The Anatomy of Love

Pokojnici stavljaju šećer samo onda kad im gurnemo žličicu u ruku i sami opisujemo kružnicu po dnu šalice. Kristalići šećera imitiraju tornada, zračni vrtlozi postavljaju listiće čaja na vrtuljak. Vrte se i nakon što su se žličice, odložene na tanjuriće, ohladile. Neka bude pokret. Neka mrav bježi preko stolnjaka vukući mrvicu kolača. Treba nam osa iznad stola. Neka nešto zuji. Neka ukine tišinu te scene, prije nego što pokojnici progovore jezikom koji smo za njih sastavili od tankih papirića sačuvanih riječi. Prije nego što se skrijemo iza njihovih leđa i počnemo govoriti umjesto njih, zamišljajući da miču usnama. Poslije ćemo nad tanjure prinijeti njihove prste koji će razlomiti kekse, pokupit ćemo mrvice njihovim jagodicama, koje ćemo mi polizati. Na kraju, umorni od težine marioneta, spustit ćemo njihove ruke na koljena, prihvaćajući da tu završava i popodnevni čaj i uspomena. Pokojnici se ne odijevaju sami. Mi to činimo za njih. Isto je i sa češljanjem, brijanjem, stavljanjem ukos...

Izgleda tako slatko, ali živi je otrov. Pogledajmo malo dvoranu: svi su unutra. Trećini njih, a i to sam malo rekao, nisam baš drag. Sve su to moji protivnici, moji krvnici i moje žrtve. Petnaest sam godina u firmi, zadnjih pet kao šef kadrovske – nije lako. Ali od svih tih dama i gospode koji me mrze, vrlo dobro znam, najgora je ona. Moja najveća neprijateljica. Znam što govorim jer dobro je poznajem: to mi je žena.A konkurencija je jaka, tu su svi moji najratoborniji, najžilaviji protivnici: Donatella, ekonomistica s magisterijem s Harvarda, koju sam zaposlio kao tajnicu kad zbog krize nije mogla naći posao i koja mi je jednom prigodom, lagano i namjerno, izlila kipuću kavu po hlačama jer sam je zamolio da nam na sastanak direktora donese piće (A što sam mogao? Nisam ja kriv za krizu. A na sastanku je bio generalni direktor. I lijepo sam je zamolio). Zaldíbar, koji se iživljavao nada mnom šest godina kad mi je bio šef, potpisujući – bez moga znanja – sva moja izvješća kao svoja. Cont...

This article aims to give a psychological interpretation to Alain de Botton’s novels On Love and The Course of Love, doubling the philosophical take on love that runs in the background of the novels. Robert Sternberg’s triangular theory of love will be applied to de Botton’s two novels, in an attempt to reach an understanding of love by means of psychological deconstruction, following the dynamic of the three components of the love triangle: passion, intimacy and decision \ commitment. References will also be made to Sternberg’s complementary theories on love, i.e. the theory that conceptualizes love as a story and the theory of love as a socio-cultural artefact.Key words: love, psychology, triangular theory, love story, cultureAlain de Botton’s book On Love, presented to the readers as a novel telling the love story of Chloe and the narrator, is a full-circle account that unfolds between two plane flights: on the first flight, from Paris to London, the two future lovers are seated one...

Love has traditionally been understood either as an objective, transcendentforce, or a subjective ability. Through a number of steps,the article argues that both these options have lost their credibility due to changes in the media through which love is performed. First, the article demonstrates how the attempts,in the life sciences, to explain love biologically or physically reproduce a traditional romantic ideology. Then, the implications of the inflation of explicit love declarations, and the consequences of internet dating, are discussed. What these examples amount to is the fact that the medium is brought to the fore. A consequence of this is that the romantic ideology is strengthened, while the premises of romantic love – the autonomous subject and the transcendent objectivity – are weakened or even dissolved.Keywords:idealism, materialism, narcissism, subjectivity, reification,internet dating, controlJennifer Lopez, Haddaway, Howard Jones – yes, virtually every singer, author,or...

Taj mi je tip htio pokazati nešto tajno. Nešto zapanjujuće. Prema onome što mi je rekao, bio je to još neotkriven temelj kršćanstva. Tisućljećima najstrože čuvana tajna Crkve, as iz rukava koji još nije odigrala. Zaintrigiralo me. Odveo me u svojevrstan sanktuarij, koji je smrdio po vlazi, pa iz ormara s velikim ladicama stao vaditi relikvije u obliku čvrsto smotanih, požutjelih svežnjeva. Zatim ih je poslagao jedan pokraj drugog, kad gle – iz njih iziđe Djevica Marija. Moram priznati da me zapanjilo. Dogovorili smo spoj, našli se i prošetali po suncu i hladovini. Bila je ljubazna, nismo baš ćaskali, nego se više povezivali pomoću nasumičnih riječi koje su nas tjerale da se smješkamo i pogledavamo jedno drugo. Ali ono što me se najviše dojmilo: ona uopće nije bila povijesna ličnost, nije bila sveta, ni pobožna, ni odjevena u halju! Bila je obična djevojka. Nije se bojala i rado se smijala. Razumjeli smo se. Dok je hodala, donji dio leđa blago bi joj se izvio u nježan luk, i bila je lij...

Alciphron's Letters (2nd or 3rd century AD) belong to Greek fictional epistolography, a subgenre whose literary conventions forbid direct portrayals of nudity or physical contacts. However, once the author chose erotica as a prevalent theme for his letters, he found himself entrapped; he had the obligation to obey the “chastity” of the literary subgenre and avoid any drifts into pornography and impropriety, but, at the same time, he was expected to satisfy his readers' curiosity and tantalize their imagination with shy innuendos. Consequently, he had to make sure that his stylistic devices used for erotic allusions (metaphors, metonymies, euphemisms etc.) were as vivid and various in origin as possible. Those erotic expressions are at the focus of this paper. In accordance with the given theme, the ones that contain the idea of violence, conflict, and warfare or its consequences are scrutinized. Once the erotic expressions of this kind are detected, they will be placed into a wider con...