenih subjektivnih i društvenih traumi. Vodeći se klasičnim psihoanalitičkim čitanjima Sigmunda Freuda, zajedno sa suvremenim teorijskim propi...

This paper examines the role of narrativization as a form of improvised trauma treatment in the first six seasons of AMC’s The Walking Dead. The Walking Dead explores a modern America that has been decimated by a traumatic event. This event, a zombie apocalypse, results in the permanent loss of infrastructure and social services. What remains in this unpredictable landscape for survivors is a reliance on Christian narratives, expressed through pious characters and burial rituals that strive to provide meaning and purpose in the new world. Survivors perform burial rituals to preserve a connection to the pre-apocalyptic world and to narrativize trauma, both personal and collective. This paper contends that The Walking Dead uses the context of cultural trauma not to reflect on or critique nationalist agendas and ideologies but to identify the past as a robust repository for the future.Keywords: The Walking Dead, trauma, narrative, emplotment, Christianity, burial

This paper discusses affect and body horror through the lens of abjection, specifically how we react to viscera and extremes of the body. Body horror’s usage of female protagonists creates a dichotomous space of both feminism and anti-feminism, agency and oppression. In this paper, the character archetype of the female mutilator is proposed as a foil to the final girl trope, one who takes back her power through explicit gore and violence. Using three key filmic texts (Nicholas Pesce’s The Eyes of My Mother, Richard Bates Jr.’s Excision, and Lucky McKee’s May), this paper approaches the concepts of abjection and the monstrous feminine as they converge at the feminine grotesque in order for the female mutilator to actualize her identity. Keywords: affect, abjection, horror studies, film studies, body genresAs a generic entity, horror forces us to evaluate the way terror impacts our bodies. The subgenres of horror propose a variety of emotional responses: unease, shock, disgust, anxiety. ...

Since the very first appearance of eighteenth-century Gothic tales, horror narratives have had a lot to say about space, that is, of how human protagonists interact with their surroundings, and how the environment reflects and affects their feelings, anxieties and preoccupations. This seemingly unusual but rather strong connection was in the early days transposed onto the American continent, where it went on to become one of the red threads of literary and cultural imagination, transcending a single horror narrative and recurring in a series of them, evolving as the genre evolved through changing social and historical circumstances. However, not many larger-scope academic publications have appropriately addressed this intricate aspect of the American cultural imagination. This is precisely what Marko Lukić’s Geography of Horror: Spaces, Hauntings and the American Imagination offers: a reconsideration of the history of American fiction through the prism of the genre and with firm theore...

Bilo je jasno da će prije ili poslije dječak s naočalama i crvenim hlačicama šutnuti loptu izvan igrališta. Bilo je jasno jer ju je udarao pakosno, kao da postoje neriješeni računi između stopala i lopte, ne mareći odveć za smjer, protivnika ili završni rezultat. Kad god bi krenuo u napad, ti bi se načas isključio iz razgovora. Osjetio bi kako se netko u tebi penje na male ljestve - baš tu, ispod prsne kosti - odakle se utakmica očito bolje vidi. Ti bi stajao ondje i puštao ga da se popne, a topot njegovih stopala po prečkama zvučao ti je kao kakvo dopunsko srce. Nadao si se da ga ne čuje gospođa koja je sjedila pored tebe, i s kojom si, u odijelu i s kravatom, razgovarao o nekretninama, porezima i špekulacijama. Čim bi se igra prekinula, ti bi u sebi ponovno začuo stopala kako silaze prečkama, zadihanost i zatim tišinu. Tada bi ponovno progovorio: dvadeset godina iskustva za savjet prijateljici. Kad je došlo do izjednačenja shvatio si da je stigao i čas da se pomakneš s klupe. U tebi ...