Masked Paradigms

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Među pojmovima i terminima koji određuju kulturnu samosvijest i kretanje humanističkih znanosti na kraju 20. stoljeća prvo mjesto ne pripada imenici ili pridjevu, već prefiksu „post-”. Postmodernizam, poststrukturalizam, posthistorizam, postutopizam, postkolonijalizam, postkomunizam i mnoštvo drugih post-ova lijepilo se uz razne pojave, s ciljem da što prije padnu u zaborav. Magija prefiksa „post-” u tome je što omogućuje da se pozdravimo i bacimo u ropotarnicu prošlosti sve što je do jučer bilo suvremeno i aktualno. Bilo bi jednostavnije raskrstiti s urbanizmom ili lirizmom, kršćanstvom ili liberalizmom kada bi se na njih prilijepila etiketa „post-” i kada bi se nova, progresivna pozicija predstavila kao posturbanizam, postlirizam, postkršćanstvo, postliberalizam…

Rusku kulturu gotovo od samih početaka snažno je definirao odnos prema Zapadu – zapadnjačkim vrijednostima, mitologiji, svakodnevici, ekonomiji, kulturi, politici, društvenom uređenju. Od jedne od svakako prijelomnih točki, razaranja Velikog Novgoroda tijekom moskovsko-novgorodskog rata (1477. – 1478.), i pripajanja ondašnjoj ruskoj državi toga grada, koji se je od Moskve razlikovao ekonomskom i vjerskom organizacijom te organizacijom političke hijerarhije, dijalektički razvoj ruske povijesti u mnogome određuje napetost između zapadnjačkih (europskih i kasnije sjevernoameričkih) i ruskih (istočnih ili slavenofilskih) tendencija. Crkveni raskol u 17. stoljeću, s patrijarhom Nikonom i protopopom Avvakumom kao predstavnicima dviju suprotstavljenih tabora; inzistiranje Petra Velikoga na reformama u „europskome duhu” i na podizanju grada po uzoru na europske prijestolnice, premještanje središta države iz „zaostale”, „seoske”, „izolirane”, „tradicionalne” i „konzervativne” Moskve u „progresi...

Vladimir Štilec, urednik mjesnih novina Glas ljudi, sjedio je u svojoj radnoj sobi. Jedno golo stopalo zavukao je pod sebe, a na drugom, također bez čarapa, ljuljala se crvena papuča. Na sebi je imao košulju. Rukave je zasukao, a košulju otkopčao tako da mu se vide prsa. Na spuštene žaluzine žarilo je poslijepodnevno sunce, a prostorija je bila zagušljiva od neuobičajene sparine. Kroz otvorena vrata s dvorišta na kojem su kriještala djeca dopirala je svjetlost.Rukama je podbočio glavu, češkao raščupanu kosu i čitao posljednje izdanje svojih novina. Očito mu se sviđalo, jer se smijao. Ponekad bi podignuo glavu, izdahnuo i pogledao kroz otvorena vrata kad bi mu dječja vika privukla pozornost.Djeca su izmislila čudnovatu igru. Jedno je dijete zakukurikalo, a drugo na to odgovorilo: „Turčin.” Na to su se sva djeca smijala. Kukuriku. Turčin. Smijeh. Jednom je dijete umjesto Turčin izgovorilo Mađar. Onda se djeca nisu smijala. Smisao zabave bio je da se moraju smijati Turčinu, ne Mađaru, a t...

Ne javljam se na Ženine pozive. Sori, draga. Četkam jezik, gledam snimku pilatesa na internetu, evo me na masaži vrućim kamenjem. U stvari, i ne baš. U stvari, listam Tedin profil na Instagramu. Evo portreta Ted dok još nije imala djecu. Evo, portret Ted i njezina muža Nijemca u Barceloni. Evo, portret Ted u poluprozirnoj košulji od materijala kojem bi ona vjerojatno znala naziv – til? Šifon? Krep? Batist? Ted je tip žene koja zna takve nazive. Ted je tip cure koja piše blog o svom modnom izričaju. Zaustavim se na slici, zumiram. Opazim joj bradavice, nježna nijansa kestena ispod tanke tkanine. Lažem samu sebe i pretvaram se da je subverzivno kada jedna žena svodi drugu na objekt. Ipak, objekt je objekt je objekt. Ne mogu prestati gledati.Evo brojnih verzija Ted tijekom proteklih godina. Evo, portret Ted na kojem liže lizalicu. Jezik od tvrdog slatkiša. Šećer među zubima.Trebala bih se javiti na Ženin poziv. Njezino ime u sans serifu ponovno mi prekrije zaslon, nada se da ćemo se vidje...

The American Western is imbued with a particular elasticity, which allowed it to stay relevant for decades. One of the recent developments in the genre seems to be its focus on the aging frontiersman – a hero past its prime. A faithful adaptation of Cormac McCarthy’s 2005 novel, the Coen brothers’ eponymous film No Country for Old Men (2007), departs from the traditional Western by outlining an aging lawman, Sheriff Ed Tom Bell, struggling to live up to his role. Similarly, James Mangold’s Logan (2017) forces the titular pop-cultural superhero icon to endure the deconstruction of its archetypal alter ego, the Wolverine. The underlying themes of the two films intersect, representing their aging protagonists both as evocations of their own previous, abler selves, and as elderly frontiersmen in a world with hardly any space for aged (super)heroes. Their fluctuating identities challenge the traditional, idealistic representations of patriarchal Western heroes by introducing a more realisti...

This paper takes a relevance-theoretical approach to Douglas Adams’ The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy in the Polish (Banaszak) and Belarusian (Kaściukievič) translation. The study treats translation as aiming for the optimal balance between the processing effort required of the reader, and the positive cognitive effect achieved, or, put differently, as fulfilling Gutt’s communicability condition. In doing so, this paper indicates how vastly different outcomes are achieved depending on the translator’s attitude and the choices one makes. The analysis includes a discussion of various elements of the novel, such as proper nouns, names of elements of the fantastic world, and cultural elements. The study reveals that Kaściukievič embedded his translation in the target culture more than the original was in the source culture, and thus achieved the communicability condition; on the other hand, Banaszak retained most of the cultural features of the original, which made her translation less ...