Multiple Exposure

As a literary work is reviewed or commented on by a large corpus of critical approaches, stratified lines of interpretation may take shape, which try to appropriate the work in question. This condition can have significant implications for literary translation. The translator’s subjective decisions situate the translation in a matrix of relations with critical readings. This study addresses the theoretical and methodical aspects of the interaction between literary criticism and literary translation by focusing on the historicity of the literary work. The study argues that an interpretive tradition is gradually and cumulatively shaped in the form of metatexts with compatible philosophies. As a result, a literary work may be interpreted according to various traditionalized readings. The study incorporates elements of transtextuality (intertext and metatext) with the temporality-related postulates of hermeneutics, suggesting a holistic analysis method. Keywords: narrative, literary transl...

„Ošišaj me na Isusa“, kaže on.Ima sliku u mobitelu za slučaj da frizerka ne zna kako Isus izgleda. Ona mu uzme mobitel iz ruke i prinese ga licu praveći se da se koncentrira. Točno zna kako Isus izgleda. Vidjela ga je dovoljno puta na kipovima i vitrajima. Kad je bila mlađa, imala je ilustriranu Bibliju sa slikama u boji: mali debeli Isus u slami s magarcem, Isus koji izvodi čuda u svjetloplavim haljama, umirući Isus, pribijen na križ, i u verziji gdje je obavijen bijelom svjetlošću, nakon uskrsnuća. Ta joj je bila najdraža. Bio je gotovo kao duh. Pomislivši da frizerkina šutnja znači zbunjenost, muškarac joj uhvati pogled u ogledalu. „Malo duže i s bradom,“ objašnjava, „ne predugačko, doduše. Da ne izgledam kao žena.“Ona mu pilji u potiljak. Počeo je ćelavjeti. Za isusovku ipak treba nešto s čime se može raditi. „Treba vam više kose ako želite izgledati kao Isus“, kaže. „Ah, dobro,“ kaže muškarac, „može onda kao John Bon Jovi?“ Mislio sam da će prve stvari koje ću zaboraviti biti gole...

1.Na trenutke, u tišini nastanjenoj krajolikom, jedino što se može čuti jest bljeskalica fotografskog aparata. U tom kratkom trenutku postoje samo on, kamera i kadar koji će ostati zabilježen za budućnost koju još ne zna, ali na tu je kartu stavio sve. Samo u tom kratkom trenutku ne postoji ništa osim njega i njegove vjere. Njega i njegove budućnosti. Potom ga, suptilno, prekida ona kratka zvučna katastrofa koja ga vraća natrag u prašumu: tropska šuma koja ječi i vrije u pozadini, kakofonija ptica, graja slobodnih kokoši, hrkanje umornog Indijanca, štucanje pijanog Engleza. Još dalje, na grozno jedinstvenom i bolnom mjestu, jecaji kćeri čije jauke tek sada ponovno čuje.Tek tada odvaja oči od kamere i pogleda je.Jedva joj je deset godina, pogled težak od nesanice i strašno bljedilo koji ga podsjete na one nordijske širine koje nikada nije posjetio. Pokraj djevojčice, žena zasljepljujuće ljepote, lijevom rukom čiji oblik i predobro poznaje, umiruje jecaje djevojčice. Drugom rukom, njegov...

In his masterpiece Musashi (1935), the author Eiji Yoshikawa depicts the birth of an ingenious swordsman and his spiritual evolution towards the final awakening (satori). While constructing the character of Miyamoto Musashi, Yoshikawa uses the elements of Zen Buddhist philosophy and describes Musashi's progress on his way of enlightenment through a series of direct personal insights (kensho) that precede satori. The paper aims to discuss and analyze Musashi's use of different types of swords that metaphorically suggest his personal and spiritual transformation from an untamed and uncultivated person to his ultimate enlightenment. Initially, Musashi fights with a wooden sword (bokken), which symbolizes his animalistic, rampant nature. As he progresses on the way of enlightenment, Musashi embraces the steel sword (katana), though he still uses bokken at times. The struggle between his wild and civilized nature culminates at the moment of kensho, when he starts fighting with two steel swo...

Prošlog sam proljeća nekoliko tjedana na opatijskoj gradskoj promenadi prolazio pored kipa Miroslava Krleže. Stoji tamo izliven u metalu, s rukama u džepovima jakne, nezgrapan kolos, pred hotelom Milenij i gleda prema moru i u obližnji otok Cres. Prorijeđeni vijenac kose na njegovoj glavi mogao bi jednako tako biti i od ostataka lovora koji mu je stavio neki uviđavni potomak, a koji sad brišu vjetar i vrijeme. Osim mještana, tek rijetki turisti znaju nešto o tom imenu, a kamoli da pred sobom imaju jednog od velikih europskih književnika prošlog stoljeća. Nešto u njegovu držanju, to što je blago pogrbljen i jako nagnut ustranu, daje mu nadmoćno ironičnu crtu ne samo kao da se ne slaže sa svime što mu se događa nego kao da događanja oko njega točno potvrđuju sliku čovjeka koju je skicirao u svojim romanima i kazališnim djelima. Mora da sam zbog tog ozračja, zbog ironije i opuštenosti, vrlo brzo ušao u dijalog s njim. Ja sam postavljao pitanja, a njegov bi odgovor uvijek bio isti: odmahiv...

Marko za slobodno mjesto konobara u salunu Well-Digger’s Wallet saznaje od Lidije. Ona je upravo otišla odande da bi se smjestila u Santa Feu prije početka zimskog semestra; no Marko bi se, tvrdi ona, trebao prijaviti za posao prije nego što izvjese oglas u izlogu. Rad u salunu bio bi dobar način da poradi na svom engleskom; a i zaradio bi više nego što zarađuje za pultom Spur & Saddle Cluba, antikvarijata preko puta specijaliziranog za Divlji zapad, gdje je u šest mjeseci jedinu proviziju zaradio kad je natjerao neki par da kupi prepariranog rakuna kojeg su negdje u sedamdesetima opremili indijanskom perjanicom, postavili u kožni kanu i za osušeni mu struk privezali sićušno veslo.Well-Digger’s Wallet niski je dvokatni drveni objekt oko kojega se tijekom prošlog stoljeća formirao ostatak glavne ulice. Na spomen-ploči stoji da je izvorna zgrada podignuta 1870. godine; neonska silueta kauboja, koja vjerojatno predstavlja upravo tog kopača bunara po kome salon nosi ime, a koji se pogrblje...