Masked Paradigms

Redovnici upitaše Blaženoga: „Zašto, Blaženi, Yaśodhara nije mogla biti zadovoljna? Kad si kao mladić dijelio nakit djevojkama, Yaśodhari si dao ogrlicu vrijednu sto tisuća novčića, a ona je rekla: 'Zar samo toliko vrijedim?' Dao si joj još i prsten vrijedan sto tisuća novčića, ali ni tad nije bila zadovoljna. Zašto je Yaśodhara bila nezadovoljna i oneraspoložena?”Blaženi odgovori: „Nije to, redovnici, prvi put da je Yaśodhara bila nezadovoljna. I prije je bila nezadovoljna.Nekoć davno, u gradu Benaresu pokrajine Kaśi, vladao je, redovnici, kralj Suprabha. Imao je sina Suteđasa, koji je bio obdaren mnogim vrlinama. Bio je vrlo snažan, miran, ugodan, nenametljiv i pristojan u razgovoru. Cijenili su ga i uvažavali ministri, zapovjednik vojske i seoski poglavari pa je kralj jednom pomislio: 'Sav narod cijeni vrline toga princa. Da me neće jednoga dana ubiti pa njega postaviti na prijestolje?' I tako je kralj odlučio izgnati princa.Na čistini kraj šumarka, negdje na Himalaji, prognani prin...

Rusku kulturu gotovo od samih početaka snažno je definirao odnos prema Zapadu – zapadnjačkim vrijednostima, mitologiji, svakodnevici, ekonomiji, kulturi, politici, društvenom uređenju. Od jedne od svakako prijelomnih točki, razaranja Velikog Novgoroda tijekom moskovsko-novgorodskog rata (1477. – 1478.), i pripajanja ondašnjoj ruskoj državi toga grada, koji se je od Moskve razlikovao ekonomskom i vjerskom organizacijom te organizacijom političke hijerarhije, dijalektički razvoj ruske povijesti u mnogome određuje napetost između zapadnjačkih (europskih i kasnije sjevernoameričkih) i ruskih (istočnih ili slavenofilskih) tendencija. Crkveni raskol u 17. stoljeću, s patrijarhom Nikonom i protopopom Avvakumom kao predstavnicima dviju suprotstavljenih tabora; inzistiranje Petra Velikoga na reformama u „europskome duhu” i na podizanju grada po uzoru na europske prijestolnice, premještanje središta države iz „zaostale”, „seoske”, „izolirane”, „tradicionalne” i „konzervativne” Moskve u „progresi...

Ne javljam se na Ženine pozive. Sori, draga. Četkam jezik, gledam snimku pilatesa na internetu, evo me na masaži vrućim kamenjem. U stvari, i ne baš. U stvari, listam Tedin profil na Instagramu. Evo portreta Ted dok još nije imala djecu. Evo, portret Ted i njezina muža Nijemca u Barceloni. Evo, portret Ted u poluprozirnoj košulji od materijala kojem bi ona vjerojatno znala naziv – til? Šifon? Krep? Batist? Ted je tip žene koja zna takve nazive. Ted je tip cure koja piše blog o svom modnom izričaju. Zaustavim se na slici, zumiram. Opazim joj bradavice, nježna nijansa kestena ispod tanke tkanine. Lažem samu sebe i pretvaram se da je subverzivno kada jedna žena svodi drugu na objekt. Ipak, objekt je objekt je objekt. Ne mogu prestati gledati.Evo brojnih verzija Ted tijekom proteklih godina. Evo, portret Ted na kojem liže lizalicu. Jezik od tvrdog slatkiša. Šećer među zubima.Trebala bih se javiti na Ženin poziv. Njezino ime u sans serifu ponovno mi prekrije zaslon, nada se da ćemo se vidje...

The American Western is imbued with a particular elasticity, which allowed it to stay relevant for decades. One of the recent developments in the genre seems to be its focus on the aging frontiersman – a hero past its prime. A faithful adaptation of Cormac McCarthy’s 2005 novel, the Coen brothers’ eponymous film No Country for Old Men (2007), departs from the traditional Western by outlining an aging lawman, Sheriff Ed Tom Bell, struggling to live up to his role. Similarly, James Mangold’s Logan (2017) forces the titular pop-cultural superhero icon to endure the deconstruction of its archetypal alter ego, the Wolverine. The underlying themes of the two films intersect, representing their aging protagonists both as evocations of their own previous, abler selves, and as elderly frontiersmen in a world with hardly any space for aged (super)heroes. Their fluctuating identities challenge the traditional, idealistic representations of patriarchal Western heroes by introducing a more realisti...

Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Dugo su se ruska i američka kultura percipirale kao potpuno suprotne, građene na proturječnim idejama: kolektivizmu i individualizmu, jednakosti i slobodi, na pojmovima komunalnost i „privacy”. Kako bismo se razumjeli, potrebno je primijetiti isti oksimoron u samom izrazu „rusko-američka kultura”, kao i u izrazu „crna ovca”. Mi se, ruski Amerikanci, nalazimo „na kraju perspektive koja iščezava”, u točki konvergencije suprotnosti i dužni smo ih iznova razrješavati sami u sebi, u svojem iskustvu i stvaralaštvu. Magnetno polje rusko-američke kulture nabijeno je svim onim intelektualnim i emocionalnim proturječjima koja su donedavno spomenute kulture činile neprijateljima i suparnicima.Dakle to je, prema svojem potencijalu, zapravo velika kultura koja ne pripada u potpunosti ni američkoj, a ni ruskoj tradiciji, već nekoj fantastičnoj kulturi budućnosti, onoj Ame...

forma papira koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na pjesmu koju pišem (ali nisam pjesmi odabrao ime nije bilo drugog) neće biti visokoparna ali su stihovi silno dugi boja tinte koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) debljina vrha kemijske koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na ulomak koji pišem (ovaj ulomak među ulomcima) posve zaboravljam sadržaj kao semafor moju žurbu a moj um ponire u formu ponavljam sutru srca forma je praznina i praznina je forma između forme i praznine nema razlike sve što je forma praznina je sve što je praznina forma je čemu ta želja za otkrivanjem velikih istina ako ljudi žele novac novac i ništa osim novca vježba tek još jedna ništa drugo ponizno držim se silno duge forme papira tek igra dok bliži se čas povratka poslu davati formu praznini vremena gubiti vrijeme ništa više možda tek reći da je jesen i da slušam kako susjed na violini izvodi dosadne prekrasne vježbe for...