Masked Paradigms

Lerner’s The Topeka School references “the twenty-four-hour news cycle, Twitter storms, algorithmic trading,” (24) as a version of the debate strategy of the spread in the post-truth United States. In a similar way, the incessant and supernumerary presence of suburban objects in the novel functions as a spread the characters continuously have to face. Linking the spread and the sublime, this essay examines how the novel intertwines the characters’ responses to their suburban home with their subsequent futures on their way into the Trumpian post-truth age. Informed by the Kantian sublime, it shows how the sublime of the spread denies negative pleasure as the denouement of the threat of the sublime. The essay develops the argument that Lerner’s novel frames the ability to linguistically respond to the paradoxically placing and displacing effect of the sublime of the spread as a tool that on the one hand can help them navigate their 1990s-suburban life, but on the other hand also foreshad...

Ne javljam se na Ženine pozive. Sori, draga. Četkam jezik, gledam snimku pilatesa na internetu, evo me na masaži vrućim kamenjem. U stvari, i ne baš. U stvari, listam Tedin profil na Instagramu. Evo portreta Ted dok još nije imala djecu. Evo, portret Ted i njezina muža Nijemca u Barceloni. Evo, portret Ted u poluprozirnoj košulji od materijala kojem bi ona vjerojatno znala naziv – til? Šifon? Krep? Batist? Ted je tip žene koja zna takve nazive. Ted je tip cure koja piše blog o svom modnom izričaju. Zaustavim se na slici, zumiram. Opazim joj bradavice, nježna nijansa kestena ispod tanke tkanine. Lažem samu sebe i pretvaram se da je subverzivno kada jedna žena svodi drugu na objekt. Ipak, objekt je objekt je objekt. Ne mogu prestati gledati.Evo brojnih verzija Ted tijekom proteklih godina. Evo, portret Ted na kojem liže lizalicu. Jezik od tvrdog slatkiša. Šećer među zubima.Trebala bih se javiti na Ženin poziv. Njezino ime u sans serifu ponovno mi prekrije zaslon, nada se da ćemo se vidje...

Most of the video games are known primarily through their development teams. Although the video game industry became a more lucrative and influential art form than all other forms of entertainment combined, there still exists a lack of identification of video game products with their authors, directors, and/or writers. For example, The Last of Us is a game people will more often associate with developer team Naughty Dog than with Jacob Minkoff; the video game company SEGA is labeled as the team behind Sonic the Hedgehog, while the question of original creators remains unclear and often on the fringe. This way, many individuals are ostracized from their work, with only their biggest fans caring for some video game director’s style, his/her narrative strategies, and composition. However, some video game creators are always clearly connected to their work, sometimes even being the main argument why a certain game is deserving of attention and praise. Hideo Kojima, for example, is one of t...

forma papira koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na pjesmu koju pišem (ali nisam pjesmi odabrao ime nije bilo drugog) neće biti visokoparna ali su stihovi silno dugi boja tinte koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) debljina vrha kemijske koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na ulomak koji pišem (ovaj ulomak među ulomcima) posve zaboravljam sadržaj kao semafor moju žurbu a moj um ponire u formu ponavljam sutru srca forma je praznina i praznina je forma između forme i praznine nema razlike sve što je forma praznina je sve što je praznina forma je čemu ta želja za otkrivanjem velikih istina ako ljudi žele novac novac i ništa osim novca vježba tek još jedna ništa drugo ponizno držim se silno duge forme papira tek igra dok bliži se čas povratka poslu davati formu praznini vremena gubiti vrijeme ništa više možda tek reći da je jesen i da slušam kako susjed na violini izvodi dosadne prekrasne vježbe for...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.(...) Pojam „paralogija” uveo je Jean-François Lyotard kako bi označio novi tip legitimnosti koji se je oblikovao u suvremenoj kulturi – u postmodernoj situaciji krize globalnih metanarativa:Pojašnjavajući tu kategoriju, Lyotard ističe da „paralogija” označava „moć koja destabilizira mogućnosti objašnjenja i koja se ispoljava proglašavajući nove oblike razumijevanja ili, ako hoćete, predlažući nova pravila znanstvene jezične igre koja određuju novo polje istraživanja” (ibid.: 91). Prema mišljenju toga znanstvenika, upravo je paralogija najdjelotvorniji i najmanje represivan način suprotstavljanja tradicionalnim oblicima ovjere znanja: paralogija ne skriva kontradikcije i protuslovlja iskaza, nego ih, suprotno, uzdiže u prvi plan kao kanale komunikacije s drugim, konkurentnim ili paralelnim iskazima, samim se time uključujući u proces jezičnih igara koji rađa...

Svijet je oblikovan poput kanjija koji označava „kišobran”, samo je tako loše prikazan, kad ga ja napišem, da su svi dijelovi neproporcionalni.Moj bi se otac sramio dječačkog načina na koji još oblikujem znakove. Zaista, mnoge od njih jedva se sjećam napisati. Moje je formalno obrazovanje u Japanu prekinuto kad sam imao samo osam godina.No za ovu svrhu poslužit će i ovaj loše nacrtan znak.Natkrovlje na vrhu solarno je jedro. Čak i taj izobličeni kanji može tek donekle prikazati koliko je golemo. Rotirajući disk, sto puta tanji od rižinog papira, širi se tisućama kilometara u svemir poput golema zmaja koji želi uhvatiti svaki foton koji naiđe. Doslovno prekriva nebo.Ispod njega visi sto kilometara dugačak konop od ugljičnih nanocijevi: čvrst, lagan i rastezljiv. Na kraju konopa visi srce Hopefula: putnički modul, petsto metara visok cilindar u kojem se nalazi svaki od 1021 stanovnika svijeta.Sunčeva svjetlost udara o jedro gurajući nas u spiralnu orbitu koja se vječno širi, vječno ubrza...