Altered States

In this article we analyze the novel Waiting for the Barbarians, by the South African writer John Maxwell Coetzee. We read the novel from the perspective of some ethical insights of Emmanuel Levinas and Jacques Derrida, associating them with the emphasized domination of the political in the novel. In this unequal relationship, however, political domination gradually cedes place to the ethical doing, the beginning of which is marked by aporia, that is, by an attempt to reconcile two irreconcilable perspectives: that of loyalty to political authority and that of individual responsibility for the other human being. When the latter takes place, the main character – the unnamed Magistrate – becomes an ethical subject. But this is not an easy process, and in order for this to happen, he must experience physical pain and risk his own life. In doing so, he undergoes the journey from a position of political power to complete disempowering. However, taking responsibility for the other is a much ...

Sjedili smo na kamenoj klupi šivajući pretpostavke: sad lančić istina sad lančić laži, mogućnost da se međusobno razumijemo i euharistijsku tajnu puti što je tvoja kad mi se udaljuješ. To nam je postalo pukim pitanjem perspektive, bol. Kretali smo se oprezno kao ptica dvojbe, motrilo nas je opčinjavajuće oko samostrela. Više nismo shvaćali, samo smo ponavljali imena geparda, isijavanja brazgotine srčanih klijetki i dosadni krmelj glagola: istančani šav kože što nas dijeli od kamenja. Prožvakali smo gustu tišinu poput sjećanja na jutarnju maglu djetinjstva; odlazio si polako poput stada ovaca u smjeru vode i postao si šuma. Od tolike šutnje naučili smo govoriti ludilom praznine, i smisao nam je postao puka školska navada: ljubaznost ruku, s vremena na vrijeme, da bi se prebrisala divljačnost rase. Tako nestaje vrsta, vid naše janjeće ljubavi. Bila je to grčevita borba da se zaustave strojevi, da se razumijemo, govor kosilica i amfora teška trbuhu što preko oka nam usisava svu svjetlost ...

Radionica prevođenja katalonske poezije / Mali Pašman 2017.Dragi čitatelju,Pred tobom je plod rada grupe prevoditelja i dvoje katalonskih pjesnika koji su se sastali na radionici prevođenja katalonske poezije u svibnju 2017. godine na otoku Pašmanu. U temeljima priče ovoga, sada već dugogodišnjeg, prevodilačkog projekta, slobodno se može reći, stoji prvi katalonski lektor na Sveučilištu u Zadru, Pau Sanchis Ferrer, ujedno i pjesnik koji objavljuje pod pseudonimom Pau Sif. Pau je 2010. sudjelovao na 19. izdanju seminara prevođenja poezije u organizaciji Institució de les Lletres Catalanes, koji se tradicionalno održava u Farrera de Pallars, zabačenom mjestu u katalonskim Pirenejima. Tom su se prilikom na katalonski prevodile pjesme Marka Pogačara i Dinka Telećana. Potom je Pau predložio da se neka vrst uzvratnog susreta održi kod nas, u Hrvatskoj, u Zadru, u sličnim uvjetima. To se zbilo već u prosincu 2010, uz potporu različitih katalonskih institucija i našega Ministarstva kulture. Iz...

This paper examines the young heroine’s ambivalent relationship with books in Doris Lessing’s coming-of-age novel Martha Quest. Martha, a young British girl growing up in the British colony of Southern Rhodesia (now Zimbabwe) in the wake of World War II, is a voracious young reader who reads extensively in order to make sense of the world in which she is living. Sometimes the books she reads lead her to think critically and challenge the canonical authorities and patriarchal society; however, at times her reading experience is also unsettling and frustrating because the books she reads are mostly produced within a biased system she intends to go beyond. The paper analyzes how Martha relies on books to reshape her national identity and personal life, and how she deals with the discrepancy between the world represented in books and reality in terms of Benedict Anderson’s concept of an ‘imagined community’. Furthermore, this paper also discusses how Martha’s portrait as a bewildered reade...

Budimo se u sedam ujutro i odmah pospremamo krevet, izravnavamo plahte, namještamo prekrivač. Još uvijek sneni, tuširamo se u tišini, ne želimo razgovarati. Pravi je čas za vođenje ljubavi, ali nismo raspoloženi. Filtriramo kavu, grijemo mlijeko, jedemo kruh s maslacem, čitamo novinske naslove. Čitamo naslove i ostavljamo novine po strani odlučni da navečer nastavimo s čitanjem. Znamo da više nećemo čitati, ali održavamo tu iluziju živom. Ako pada kiša, pričamo o tome kako pada kiša i kako je promet usran i kako je nemoguće živjeti u ovome gradu. Ako sja sunce, žalimo se na vrućinu, na žeđ i na svjetlost koja nas gotovo zasljepljuje. Uvijek komentiramo vrijeme. Razgovaramo o nevažnim stvarima. Nemamo što reći, ali ne možemo živjeti u šutnji. Kada nekoga sretnemo, to proslavimo, sjetimo se dobrih vremena i osjetimo nešto ugodno, ali ne znamo točno što. Nismo uvijek iskreni u tim prigodama. Odmotavamo Arijadninu nit. Ponovno je namatamo u klupko. Kada netko zabije gol, vičemo gol. Nismo ...

Knjiga Mirne Sindičić Sabljo, utemeljena na autoričinoj doktorskoj disertaciji iz 2013. godine, kako i naslov precizira, predstavlja sustavan, a treba pridodati i osobito temeljit, uvid u šezdesetogodišnju kazališnu, književno-povijesnu i kritičku recepciju iznimno važnog i vrlo utjecajnog odvjetka novije francuske dramsko-kazališne povijesti, u širem kontekstu poznatijem pod uopćenim Esslinovim terminom "teatar apsurda" koji okuplja niz, više ili manje srodnih, dramatičara iz Europe, ali i Sjeverne Amerike. Premda se pojam "teatar apsurda" udomaćio u hrvatskoj kritičarskoj i znanstvenoj terminologiji, autorica se ipak radije priklanja pojmovniku francuske književne kritike koja koristi termin Le Nouveau Théâtre naglašavajući kako nije riječ o sinonimima. Navedeni termin naime pod svoje okrilje okuplja dramske autore "koji su pisali na francuskom jeziku, između 1947. i 1968. godine, a koji se ne mogu vezati uz tradiciju francuskoga bulevarskog, politički angažiranog ili literarno-filoz...