Multiple Exposure

Upoznao ju je, moju baku, Engleskinju, jednog prohladnog ljetnog poslijepodneva na plaži u Southerndownu. Sjedila je na stijeni, na svom kaputu, i pušila cigaretu, a on je – to sam čula od nekoga, od tate ili Mair – bio očaran. Pitao ju je može li sjesti kraj nje i, bez sumnje zato što je bio tako visok i zgodan, pristala je, pa je i on sam zapalio cigaretu, i ona mu je rekla svoje ime, a zvala se Agnes, i on je njoj rekao svoje, a zvao se Will. Tog su dana njih dvoje šetali po cesti od Southerndowna do Ogmorea i od Ogmorea preko dina u Merthyr Mawru do Ewennyja, gdje su promatrali kako se peče posuda prelivena plavom glazurom, i prije nego što su se razdvojili kako bi ona otišla u hotel u kojem je radila, dopustila mu je da je uzme za ruku.Vratio se sljedeći tjedan, i tjedan poslije toga, a svaki dan koji se nisu vidjeli pisali su jedno drugome, i nakon četiri tjedna prvi ju je put doveo kući, vlakom do dolina, i ondje je otkrila nešto o njemu što joj nije bio rekao. Možda je to negdj...

1.Na trenutke, u tišini nastanjenoj krajolikom, jedino što se može čuti jest bljeskalica fotografskog aparata. U tom kratkom trenutku postoje samo on, kamera i kadar koji će ostati zabilježen za budućnost koju još ne zna, ali na tu je kartu stavio sve. Samo u tom kratkom trenutku ne postoji ništa osim njega i njegove vjere. Njega i njegove budućnosti. Potom ga, suptilno, prekida ona kratka zvučna katastrofa koja ga vraća natrag u prašumu: tropska šuma koja ječi i vrije u pozadini, kakofonija ptica, graja slobodnih kokoši, hrkanje umornog Indijanca, štucanje pijanog Engleza. Još dalje, na grozno jedinstvenom i bolnom mjestu, jecaji kćeri čije jauke tek sada ponovno čuje.Tek tada odvaja oči od kamere i pogleda je.Jedva joj je deset godina, pogled težak od nesanice i strašno bljedilo koji ga podsjete na one nordijske širine koje nikada nije posjetio. Pokraj djevojčice, žena zasljepljujuće ljepote, lijevom rukom čiji oblik i predobro poznaje, umiruje jecaje djevojčice. Drugom rukom, njegov...

Prošlog sam proljeća nekoliko tjedana na opatijskoj gradskoj promenadi prolazio pored kipa Miroslava Krleže. Stoji tamo izliven u metalu, s rukama u džepovima jakne, nezgrapan kolos, pred hotelom Milenij i gleda prema moru i u obližnji otok Cres. Prorijeđeni vijenac kose na njegovoj glavi mogao bi jednako tako biti i od ostataka lovora koji mu je stavio neki uviđavni potomak, a koji sad brišu vjetar i vrijeme. Osim mještana, tek rijetki turisti znaju nešto o tom imenu, a kamoli da pred sobom imaju jednog od velikih europskih književnika prošlog stoljeća. Nešto u njegovu držanju, to što je blago pogrbljen i jako nagnut ustranu, daje mu nadmoćno ironičnu crtu ne samo kao da se ne slaže sa svime što mu se događa nego kao da događanja oko njega točno potvrđuju sliku čovjeka koju je skicirao u svojim romanima i kazališnim djelima. Mora da sam zbog tog ozračja, zbog ironije i opuštenosti, vrlo brzo ušao u dijalog s njim. Ja sam postavljao pitanja, a njegov bi odgovor uvijek bio isti: odmahiv...

„Ošišaj me na Isusa“, kaže on.Ima sliku u mobitelu za slučaj da frizerka ne zna kako Isus izgleda. Ona mu uzme mobitel iz ruke i prinese ga licu praveći se da se koncentrira. Točno zna kako Isus izgleda. Vidjela ga je dovoljno puta na kipovima i vitrajima. Kad je bila mlađa, imala je ilustriranu Bibliju sa slikama u boji: mali debeli Isus u slami s magarcem, Isus koji izvodi čuda u svjetloplavim haljama, umirući Isus, pribijen na križ, i u verziji gdje je obavijen bijelom svjetlošću, nakon uskrsnuća. Ta joj je bila najdraža. Bio je gotovo kao duh. Pomislivši da frizerkina šutnja znači zbunjenost, muškarac joj uhvati pogled u ogledalu. „Malo duže i s bradom,“ objašnjava, „ne predugačko, doduše. Da ne izgledam kao žena.“Ona mu pilji u potiljak. Počeo je ćelavjeti. Za isusovku ipak treba nešto s čime se može raditi. „Treba vam više kose ako želite izgledati kao Isus“, kaže. „Ah, dobro,“ kaže muškarac, „može onda kao John Bon Jovi?“ Mislio sam da će prve stvari koje ću zaboraviti biti gole...

In his masterpiece Musashi (1935), the author Eiji Yoshikawa depicts the birth of an ingenious swordsman and his spiritual evolution towards the final awakening (satori). While constructing the character of Miyamoto Musashi, Yoshikawa uses the elements of Zen Buddhist philosophy and describes Musashi's progress on his way of enlightenment through a series of direct personal insights (kensho) that precede satori. The paper aims to discuss and analyze Musashi's use of different types of swords that metaphorically suggest his personal and spiritual transformation from an untamed and uncultivated person to his ultimate enlightenment. Initially, Musashi fights with a wooden sword (bokken), which symbolizes his animalistic, rampant nature. As he progresses on the way of enlightenment, Musashi embraces the steel sword (katana), though he still uses bokken at times. The struggle between his wild and civilized nature culminates at the moment of kensho, when he starts fighting with two steel swo...

Several contemporary adaptations of Shakespeare address important, as well as ongoing, socio-cultural and political situations in their various societies. While this approach suggests collaboration with Shakespeare rather than contesting of the colonial political and cultural hegemony that the English Bard privileges, it also underlines the influence that Shakespeare has on the writers and cultures with which he has been in contact. From the perspective of collaboration with Shakespeare through Othello, this essay examines Ahmed Yerima’s Otaelo, which dramatizes the debilitating and tragic effects of the Osu practice among the Igbo people of southeast Nigeria and emphasizes the play’s strong echoes of other plays by Shakespeare, including Hamlet, The Merchant of Venice, and Titus Andronicus. Yerima’s play underlines how adaptation makes it possible to view the relationship between an older writer and a young (or new) one in the context of both influence and collaboration.