University of Zadar | eISSN 1847-7755 | SIC.JOURNAL.CONTACT@GMAIL.COM
This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ...
Uskoro će sunce poravnati obrise stijena u uvali, ali zasad je mali pješčani polumjesec još uvijek u sjeni. Baš je to Tomásu omiljeni trenutak, volio je na plažu dolaziti rano, da se prvi spuste stepenicama uklesanima u kameni zid, uživaju u samoći i vlažnoj i tamnoj svježini; no za to je trebao pridobiti Elenu da ustane na vrijeme, morao ju je nagovoriti da se pokrene i zatim je, mlitavu i zlovoljnu, vući sa sobom. Sada se nalazila ondje, uz njega, s kljunastim i čvrsto stisnutim ustima. Provoditi dvadeset četiri sata na dan gledajući opor krajolik tih kiselih čuba bila je prava muka. U normalnom životu, dok bi dolazili kući i odlazili na posao, stvari su funkcionirale bolje, ali na godišnjem bi se uvijek na kraju posvadili. Već su sedam godina bili u braku, a Tomás je i dalje bio spreman biti uz svoju ženu u siromaštvu i u bolesti, no ljetovanje s njom više nije mogao podnijeti. A pred njima je još cijeli tjedan tog dosađivanja. Tomás snažno uzdahne i pažljivo raširi ručnik. Elena je...
This paper discusses links between digital humanities and philosophy, which have been connected for a long time. The paper focuses on the representation of Croatian philosophers in specialized encyclopedias and dictionaries. Main areas at the intersection of the two disciplines are targeted: generating repositories, creating social networks for experts, and new approaches to analyzing digitalized content. In this context, the paper analyzes the (under-)representation of several Croatian philosophers in tertiary sources. The results show that the number of philosophers with name entries in encyclopedias is small, that the number of languages for the existing articles is also small, and that there are certain inaccuracies in those articles. Finally, the paper suggests certain procedures to remedy the present condition.Keywords: digital humanities, national philosophies, encyclopedia, dictionaryUnutar humanistike posljednjih je godina očit pomak u metodologiji, te dijelom i u predmetu ist...
During the 1950s, West German cinemas screened approximately 600 war films, nearly ten percent of the domestic production. Faulting these features for their avoidance of significant issues such as the causes of World War II, the Holocaust, or the Wehrmacht’s misdeeds and atrocities, previous commentators have in the main focused on the failure of these films to engage the past in a thoroughgoing manner. As a response to this criticism, my essay will show how Frank Wisbar’s Dogs, Do You Want to Live Forever? (1959), a feature film about the Battle of Stalingrad, provides a conversion narrative that corresponds to the needs of the Adenauer era. As this film looks back to its past, it simultaneously looks forward and promotes the values of a new and emerging democracy.Keywords: Battle of Stalingrad, war films, Adenauer era, 1950s West German Cinema, World War IIWest German war films of the 1950s attempted to negotiate a problematic past through a variety of narratives. Alfred Weidenmann’s...
Samuel Beckett zapamćen je kao književnik koji je bio prilično rezerviran u odnosima s medijima. Pomno je čuvao svoju privatnost, rijetko javno nastupao te davao intervjue i izjave za medije. Njegova nam pisma, objavljena u četiri sveska u razdoblju između 2009. i 2016. godine u izdanju Cambridge University Pressa, stoga otkrivaju posve nepoznato lice književnika koji je korespondirao s izrazito velikim brojem osoba tijekom života. U arhivima i privatnim kolekcijama nađeno je oko 20 000 pisama koja u potpunosti mijenjaju sliku Becketta kao pustinjaka. Pisma otkrivaju da je Beckett bio iznimno dobro povezan s poslijeratnim umjetničkim svijetom te u redovitom kontaktu s nizom bliskih osoba, poznanika i poslovnih suradnika, posebice u trenucima kad se zbog stvaralaštva povlačio u izolaciju.Samuel Beckett četiri je godine prije smrti, 1985. godine, odobrio posthumno izdavanje svojih pisama. Zadatak je povjerio Marthi Dow Fehsenfeld, koja je potom zamolila Lois More Overbeck (Emory Universi...
1.Na trenutke, u tišini nastanjenoj krajolikom, jedino što se može čuti jest bljeskalica fotografskog aparata. U tom kratkom trenutku postoje samo on, kamera i kadar koji će ostati zabilježen za budućnost koju još ne zna, ali na tu je kartu stavio sve. Samo u tom kratkom trenutku ne postoji ništa osim njega i njegove vjere. Njega i njegove budućnosti. Potom ga, suptilno, prekida ona kratka zvučna katastrofa koja ga vraća natrag u prašumu: tropska šuma koja ječi i vrije u pozadini, kakofonija ptica, graja slobodnih kokoši, hrkanje umornog Indijanca, štucanje pijanog Engleza. Još dalje, na grozno jedinstvenom i bolnom mjestu, jecaji kćeri čije jauke tek sada ponovno čuje.Tek tada odvaja oči od kamere i pogleda je.Jedva joj je deset godina, pogled težak od nesanice i strašno bljedilo koji ga podsjete na one nordijske širine koje nikada nije posjetio. Pokraj djevojčice, žena zasljepljujuće ljepote, lijevom rukom čiji oblik i predobro poznaje, umiruje jecaje djevojčice. Drugom rukom, njegov...
Upoznao ju je, moju baku, Engleskinju, jednog prohladnog ljetnog poslijepodneva na plaži u Southerndownu. Sjedila je na stijeni, na svom kaputu, i pušila cigaretu, a on je – to sam čula od nekoga, od tate ili Mair – bio očaran. Pitao ju je može li sjesti kraj nje i, bez sumnje zato što je bio tako visok i zgodan, pristala je, pa je i on sam zapalio cigaretu, i ona mu je rekla svoje ime, a zvala se Agnes, i on je njoj rekao svoje, a zvao se Will. Tog su dana njih dvoje šetali po cesti od Southerndowna do Ogmorea i od Ogmorea preko dina u Merthyr Mawru do Ewennyja, gdje su promatrali kako se peče posuda prelivena plavom glazurom, i prije nego što su se razdvojili kako bi ona otišla u hotel u kojem je radila, dopustila mu je da je uzme za ruku.Vratio se sljedeći tjedan, i tjedan poslije toga, a svaki dan koji se nisu vidjeli pisali su jedno drugome, i nakon četiri tjedna prvi ju je put doveo kući, vlakom do dolina, i ondje je otkrila nešto o njemu što joj nije bio rekao. Možda je to negdj...