Ugrožena tijela

…di tutte le voragini (…) nessuna e tanto cupa (…) quanto il nostro proprio corpo.… od svih ponora (…) nijedan nije tako mračan (…) kao naše vlastito tijelo(Aracoeli 233)Književni kritičari koji su analizirali djela talijanske spisateljice Else Morante uglavnom su se fokusirali na socijalne, povijesne i političke segmente njenih djela. Međutim nakon spisateljičine smrti javlja se jedna kritička struja koja konačno pridaje pažnju motivu koji se snažno osjeća u njenu cjelokupnom književnom stvaralaštvu, a bio je (ne)svjesno zanemaren. Prikazi tijela, a vrlo često je to tijelo majke, jedan je najprisutnijih elemenata u romanima Else Morante. Kritičari su povezivali takvu učestalost s biografskim podacima iz spisateljičina života, odnosno isticala se činjenica da ona sama nije imala djece. Jedna od kritičarki koja se bavila upravo tematikom majčinstva jest Anna Patrucco Becchi, koja je u svom radu podijelila Morantičine majke u pet grupa, i to ovako: metaforične majke (majka koja predstavl...

Teoretiziranje o konceptu muškosti, kao karakteristike koja se pridodaje određenim vizualnim proizvodima pristupačno je u prvom redu putem proučavanja medija, kulture i praksi označavanja. Te prakse konstruiraju imaginarij s raznim posljedicama koje se manifestiraju ponajviše u načinu gledanja na pojedinu kulturu, spol, rod i slično. Melly (1986) i Mort (1988) ponajviše su govorili o novom načinu vizualnog kodiranja. George Melly je pridonio kratkim pregledom određenog seta oglasa u kojima je vidio “novo korištenje spola“ unutar kojeg su se „muškarci koristili kao pasivni seksualni objekti'“ (Melly, 1986:41). S druge strane, u tradiciji kulturnih studija, Frank Mort (1988) tvrdi da su muška tijela koja se pojavljuju u oglasima za traperice Levis prezentirana modnim kodovima i kulturom stila. Sean Nixon (1997), navodeći u svom tekstu ta dva primjera i nastavljajući se na njih, istraživao je kulturnu značajnost stvaranja slika „novog muškarca“ koje su povezane s muškim tržištem kojemu su...

Kako sam otkrila da sam zločesta, ja koja sam puka dobrota? Mogu vam ispričati. To je zapisano u vremenu. Da muškarci izlaze iz sobe. Oni iz obitelji mogu ostati. Toliko volim kad pokazuju suosjećanje.Željela sam otići, moj život s mužem bio je potrošen. Nema sumnje da sam mogla još malo ostati, ali srce mi je bilo drugdje. Ne nužno uvijek na istom mjestu, ja sam blizu ljubavi. No u svakom slučaju, više nije bilo u mojoj kuhinji. Ni srce moga muža nije osobito bilo u kući. No ipak, on je muškarac, a oni nemaju isti pogled na svijet. Volim te, volim te, još bi ponekad ponovio iz puke potrebe, kada bi vidio da namjeravam otići. Nije da mu više nisam vjerovala, ali nisam imala što tamo raditi. Smijala sam se. Nakon svih tih događaja koji su se, čini se, brzo odvijali, ali mi oduzeli više godina života, napustila sam zajednički dom. Našla sam utočište kod svog rođaka Gérarda. Sve se samo posložilo. Moj brat, koji je kod Gérarda stanovao tri-četiri godine ili više, odlučio je živjeti sam, u...

“Obožavam kurac”, na moje zaprepaštenje izjavila je Marsha, moja američka djevojka. Nikad nije voljela pričati o seksu, dapače, mrzila je pričati o seksu. Završila je gimnaziju kod časnih sestara, nije vidjela dečka do odlaska na fakultet, odgojena je na Upper East Sideu u čistoj puritanskoj tradiciji, mrzla i erotična kao Gwyneth Paltrow ili Nicole Kidman (koje su izgleda pojam erotičnosti ovih nultih godina).“Što si rekla?”“Pa to, da volim kurac.”Čujem li dobro? Je li riječ o onoj istoj dražesno čednoj djevojci koja je prvi put pristala spavati u mom krevetu (nakon tjedana udvaranja) samo zato što je u New Yorku, tog kolovoza 2003, nestalo struje pa joj se nije dalo penjati četrdeset katova do svog stana na 60. ulici (moj stan je na šestom katu)? Koja me, kliznuvši pod bijele lanene plahte s inicijalima moje bake (srećom isti su kao i moji), upozorila: “Jako sam sramežljiva… ne mogu brzo prijeći na onu stvar”, i koja me natjerala na interkontinentalno putovanje s još jednom njezinom ...

Pretpostavimo da nam padne cigla na glavu dok prolazimo ulicom. Iako nije uobičajeno počinjati znastveni tekst ciglama (ukoliko tema nije građevinarstvo), ipak se držimo te pretpostavke: pala nam je cigla na glavu i mi smo došli sebi. Postavimo zatim sasvim bezazleno pitanje: kako objasniti taj nemili događaj? Hoćemo li uzeti gusle i zapjevati o božjoj nepravdi koja je zadesila ne samo našu glavu nego čitavo pleme, rod, naciju; ili ćemo uzeti računalo te pokušati povezati putanju cigle s fizikom, pa s metafizikom; hoćemo li na kraju priznati da je pad cigle zapravo slučaj ničim objašnjiv ili možda sudbina? S vremenskim odmakom tumačenja se umnažaju: npr. nakon udarca odlazimo u bolnicu i tamo upoznamo svojeg princa ili princezu te cigla zapravo naznačuje početak ljubavne afere; ili, udarac inicira pitanja o smislu našeg života – tko smo i što smo... i tako dalje. Ono što je nepodnošljivo jest vjerojatno sama slučajnost događaja, nemogućnost da cigla pada bez gravitacije. Sva ta tumačen...

U jednom njemačkom toaletu, muškom, podrazumijeva se, pisoari su izgledali ovako: uglancani do visokoga sjaja, to je jasno, ali u sredini svakog – po jedna muha. U prvom trenutku povlačiš se s gađenjem, poslije vidiš da je muha nacrtana. Potpuni realizam. Ta muha je tamo ispunjavala najmanje dvije zadaće. Prvo, ona je, s apsolutnom neumješnošću, trebala istaknuti svu sterilnost njemačkog toaleta, osobito pisoara.Druga funkcija, zainteresirao sam se i shvatio, bila je očito praktična. Muškarac pred pisoarom mora imati nekakav objekt koji može ciljati. Muha je dobra meta, provokator, cilj koji muškarac nesvjesno želi pogoditi. I posredovanjem jednostavnog dvojnog sistema “meta – poražavanje mete” vjerojatnost rasijane paljbe izvan pisoara višestruko se smanjuje. Tako je i muha naciljana i toalet čist. I muškarac zadovoljan.Sve se to može dogoditi samo u njemačkom toaletu u kojemu je muha nacrtana. A što ako smo u toaletu na Balkanu?! (Tu ih nazivaju kenjarama – što je točno.) Prvo, muha ...