Ugrožena tijela

„Ako Kralj voli glazbu, u zemlji je dobro.“(Mencius)No što se događa kad Kralj vidi glazbu kao politički nekorektnu? Ili smatra da je glazba štetna za mlade? A ako se Kralj zove Multikulturalizam?Ovaj esej je pokušaj da se kritički evidentiraju neke sporne točke multikulturalizma. Multikulturalizam je pojam koji se može aristotelovskim rječnikom izraziti mnogostruko. Naime, njegova upotreba seže od javnih politika do civilnih društava, ideoloških usmjerenja itd. Ovaj esej će se usmjeriti samo u okviru analiziranog vizualnog sadržaja u odnosima prema ideji multikulturalizma koji ima svoje korijenje u politikama EU i Francuske. Dominantno definicije multikulturalizma dovode u fokus razumijevanje i toleranciju različitih partikularnih etničkih, nacionalnih, kulturnih manjina koje se nalaze u direktnu kontaktu s nekim vidom dominantne grupe. Iz navedenog je moguće izvući neke zaključke koji će biti referentni kritički okvir. „Partikularna kulturna pozadina ili korijeni koji uvijek podupiru...

„i u metaforičkom i u praktičnom smislu vremensko je obzorje tijela, njegovi funkcionalni imperativi, njegova nesavršena imitacija ideala ono što potiče čovjeka na emocije, veze, na kajanje; naša je zajednička sudbina da moramo ići tamo kamo nas nosi tijelo.“ Rita Charon i Maura SpiegelLjudsko tijelo, da odmah na početku omeđim predmet kojim ću se baviti, koliko god sudbinski tako i samorazumljivo važno, kao da je marginalizirano u teorijskim raspravama. Razlozi za to su mnogostruki i u ovom ću se radu nekih izravno dotaći dok ću na druge posredno uputiti. Čini mi se da je možda ključni razlog zanemarivanja tijela u različitim disciplinama upravo njegova prividna samorazumljivost pa se mozganje o njemu činilo nepotrebnim. Međutim niz indikacija, među koje valja ubrojiti i odabir teme koja je motivirala ovaj članak, pokazuju da je pretpostavka kako je pitanje tijela „riješeno“, citirajući Donn Weltona iz uvoda zborniku posvećenu tijelu, preuranjena i neodrživa. Welton ondje piše:

Kako sam otkrila da sam zločesta, ja koja sam puka dobrota? Mogu vam ispričati. To je zapisano u vremenu. Da muškarci izlaze iz sobe. Oni iz obitelji mogu ostati. Toliko volim kad pokazuju suosjećanje.Željela sam otići, moj život s mužem bio je potrošen. Nema sumnje da sam mogla još malo ostati, ali srce mi je bilo drugdje. Ne nužno uvijek na istom mjestu, ja sam blizu ljubavi. No u svakom slučaju, više nije bilo u mojoj kuhinji. Ni srce moga muža nije osobito bilo u kući. No ipak, on je muškarac, a oni nemaju isti pogled na svijet. Volim te, volim te, još bi ponekad ponovio iz puke potrebe, kada bi vidio da namjeravam otići. Nije da mu više nisam vjerovala, ali nisam imala što tamo raditi. Smijala sam se. Nakon svih tih događaja koji su se, čini se, brzo odvijali, ali mi oduzeli više godina života, napustila sam zajednički dom. Našla sam utočište kod svog rođaka Gérarda. Sve se samo posložilo. Moj brat, koji je kod Gérarda stanovao tri-četiri godine ili više, odlučio je živjeti sam, u...

Pretpostavimo da nam padne cigla na glavu dok prolazimo ulicom. Iako nije uobičajeno počinjati znastveni tekst ciglama (ukoliko tema nije građevinarstvo), ipak se držimo te pretpostavke: pala nam je cigla na glavu i mi smo došli sebi. Postavimo zatim sasvim bezazleno pitanje: kako objasniti taj nemili događaj? Hoćemo li uzeti gusle i zapjevati o božjoj nepravdi koja je zadesila ne samo našu glavu nego čitavo pleme, rod, naciju; ili ćemo uzeti računalo te pokušati povezati putanju cigle s fizikom, pa s metafizikom; hoćemo li na kraju priznati da je pad cigle zapravo slučaj ničim objašnjiv ili možda sudbina? S vremenskim odmakom tumačenja se umnažaju: npr. nakon udarca odlazimo u bolnicu i tamo upoznamo svojeg princa ili princezu te cigla zapravo naznačuje početak ljubavne afere; ili, udarac inicira pitanja o smislu našeg života – tko smo i što smo... i tako dalje. Ono što je nepodnošljivo jest vjerojatno sama slučajnost događaja, nemogućnost da cigla pada bez gravitacije. Sva ta tumačen...

U proljeće 196… godine večernji je vlak rezao mrak šuma i gradića u okolici Moskve. U pravilnom ritmu tjerao je svoje zvukove sve dalje i dalje…Vagoni su bili svijetli i gotovo prazni. Ljudi su sjedili nepomično, kao začarani, kao da su se isključili iz svih svojih poslova i istog takvog života. I nisu znali kamo ih vlak nosi.U srednjem vagonu sjedilo je samo sedmero ljudi. Neugledna starica uprla se o vreću krumpira i samo što nije licem uronila u nju. Zdravi mladac cijelo je vrijeme žvakao luk i kao preneražen nekom pričom gledao pred sobom u prazninu. Neka debela žena smotala se u klupko te joj se lice nije ni vidjelo.U kutu je sjedio on – Fjodor Sonnov.Bio je to krupan muškarac od nekih četrdesetak godina, s čudnim licem koje je, činilo se, gledalo u sebe. Izraz tog ogromnog lica, čitavog u crtama i borama, bio je životinjski tuđ, uronjen u sebe, ali i usmjeren na svijet. Ali usmjeren samo u tom smislu da svijet za vlasnika tog lica doslovno nije ni postojao.Sonnov je bio odjeven j...

U jednom njemačkom toaletu, muškom, podrazumijeva se, pisoari su izgledali ovako: uglancani do visokoga sjaja, to je jasno, ali u sredini svakog – po jedna muha. U prvom trenutku povlačiš se s gađenjem, poslije vidiš da je muha nacrtana. Potpuni realizam. Ta muha je tamo ispunjavala najmanje dvije zadaće. Prvo, ona je, s apsolutnom neumješnošću, trebala istaknuti svu sterilnost njemačkog toaleta, osobito pisoara.Druga funkcija, zainteresirao sam se i shvatio, bila je očito praktična. Muškarac pred pisoarom mora imati nekakav objekt koji može ciljati. Muha je dobra meta, provokator, cilj koji muškarac nesvjesno želi pogoditi. I posredovanjem jednostavnog dvojnog sistema “meta – poražavanje mete” vjerojatnost rasijane paljbe izvan pisoara višestruko se smanjuje. Tako je i muha naciljana i toalet čist. I muškarac zadovoljan.Sve se to može dogoditi samo u njemačkom toaletu u kojemu je muha nacrtana. A što ako smo u toaletu na Balkanu?! (Tu ih nazivaju kenjarama – što je točno.) Prvo, muha ...