Masked Paradigms

Most of the video games are known primarily through their development teams. Although the video game industry became a more lucrative and influential art form than all other forms of entertainment combined, there still exists a lack of identification of video game products with their authors, directors, and/or writers. For example, The Last of Us is a game people will more often associate with developer team Naughty Dog than with Jacob Minkoff; the video game company SEGA is labeled as the team behind Sonic the Hedgehog, while the question of original creators remains unclear and often on the fringe. This way, many individuals are ostracized from their work, with only their biggest fans caring for some video game director’s style, his/her narrative strategies, and composition. However, some video game creators are always clearly connected to their work, sometimes even being the main argument why a certain game is deserving of attention and praise. Hideo Kojima, for example, is one of t...

Lerner’s The Topeka School references “the twenty-four-hour news cycle, Twitter storms, algorithmic trading,” (24) as a version of the debate strategy of the spread in the post-truth United States. In a similar way, the incessant and supernumerary presence of suburban objects in the novel functions as a spread the characters continuously have to face. Linking the spread and the sublime, this essay examines how the novel intertwines the characters’ responses to their suburban home with their subsequent futures on their way into the Trumpian post-truth age. Informed by the Kantian sublime, it shows how the sublime of the spread denies negative pleasure as the denouement of the threat of the sublime. The essay develops the argument that Lerner’s novel frames the ability to linguistically respond to the paradoxically placing and displacing effect of the sublime of the spread as a tool that on the one hand can help them navigate their 1990s-suburban life, but on the other hand also foreshad...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Među pojmovima i terminima koji određuju kulturnu samosvijest i kretanje humanističkih znanosti na kraju 20. stoljeća prvo mjesto ne pripada imenici ili pridjevu, već prefiksu „post-”. Postmodernizam, poststrukturalizam, posthistorizam, postutopizam, postkolonijalizam, postkomunizam i mnoštvo drugih post-ova lijepilo se uz razne pojave, s ciljem da što prije padnu u zaborav. Magija prefiksa „post-” u tome je što omogućuje da se pozdravimo i bacimo u ropotarnicu prošlosti sve što je do jučer bilo suvremeno i aktualno. Bilo bi jednostavnije raskrstiti s urbanizmom ili lirizmom, kršćanstvom ili liberalizmom kada bi se na njih prilijepila etiketa „post-” i kada bi se nova, progresivna pozicija predstavila kao posturbanizam, postlirizam, postkršćanstvo, postliberalizam…

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.(...) Pojam „paralogija” uveo je Jean-François Lyotard kako bi označio novi tip legitimnosti koji se je oblikovao u suvremenoj kulturi – u postmodernoj situaciji krize globalnih metanarativa:Pojašnjavajući tu kategoriju, Lyotard ističe da „paralogija” označava „moć koja destabilizira mogućnosti objašnjenja i koja se ispoljava proglašavajući nove oblike razumijevanja ili, ako hoćete, predlažući nova pravila znanstvene jezične igre koja određuju novo polje istraživanja” (ibid.: 91). Prema mišljenju toga znanstvenika, upravo je paralogija najdjelotvorniji i najmanje represivan način suprotstavljanja tradicionalnim oblicima ovjere znanja: paralogija ne skriva kontradikcije i protuslovlja iskaza, nego ih, suprotno, uzdiže u prvi plan kao kanale komunikacije s drugim, konkurentnim ili paralelnim iskazima, samim se time uključujući u proces jezičnih igara koji rađa...

Svijet je oblikovan poput kanjija koji označava „kišobran”, samo je tako loše prikazan, kad ga ja napišem, da su svi dijelovi neproporcionalni.Moj bi se otac sramio dječačkog načina na koji još oblikujem znakove. Zaista, mnoge od njih jedva se sjećam napisati. Moje je formalno obrazovanje u Japanu prekinuto kad sam imao samo osam godina.No za ovu svrhu poslužit će i ovaj loše nacrtan znak.Natkrovlje na vrhu solarno je jedro. Čak i taj izobličeni kanji može tek donekle prikazati koliko je golemo. Rotirajući disk, sto puta tanji od rižinog papira, širi se tisućama kilometara u svemir poput golema zmaja koji želi uhvatiti svaki foton koji naiđe. Doslovno prekriva nebo.Ispod njega visi sto kilometara dugačak konop od ugljičnih nanocijevi: čvrst, lagan i rastezljiv. Na kraju konopa visi srce Hopefula: putnički modul, petsto metara visok cilindar u kojem se nalazi svaki od 1021 stanovnika svijeta.Sunčeva svjetlost udara o jedro gurajući nas u spiralnu orbitu koja se vječno širi, vječno ubrza...

The paper presents the results of a digital comparative text analysis of the Croatian original and the Burgenland editions of a children’s classic performed in combination with research methods of Translation Studies. The Croatian children’s novel of 1913, Čudnovate zgode šegrta Hlapića [The Strange Adventures of Hlapić the Apprentice] by Ivana Brlić-Mažuranić (1874–1938), appeared in Burgenland Croatian in 1960 and again, with minor alterations, in 2000. Burgenland Croatian is the language of the Croatian minority predominantly positioned in Austria, considered to be a regional variant of Croatian. These two languages are similar, but they still differ in structural and semantic elements as they have been separately developing since the 15th century. The similarities allowed for a digital comparative text analysis of the linguistic aspects of source and target texts, including their linguistic complexity. The results of the digital analysis demonstrate the applicability of digital lin...