Masked Paradigms

Ne javljam se na Ženine pozive. Sori, draga. Četkam jezik, gledam snimku pilatesa na internetu, evo me na masaži vrućim kamenjem. U stvari, i ne baš. U stvari, listam Tedin profil na Instagramu. Evo portreta Ted dok još nije imala djecu. Evo, portret Ted i njezina muža Nijemca u Barceloni. Evo, portret Ted u poluprozirnoj košulji od materijala kojem bi ona vjerojatno znala naziv – til? Šifon? Krep? Batist? Ted je tip žene koja zna takve nazive. Ted je tip cure koja piše blog o svom modnom izričaju. Zaustavim se na slici, zumiram. Opazim joj bradavice, nježna nijansa kestena ispod tanke tkanine. Lažem samu sebe i pretvaram se da je subverzivno kada jedna žena svodi drugu na objekt. Ipak, objekt je objekt je objekt. Ne mogu prestati gledati.Evo brojnih verzija Ted tijekom proteklih godina. Evo, portret Ted na kojem liže lizalicu. Jezik od tvrdog slatkiša. Šećer među zubima.Trebala bih se javiti na Ženin poziv. Njezino ime u sans serifu ponovno mi prekrije zaslon, nada se da ćemo se vidje...

This paper takes a relevance-theoretical approach to Douglas Adams’ The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy in the Polish (Banaszak) and Belarusian (Kaściukievič) translation. The study treats translation as aiming for the optimal balance between the processing effort required of the reader, and the positive cognitive effect achieved, or, put differently, as fulfilling Gutt’s communicability condition. In doing so, this paper indicates how vastly different outcomes are achieved depending on the translator’s attitude and the choices one makes. The analysis includes a discussion of various elements of the novel, such as proper nouns, names of elements of the fantastic world, and cultural elements. The study reveals that Kaściukievič embedded his translation in the target culture more than the original was in the source culture, and thus achieved the communicability condition; on the other hand, Banaszak retained most of the cultural features of the original, which made her translation less ...

Rusku kulturu gotovo od samih početaka snažno je definirao odnos prema Zapadu – zapadnjačkim vrijednostima, mitologiji, svakodnevici, ekonomiji, kulturi, politici, društvenom uređenju. Od jedne od svakako prijelomnih točki, razaranja Velikog Novgoroda tijekom moskovsko-novgorodskog rata (1477. – 1478.), i pripajanja ondašnjoj ruskoj državi toga grada, koji se je od Moskve razlikovao ekonomskom i vjerskom organizacijom te organizacijom političke hijerarhije, dijalektički razvoj ruske povijesti u mnogome određuje napetost između zapadnjačkih (europskih i kasnije sjevernoameričkih) i ruskih (istočnih ili slavenofilskih) tendencija. Crkveni raskol u 17. stoljeću, s patrijarhom Nikonom i protopopom Avvakumom kao predstavnicima dviju suprotstavljenih tabora; inzistiranje Petra Velikoga na reformama u „europskome duhu” i na podizanju grada po uzoru na europske prijestolnice, premještanje središta države iz „zaostale”, „seoske”, „izolirane”, „tradicionalne” i „konzervativne” Moskve u „progresi...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.(...) Pojam „paralogija” uveo je Jean-François Lyotard kako bi označio novi tip legitimnosti koji se je oblikovao u suvremenoj kulturi – u postmodernoj situaciji krize globalnih metanarativa:Pojašnjavajući tu kategoriju, Lyotard ističe da „paralogija” označava „moć koja destabilizira mogućnosti objašnjenja i koja se ispoljava proglašavajući nove oblike razumijevanja ili, ako hoćete, predlažući nova pravila znanstvene jezične igre koja određuju novo polje istraživanja” (ibid.: 91). Prema mišljenju toga znanstvenika, upravo je paralogija najdjelotvorniji i najmanje represivan način suprotstavljanja tradicionalnim oblicima ovjere znanja: paralogija ne skriva kontradikcije i protuslovlja iskaza, nego ih, suprotno, uzdiže u prvi plan kao kanale komunikacije s drugim, konkurentnim ili paralelnim iskazima, samim se time uključujući u proces jezičnih igara koji rađa...

forma papira koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na pjesmu koju pišem (ali nisam pjesmi odabrao ime nije bilo drugog) neće biti visokoparna ali su stihovi silno dugi boja tinte koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) debljina vrha kemijske koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na ulomak koji pišem (ovaj ulomak među ulomcima) posve zaboravljam sadržaj kao semafor moju žurbu a moj um ponire u formu ponavljam sutru srca forma je praznina i praznina je forma između forme i praznine nema razlike sve što je forma praznina je sve što je praznina forma je čemu ta želja za otkrivanjem velikih istina ako ljudi žele novac novac i ništa osim novca vježba tek još jedna ništa drugo ponizno držim se silno duge forme papira tek igra dok bliži se čas povratka poslu davati formu praznini vremena gubiti vrijeme ništa više možda tek reći da je jesen i da slušam kako susjed na violini izvodi dosadne prekrasne vježbe for...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Već je odavno poznato da se frojdovska teorija podsvjesnoga nije ukorijenila u Rusiji te da se ta okolnost nikako ne može smatrati slučajnom: naprotiv, ona, možda više od bilo čega drugog, baca svjetlo na unutarnju strukturu ruske kulture. Na Zapadu se u nekom smislu psihoanalizu može smatrati najraširenijom ideologijom. Ako pacijent po imenu Rusija nije pristao na psihoanalizu, to indicira da će analiza biti osobito zanimljiva budući da je u određenom smislu jedini predmet psihoanalize upravo odbijanje da se bude analiziran, odnosno odbijanje da se prizna vlastita determiniranost podsvjesnim.Originalnost „ruske” pozicije, na kojoj su tradicionalne psihoanalitičke strategije lomile zube, između ostaloga sastoji se od toga što Rusija uopće ne inzistira na svojoj „svjesnosti”. Ruska kulturna tradicija, naprotiv, samu Rusiju poima kao podsvjesno: Rusija ne može...