Masked Paradigms

Rusku kulturu gotovo od samih početaka snažno je definirao odnos prema Zapadu – zapadnjačkim vrijednostima, mitologiji, svakodnevici, ekonomiji, kulturi, politici, društvenom uređenju. Od jedne od svakako prijelomnih točki, razaranja Velikog Novgoroda tijekom moskovsko-novgorodskog rata (1477. – 1478.), i pripajanja ondašnjoj ruskoj državi toga grada, koji se je od Moskve razlikovao ekonomskom i vjerskom organizacijom te organizacijom političke hijerarhije, dijalektički razvoj ruske povijesti u mnogome određuje napetost između zapadnjačkih (europskih i kasnije sjevernoameričkih) i ruskih (istočnih ili slavenofilskih) tendencija. Crkveni raskol u 17. stoljeću, s patrijarhom Nikonom i protopopom Avvakumom kao predstavnicima dviju suprotstavljenih tabora; inzistiranje Petra Velikoga na reformama u „europskome duhu” i na podizanju grada po uzoru na europske prijestolnice, premještanje središta države iz „zaostale”, „seoske”, „izolirane”, „tradicionalne” i „konzervativne” Moskve u „progresi...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Među pojmovima i terminima koji određuju kulturnu samosvijest i kretanje humanističkih znanosti na kraju 20. stoljeća prvo mjesto ne pripada imenici ili pridjevu, već prefiksu „post-”. Postmodernizam, poststrukturalizam, posthistorizam, postutopizam, postkolonijalizam, postkomunizam i mnoštvo drugih post-ova lijepilo se uz razne pojave, s ciljem da što prije padnu u zaborav. Magija prefiksa „post-” u tome je što omogućuje da se pozdravimo i bacimo u ropotarnicu prošlosti sve što je do jučer bilo suvremeno i aktualno. Bilo bi jednostavnije raskrstiti s urbanizmom ili lirizmom, kršćanstvom ili liberalizmom kada bi se na njih prilijepila etiketa „post-” i kada bi se nova, progresivna pozicija predstavila kao posturbanizam, postlirizam, postkršćanstvo, postliberalizam…

Most of the video games are known primarily through their development teams. Although the video game industry became a more lucrative and influential art form than all other forms of entertainment combined, there still exists a lack of identification of video game products with their authors, directors, and/or writers. For example, The Last of Us is a game people will more often associate with developer team Naughty Dog than with Jacob Minkoff; the video game company SEGA is labeled as the team behind Sonic the Hedgehog, while the question of original creators remains unclear and often on the fringe. This way, many individuals are ostracized from their work, with only their biggest fans caring for some video game director’s style, his/her narrative strategies, and composition. However, some video game creators are always clearly connected to their work, sometimes even being the main argument why a certain game is deserving of attention and praise. Hideo Kojima, for example, is one of t...

The paper presents the results of a digital comparative text analysis of the Croatian original and the Burgenland editions of a children’s classic performed in combination with research methods of Translation Studies. The Croatian children’s novel of 1913, Čudnovate zgode šegrta Hlapića [The Strange Adventures of Hlapić the Apprentice] by Ivana Brlić-Mažuranić (1874–1938), appeared in Burgenland Croatian in 1960 and again, with minor alterations, in 2000. Burgenland Croatian is the language of the Croatian minority predominantly positioned in Austria, considered to be a regional variant of Croatian. These two languages are similar, but they still differ in structural and semantic elements as they have been separately developing since the 15th century. The similarities allowed for a digital comparative text analysis of the linguistic aspects of source and target texts, including their linguistic complexity. The results of the digital analysis demonstrate the applicability of digital lin...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.(...) Pojam „paralogija” uveo je Jean-François Lyotard kako bi označio novi tip legitimnosti koji se je oblikovao u suvremenoj kulturi – u postmodernoj situaciji krize globalnih metanarativa:Pojašnjavajući tu kategoriju, Lyotard ističe da „paralogija” označava „moć koja destabilizira mogućnosti objašnjenja i koja se ispoljava proglašavajući nove oblike razumijevanja ili, ako hoćete, predlažući nova pravila znanstvene jezične igre koja određuju novo polje istraživanja” (ibid.: 91). Prema mišljenju toga znanstvenika, upravo je paralogija najdjelotvorniji i najmanje represivan način suprotstavljanja tradicionalnim oblicima ovjere znanja: paralogija ne skriva kontradikcije i protuslovlja iskaza, nego ih, suprotno, uzdiže u prvi plan kao kanale komunikacije s drugim, konkurentnim ili paralelnim iskazima, samim se time uključujući u proces jezičnih igara koji rađa...

Ne javljam se na Ženine pozive. Sori, draga. Četkam jezik, gledam snimku pilatesa na internetu, evo me na masaži vrućim kamenjem. U stvari, i ne baš. U stvari, listam Tedin profil na Instagramu. Evo portreta Ted dok još nije imala djecu. Evo, portret Ted i njezina muža Nijemca u Barceloni. Evo, portret Ted u poluprozirnoj košulji od materijala kojem bi ona vjerojatno znala naziv – til? Šifon? Krep? Batist? Ted je tip žene koja zna takve nazive. Ted je tip cure koja piše blog o svom modnom izričaju. Zaustavim se na slici, zumiram. Opazim joj bradavice, nježna nijansa kestena ispod tanke tkanine. Lažem samu sebe i pretvaram se da je subverzivno kada jedna žena svodi drugu na objekt. Ipak, objekt je objekt je objekt. Ne mogu prestati gledati.Evo brojnih verzija Ted tijekom proteklih godina. Evo, portret Ted na kojem liže lizalicu. Jezik od tvrdog slatkiša. Šećer među zubima.Trebala bih se javiti na Ženin poziv. Njezino ime u sans serifu ponovno mi prekrije zaslon, nada se da ćemo se vidje...