Masked Paradigms

The American Western is imbued with a particular elasticity, which allowed it to stay relevant for decades. One of the recent developments in the genre seems to be its focus on the aging frontiersman – a hero past its prime. A faithful adaptation of Cormac McCarthy’s 2005 novel, the Coen brothers’ eponymous film No Country for Old Men (2007), departs from the traditional Western by outlining an aging lawman, Sheriff Ed Tom Bell, struggling to live up to his role. Similarly, James Mangold’s Logan (2017) forces the titular pop-cultural superhero icon to endure the deconstruction of its archetypal alter ego, the Wolverine. The underlying themes of the two films intersect, representing their aging protagonists both as evocations of their own previous, abler selves, and as elderly frontiersmen in a world with hardly any space for aged (super)heroes. Their fluctuating identities challenge the traditional, idealistic representations of patriarchal Western heroes by introducing a more realisti...

Svijet je oblikovan poput kanjija koji označava „kišobran”, samo je tako loše prikazan, kad ga ja napišem, da su svi dijelovi neproporcionalni.Moj bi se otac sramio dječačkog načina na koji još oblikujem znakove. Zaista, mnoge od njih jedva se sjećam napisati. Moje je formalno obrazovanje u Japanu prekinuto kad sam imao samo osam godina.No za ovu svrhu poslužit će i ovaj loše nacrtan znak.Natkrovlje na vrhu solarno je jedro. Čak i taj izobličeni kanji može tek donekle prikazati koliko je golemo. Rotirajući disk, sto puta tanji od rižinog papira, širi se tisućama kilometara u svemir poput golema zmaja koji želi uhvatiti svaki foton koji naiđe. Doslovno prekriva nebo.Ispod njega visi sto kilometara dugačak konop od ugljičnih nanocijevi: čvrst, lagan i rastezljiv. Na kraju konopa visi srce Hopefula: putnički modul, petsto metara visok cilindar u kojem se nalazi svaki od 1021 stanovnika svijeta.Sunčeva svjetlost udara o jedro gurajući nas u spiralnu orbitu koja se vječno širi, vječno ubrza...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.(...) Pojam „paralogija” uveo je Jean-François Lyotard kako bi označio novi tip legitimnosti koji se je oblikovao u suvremenoj kulturi – u postmodernoj situaciji krize globalnih metanarativa:Pojašnjavajući tu kategoriju, Lyotard ističe da „paralogija” označava „moć koja destabilizira mogućnosti objašnjenja i koja se ispoljava proglašavajući nove oblike razumijevanja ili, ako hoćete, predlažući nova pravila znanstvene jezične igre koja određuju novo polje istraživanja” (ibid.: 91). Prema mišljenju toga znanstvenika, upravo je paralogija najdjelotvorniji i najmanje represivan način suprotstavljanja tradicionalnim oblicima ovjere znanja: paralogija ne skriva kontradikcije i protuslovlja iskaza, nego ih, suprotno, uzdiže u prvi plan kao kanale komunikacije s drugim, konkurentnim ili paralelnim iskazima, samim se time uključujući u proces jezičnih igara koji rađa...

This paper takes a relevance-theoretical approach to Douglas Adams’ The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy in the Polish (Banaszak) and Belarusian (Kaściukievič) translation. The study treats translation as aiming for the optimal balance between the processing effort required of the reader, and the positive cognitive effect achieved, or, put differently, as fulfilling Gutt’s communicability condition. In doing so, this paper indicates how vastly different outcomes are achieved depending on the translator’s attitude and the choices one makes. The analysis includes a discussion of various elements of the novel, such as proper nouns, names of elements of the fantastic world, and cultural elements. The study reveals that Kaściukievič embedded his translation in the target culture more than the original was in the source culture, and thus achieved the communicability condition; on the other hand, Banaszak retained most of the cultural features of the original, which made her translation less ...

The paper develops in a specific reading strategy of appropriation of Danilo Kiš’s story Slavno je za otadžbinu mreti in Péter Esterházy’s literary opus (first in the story Mily dicső a hazáért halni, published in Hungarian in 1986 with changes due to aspects of the text that are necessarily changed in translation, then in his Introduction to Literature and Celestial Harmonies), in order to offer possible answers to the following questions: What is the role of (in-)translation in the study of literature? What does the metaphor of elliptical refraction (Damrosch) mean as “the most convenient” description for world literature? If the stories of Kiš and Esterházy are the same, but written in different languages and received in different cultural, historical, and social contexts, can we refer to it as one literary work? If the author is different – is the literary work only seemingly the same? Who, in fact, is the author – if Esterházy read and used Kiš's story in translation? How does thi...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Već je odavno poznato da se frojdovska teorija podsvjesnoga nije ukorijenila u Rusiji te da se ta okolnost nikako ne može smatrati slučajnom: naprotiv, ona, možda više od bilo čega drugog, baca svjetlo na unutarnju strukturu ruske kulture. Na Zapadu se u nekom smislu psihoanalizu može smatrati najraširenijom ideologijom. Ako pacijent po imenu Rusija nije pristao na psihoanalizu, to indicira da će analiza biti osobito zanimljiva budući da je u određenom smislu jedini predmet psihoanalize upravo odbijanje da se bude analiziran, odnosno odbijanje da se prizna vlastita determiniranost podsvjesnim.Originalnost „ruske” pozicije, na kojoj su tradicionalne psihoanalitičke strategije lomile zube, između ostaloga sastoji se od toga što Rusija uopće ne inzistira na svojoj „svjesnosti”. Ruska kulturna tradicija, naprotiv, samu Rusiju poima kao podsvjesno: Rusija ne može...