Masked Paradigms

Vladimir Štilec, urednik mjesnih novina Glas ljudi, sjedio je u svojoj radnoj sobi. Jedno golo stopalo zavukao je pod sebe, a na drugom, također bez čarapa, ljuljala se crvena papuča. Na sebi je imao košulju. Rukave je zasukao, a košulju otkopčao tako da mu se vide prsa. Na spuštene žaluzine žarilo je poslijepodnevno sunce, a prostorija je bila zagušljiva od neuobičajene sparine. Kroz otvorena vrata s dvorišta na kojem su kriještala djeca dopirala je svjetlost.Rukama je podbočio glavu, češkao raščupanu kosu i čitao posljednje izdanje svojih novina. Očito mu se sviđalo, jer se smijao. Ponekad bi podignuo glavu, izdahnuo i pogledao kroz otvorena vrata kad bi mu dječja vika privukla pozornost.Djeca su izmislila čudnovatu igru. Jedno je dijete zakukurikalo, a drugo na to odgovorilo: „Turčin.” Na to su se sva djeca smijala. Kukuriku. Turčin. Smijeh. Jednom je dijete umjesto Turčin izgovorilo Mađar. Onda se djeca nisu smijala. Smisao zabave bio je da se moraju smijati Turčinu, ne Mađaru, a t...

Svijet je oblikovan poput kanjija koji označava „kišobran”, samo je tako loše prikazan, kad ga ja napišem, da su svi dijelovi neproporcionalni.Moj bi se otac sramio dječačkog načina na koji još oblikujem znakove. Zaista, mnoge od njih jedva se sjećam napisati. Moje je formalno obrazovanje u Japanu prekinuto kad sam imao samo osam godina.No za ovu svrhu poslužit će i ovaj loše nacrtan znak.Natkrovlje na vrhu solarno je jedro. Čak i taj izobličeni kanji može tek donekle prikazati koliko je golemo. Rotirajući disk, sto puta tanji od rižinog papira, širi se tisućama kilometara u svemir poput golema zmaja koji želi uhvatiti svaki foton koji naiđe. Doslovno prekriva nebo.Ispod njega visi sto kilometara dugačak konop od ugljičnih nanocijevi: čvrst, lagan i rastezljiv. Na kraju konopa visi srce Hopefula: putnički modul, petsto metara visok cilindar u kojem se nalazi svaki od 1021 stanovnika svijeta.Sunčeva svjetlost udara o jedro gurajući nas u spiralnu orbitu koja se vječno širi, vječno ubrza...

forma papira koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na pjesmu koju pišem (ali nisam pjesmi odabrao ime nije bilo drugog) neće biti visokoparna ali su stihovi silno dugi boja tinte koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) debljina vrha kemijske koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na ulomak koji pišem (ovaj ulomak među ulomcima) posve zaboravljam sadržaj kao semafor moju žurbu a moj um ponire u formu ponavljam sutru srca forma je praznina i praznina je forma između forme i praznine nema razlike sve što je forma praznina je sve što je praznina forma je čemu ta želja za otkrivanjem velikih istina ako ljudi žele novac novac i ništa osim novca vježba tek još jedna ništa drugo ponizno držim se silno duge forme papira tek igra dok bliži se čas povratka poslu davati formu praznini vremena gubiti vrijeme ništa više možda tek reći da je jesen i da slušam kako susjed na violini izvodi dosadne prekrasne vježbe for...

Lerner’s The Topeka School references “the twenty-four-hour news cycle, Twitter storms, algorithmic trading,” (24) as a version of the debate strategy of the spread in the post-truth United States. In a similar way, the incessant and supernumerary presence of suburban objects in the novel functions as a spread the characters continuously have to face. Linking the spread and the sublime, this essay examines how the novel intertwines the characters’ responses to their suburban home with their subsequent futures on their way into the Trumpian post-truth age. Informed by the Kantian sublime, it shows how the sublime of the spread denies negative pleasure as the denouement of the threat of the sublime. The essay develops the argument that Lerner’s novel frames the ability to linguistically respond to the paradoxically placing and displacing effect of the sublime of the spread as a tool that on the one hand can help them navigate their 1990s-suburban life, but on the other hand also foreshad...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Već je odavno poznato da se frojdovska teorija podsvjesnoga nije ukorijenila u Rusiji te da se ta okolnost nikako ne može smatrati slučajnom: naprotiv, ona, možda više od bilo čega drugog, baca svjetlo na unutarnju strukturu ruske kulture. Na Zapadu se u nekom smislu psihoanalizu može smatrati najraširenijom ideologijom. Ako pacijent po imenu Rusija nije pristao na psihoanalizu, to indicira da će analiza biti osobito zanimljiva budući da je u određenom smislu jedini predmet psihoanalize upravo odbijanje da se bude analiziran, odnosno odbijanje da se prizna vlastita determiniranost podsvjesnim.Originalnost „ruske” pozicije, na kojoj su tradicionalne psihoanalitičke strategije lomile zube, između ostaloga sastoji se od toga što Rusija uopće ne inzistira na svojoj „svjesnosti”. Ruska kulturna tradicija, naprotiv, samu Rusiju poima kao podsvjesno: Rusija ne može...

Redovnici upitaše Blaženoga: „Zašto, Blaženi, Yaśodhara nije mogla biti zadovoljna? Kad si kao mladić dijelio nakit djevojkama, Yaśodhari si dao ogrlicu vrijednu sto tisuća novčića, a ona je rekla: 'Zar samo toliko vrijedim?' Dao si joj još i prsten vrijedan sto tisuća novčića, ali ni tad nije bila zadovoljna. Zašto je Yaśodhara bila nezadovoljna i oneraspoložena?”Blaženi odgovori: „Nije to, redovnici, prvi put da je Yaśodhara bila nezadovoljna. I prije je bila nezadovoljna.Nekoć davno, u gradu Benaresu pokrajine Kaśi, vladao je, redovnici, kralj Suprabha. Imao je sina Suteđasa, koji je bio obdaren mnogim vrlinama. Bio je vrlo snažan, miran, ugodan, nenametljiv i pristojan u razgovoru. Cijenili su ga i uvažavali ministri, zapovjednik vojske i seoski poglavari pa je kralj jednom pomislio: 'Sav narod cijeni vrline toga princa. Da me neće jednoga dana ubiti pa njega postaviti na prijestolje?' I tako je kralj odlučio izgnati princa.Na čistini kraj šumarka, negdje na Himalaji, prognani prin...