Multiple Exposure

„Ošišaj me na Isusa“, kaže on.Ima sliku u mobitelu za slučaj da frizerka ne zna kako Isus izgleda. Ona mu uzme mobitel iz ruke i prinese ga licu praveći se da se koncentrira. Točno zna kako Isus izgleda. Vidjela ga je dovoljno puta na kipovima i vitrajima. Kad je bila mlađa, imala je ilustriranu Bibliju sa slikama u boji: mali debeli Isus u slami s magarcem, Isus koji izvodi čuda u svjetloplavim haljama, umirući Isus, pribijen na križ, i u verziji gdje je obavijen bijelom svjetlošću, nakon uskrsnuća. Ta joj je bila najdraža. Bio je gotovo kao duh. Pomislivši da frizerkina šutnja znači zbunjenost, muškarac joj uhvati pogled u ogledalu. „Malo duže i s bradom,“ objašnjava, „ne predugačko, doduše. Da ne izgledam kao žena.“Ona mu pilji u potiljak. Počeo je ćelavjeti. Za isusovku ipak treba nešto s čime se može raditi. „Treba vam više kose ako želite izgledati kao Isus“, kaže. „Ah, dobro,“ kaže muškarac, „može onda kao John Bon Jovi?“ Mislio sam da će prve stvari koje ću zaboraviti biti gole...

During the 1950s, West German cinemas screened approximately 600 war films, nearly ten percent of the domestic production. Faulting these features for their avoidance of significant issues such as the causes of World War II, the Holocaust, or the Wehrmacht’s misdeeds and atrocities, previous commentators have in the main focused on the failure of these films to engage the past in a thoroughgoing manner. As a response to this criticism, my essay will show how Frank Wisbar’s Dogs, Do You Want to Live Forever? (1959), a feature film about the Battle of Stalingrad, provides a conversion narrative that corresponds to the needs of the Adenauer era. As this film looks back to its past, it simultaneously looks forward and promotes the values of a new and emerging democracy.Keywords: Battle of Stalingrad, war films, Adenauer era, 1950s West German Cinema, World War IIWest German war films of the 1950s attempted to negotiate a problematic past through a variety of narratives. Alfred Weidenmann’s...

Upoznao ju je, moju baku, Engleskinju, jednog prohladnog ljetnog poslijepodneva na plaži u Southerndownu. Sjedila je na stijeni, na svom kaputu, i pušila cigaretu, a on je – to sam čula od nekoga, od tate ili Mair – bio očaran. Pitao ju je može li sjesti kraj nje i, bez sumnje zato što je bio tako visok i zgodan, pristala je, pa je i on sam zapalio cigaretu, i ona mu je rekla svoje ime, a zvala se Agnes, i on je njoj rekao svoje, a zvao se Will. Tog su dana njih dvoje šetali po cesti od Southerndowna do Ogmorea i od Ogmorea preko dina u Merthyr Mawru do Ewennyja, gdje su promatrali kako se peče posuda prelivena plavom glazurom, i prije nego što su se razdvojili kako bi ona otišla u hotel u kojem je radila, dopustila mu je da je uzme za ruku.Vratio se sljedeći tjedan, i tjedan poslije toga, a svaki dan koji se nisu vidjeli pisali su jedno drugome, i nakon četiri tjedna prvi ju je put doveo kući, vlakom do dolina, i ondje je otkrila nešto o njemu što joj nije bio rekao. Možda je to negdj...

Several contemporary adaptations of Shakespeare address important, as well as ongoing, socio-cultural and political situations in their various societies. While this approach suggests collaboration with Shakespeare rather than contesting of the colonial political and cultural hegemony that the English Bard privileges, it also underlines the influence that Shakespeare has on the writers and cultures with which he has been in contact. From the perspective of collaboration with Shakespeare through Othello, this essay examines Ahmed Yerima’s Otaelo, which dramatizes the debilitating and tragic effects of the Osu practice among the Igbo people of southeast Nigeria and emphasizes the play’s strong echoes of other plays by Shakespeare, including Hamlet, The Merchant of Venice, and Titus Andronicus. Yerima’s play underlines how adaptation makes it possible to view the relationship between an older writer and a young (or new) one in the context of both influence and collaboration.

Uskoro će sunce poravnati obrise stijena u uvali, ali zasad je mali pješčani polumjesec još uvijek u sjeni. Baš je to Tomásu omiljeni trenutak, volio je na plažu dolaziti rano, da se prvi spuste stepenicama uklesanima u kameni zid, uživaju u samoći i vlažnoj i tamnoj svježini; no za to je trebao pridobiti Elenu da ustane na vrijeme, morao ju je nagovoriti da se pokrene i zatim je, mlitavu i zlovoljnu, vući sa sobom. Sada se nalazila ondje, uz njega, s kljunastim i čvrsto stisnutim ustima. Provoditi dvadeset četiri sata na dan gledajući opor krajolik tih kiselih čuba bila je prava muka. U normalnom životu, dok bi dolazili kući i odlazili na posao, stvari su funkcionirale bolje, ali na godišnjem bi se uvijek na kraju posvadili. Već su sedam godina bili u braku, a Tomás je i dalje bio spreman biti uz svoju ženu u siromaštvu i u bolesti, no ljetovanje s njom više nije mogao podnijeti. A pred njima je još cijeli tjedan tog dosađivanja. Tomás snažno uzdahne i pažljivo raširi ručnik. Elena je...

In his masterpiece Musashi (1935), the author Eiji Yoshikawa depicts the birth of an ingenious swordsman and his spiritual evolution towards the final awakening (satori). While constructing the character of Miyamoto Musashi, Yoshikawa uses the elements of Zen Buddhist philosophy and describes Musashi's progress on his way of enlightenment through a series of direct personal insights (kensho) that precede satori. The paper aims to discuss and analyze Musashi's use of different types of swords that metaphorically suggest his personal and spiritual transformation from an untamed and uncultivated person to his ultimate enlightenment. Initially, Musashi fights with a wooden sword (bokken), which symbolizes his animalistic, rampant nature. As he progresses on the way of enlightenment, Musashi embraces the steel sword (katana), though he still uses bokken at times. The struggle between his wild and civilized nature culminates at the moment of kensho, when he starts fighting with two steel swo...