Masked Paradigms

forma papira koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na pjesmu koju pišem (ali nisam pjesmi odabrao ime nije bilo drugog) neće biti visokoparna ali su stihovi silno dugi boja tinte koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) debljina vrha kemijske koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na ulomak koji pišem (ovaj ulomak među ulomcima) posve zaboravljam sadržaj kao semafor moju žurbu a moj um ponire u formu ponavljam sutru srca forma je praznina i praznina je forma između forme i praznine nema razlike sve što je forma praznina je sve što je praznina forma je čemu ta želja za otkrivanjem velikih istina ako ljudi žele novac novac i ništa osim novca vježba tek još jedna ništa drugo ponizno držim se silno duge forme papira tek igra dok bliži se čas povratka poslu davati formu praznini vremena gubiti vrijeme ništa više možda tek reći da je jesen i da slušam kako susjed na violini izvodi dosadne prekrasne vježbe for...

Lerner’s The Topeka School references “the twenty-four-hour news cycle, Twitter storms, algorithmic trading,” (24) as a version of the debate strategy of the spread in the post-truth United States. In a similar way, the incessant and supernumerary presence of suburban objects in the novel functions as a spread the characters continuously have to face. Linking the spread and the sublime, this essay examines how the novel intertwines the characters’ responses to their suburban home with their subsequent futures on their way into the Trumpian post-truth age. Informed by the Kantian sublime, it shows how the sublime of the spread denies negative pleasure as the denouement of the threat of the sublime. The essay develops the argument that Lerner’s novel frames the ability to linguistically respond to the paradoxically placing and displacing effect of the sublime of the spread as a tool that on the one hand can help them navigate their 1990s-suburban life, but on the other hand also foreshad...

The Fire This Time, written and edited by Jesmyn Ward, is a collection of various essays, poems, and stories. It is written by different authors who describe their experiences of being black in America. The title of the book is a reference to James Baldwin's work The Fire Next Time, published about fifty years prior to this book, since it discusses the same themes of race and identity but in a more contemporary context and through voices of various authors.The authors wrote the book in relation to all the historical events that led to the current position of black people in America while also describing their own experiences and reactions to the more contemporary events of police brutality and the Black Lives Matter movement. As Jasmyn Ward states in her introduction: “… the past is in the present, how heavily the past bears on the future; we cannot talk about black lives mattering without reckoning with the very foundation of this country,” (9) so have these essayists and poets reflec...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Već je odavno poznato da se frojdovska teorija podsvjesnoga nije ukorijenila u Rusiji te da se ta okolnost nikako ne može smatrati slučajnom: naprotiv, ona, možda više od bilo čega drugog, baca svjetlo na unutarnju strukturu ruske kulture. Na Zapadu se u nekom smislu psihoanalizu može smatrati najraširenijom ideologijom. Ako pacijent po imenu Rusija nije pristao na psihoanalizu, to indicira da će analiza biti osobito zanimljiva budući da je u određenom smislu jedini predmet psihoanalize upravo odbijanje da se bude analiziran, odnosno odbijanje da se prizna vlastita determiniranost podsvjesnim.Originalnost „ruske” pozicije, na kojoj su tradicionalne psihoanalitičke strategije lomile zube, između ostaloga sastoji se od toga što Rusija uopće ne inzistira na svojoj „svjesnosti”. Ruska kulturna tradicija, naprotiv, samu Rusiju poima kao podsvjesno: Rusija ne može...

Ne javljam se na Ženine pozive. Sori, draga. Četkam jezik, gledam snimku pilatesa na internetu, evo me na masaži vrućim kamenjem. U stvari, i ne baš. U stvari, listam Tedin profil na Instagramu. Evo portreta Ted dok još nije imala djecu. Evo, portret Ted i njezina muža Nijemca u Barceloni. Evo, portret Ted u poluprozirnoj košulji od materijala kojem bi ona vjerojatno znala naziv – til? Šifon? Krep? Batist? Ted je tip žene koja zna takve nazive. Ted je tip cure koja piše blog o svom modnom izričaju. Zaustavim se na slici, zumiram. Opazim joj bradavice, nježna nijansa kestena ispod tanke tkanine. Lažem samu sebe i pretvaram se da je subverzivno kada jedna žena svodi drugu na objekt. Ipak, objekt je objekt je objekt. Ne mogu prestati gledati.Evo brojnih verzija Ted tijekom proteklih godina. Evo, portret Ted na kojem liže lizalicu. Jezik od tvrdog slatkiša. Šećer među zubima.Trebala bih se javiti na Ženin poziv. Njezino ime u sans serifu ponovno mi prekrije zaslon, nada se da ćemo se vidje...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Među pojmovima i terminima koji određuju kulturnu samosvijest i kretanje humanističkih znanosti na kraju 20. stoljeća prvo mjesto ne pripada imenici ili pridjevu, već prefiksu „post-”. Postmodernizam, poststrukturalizam, posthistorizam, postutopizam, postkolonijalizam, postkomunizam i mnoštvo drugih post-ova lijepilo se uz razne pojave, s ciljem da što prije padnu u zaborav. Magija prefiksa „post-” u tome je što omogućuje da se pozdravimo i bacimo u ropotarnicu prošlosti sve što je do jučer bilo suvremeno i aktualno. Bilo bi jednostavnije raskrstiti s urbanizmom ili lirizmom, kršćanstvom ili liberalizmom kada bi se na njih prilijepila etiketa „post-” i kada bi se nova, progresivna pozicija predstavila kao posturbanizam, postlirizam, postkršćanstvo, postliberalizam…