Ugrožena tijela

Teoretiziranje o konceptu muškosti, kao karakteristike koja se pridodaje određenim vizualnim proizvodima pristupačno je u prvom redu putem proučavanja medija, kulture i praksi označavanja. Te prakse konstruiraju imaginarij s raznim posljedicama koje se manifestiraju ponajviše u načinu gledanja na pojedinu kulturu, spol, rod i slično. Melly (1986) i Mort (1988) ponajviše su govorili o novom načinu vizualnog kodiranja. George Melly je pridonio kratkim pregledom određenog seta oglasa u kojima je vidio “novo korištenje spola“ unutar kojeg su se „muškarci koristili kao pasivni seksualni objekti'“ (Melly, 1986:41). S druge strane, u tradiciji kulturnih studija, Frank Mort (1988) tvrdi da su muška tijela koja se pojavljuju u oglasima za traperice Levis prezentirana modnim kodovima i kulturom stila. Sean Nixon (1997), navodeći u svom tekstu ta dva primjera i nastavljajući se na njih, istraživao je kulturnu značajnost stvaranja slika „novog muškarca“ koje su povezane s muškim tržištem kojemu su...

“Obožavam kurac”, na moje zaprepaštenje izjavila je Marsha, moja američka djevojka. Nikad nije voljela pričati o seksu, dapače, mrzila je pričati o seksu. Završila je gimnaziju kod časnih sestara, nije vidjela dečka do odlaska na fakultet, odgojena je na Upper East Sideu u čistoj puritanskoj tradiciji, mrzla i erotična kao Gwyneth Paltrow ili Nicole Kidman (koje su izgleda pojam erotičnosti ovih nultih godina).“Što si rekla?”“Pa to, da volim kurac.”Čujem li dobro? Je li riječ o onoj istoj dražesno čednoj djevojci koja je prvi put pristala spavati u mom krevetu (nakon tjedana udvaranja) samo zato što je u New Yorku, tog kolovoza 2003, nestalo struje pa joj se nije dalo penjati četrdeset katova do svog stana na 60. ulici (moj stan je na šestom katu)? Koja me, kliznuvši pod bijele lanene plahte s inicijalima moje bake (srećom isti su kao i moji), upozorila: “Jako sam sramežljiva… ne mogu brzo prijeći na onu stvar”, i koja me natjerala na interkontinentalno putovanje s još jednom njezinom ...

Veze između Virginije Woolf i ruske književnosti, iako na prvi pogled neočigledne, višestruke su. U razdoblju općenita porasta engleskog interesa za rusku književnost između 1912. i 1925. godine napisala je tucet eseja i osvrta na istu, dok ju je u ostatku esejističkog opusa uzimala kao mjeru za prosudbu vlastite nacionalne književnosti (Marcus 344). Ostat će zapamćena i kao supotpisnica engleskih prijevoda Tolstoja i Dostojevskog u izdanju Hogarth Pressa unatoč činjenici da nikada nije posjetila Rusiju niti su se uporni pokušaji učenja ruskog jezika pokazali uspješnima. U romanu Orlando (1928), kojim ćemo se ovdje baviti, preko ruske princeze Saše stvorila je intrigantnu sliku zemlje i ruskog nacionalnog karaktera.Taj je roman žanrovski podnaslovljen biografijom, no riječ je o njezinoj hibridnoj inačici koja prati fantastičan niz Orlandovih životnih događaja između kasnog 16. stoljeća kada je šesnaestogodišnjak i 11. listopada 1928. kada je već tridesetšestogodišnja majka. Moguće ga j...

Pretpostavimo da nam padne cigla na glavu dok prolazimo ulicom. Iako nije uobičajeno počinjati znastveni tekst ciglama (ukoliko tema nije građevinarstvo), ipak se držimo te pretpostavke: pala nam je cigla na glavu i mi smo došli sebi. Postavimo zatim sasvim bezazleno pitanje: kako objasniti taj nemili događaj? Hoćemo li uzeti gusle i zapjevati o božjoj nepravdi koja je zadesila ne samo našu glavu nego čitavo pleme, rod, naciju; ili ćemo uzeti računalo te pokušati povezati putanju cigle s fizikom, pa s metafizikom; hoćemo li na kraju priznati da je pad cigle zapravo slučaj ničim objašnjiv ili možda sudbina? S vremenskim odmakom tumačenja se umnažaju: npr. nakon udarca odlazimo u bolnicu i tamo upoznamo svojeg princa ili princezu te cigla zapravo naznačuje početak ljubavne afere; ili, udarac inicira pitanja o smislu našeg života – tko smo i što smo... i tako dalje. Ono što je nepodnošljivo jest vjerojatno sama slučajnost događaja, nemogućnost da cigla pada bez gravitacije. Sva ta tumačen...

Sutra dolazi voda. Naše naselje će nestati. Nije ni prvo ni zadnje. Ali je naše. I nestat će. Progutat će ga voda. I nas s njime. Kad bi barem postojala neka brana da se iskoristi prirodna energija i jednim velikim hidroelektranskim pothvatom oživi poljoprivreda. Ali ne. Žrtvovani smo uzalud. To je tek jedan u nizu strateških poteza kojim Europa ustupa oceanu još jedan dio svog teritorija – i ljudi – premda zauzvrat ne dobiva ništa. Znam, ne bih to trebao reći. Znam da postoje razlozi, opravdani razlozi, za ovo što nam se događa. Ako već nisu religijske prirode, onda su barem ekonomske; dođe na isto, na neki način i jedni i drugi su sveti. Ovo je bila loša godina i Zajednica mora stegnuti remen. Najmlađi misle da se sve može popuniti iz proračuna. Ali ne može. Kao kod kolača – u kritičnom trenutku više nema, kolač se više ne može rezati, koliko god kriške bile tanke. Znali smo odavno da se bez potpore Novog Bruxellesa nalazimo na vrhu ljestvice za odstrel – možemo mi i bez tog priznanj...

Život počinje mirisom lavande. Moj otac stoji ispred ogledala. Upravo se otuširao i obrijao te se sprema obući odijelo. Gledam ga kako pričvršćuje čvor na kravati, spušta ovratnik košulje i zakopčava najgornji gumb. I onda kao i obično: lavanda.Znam odakle miris dolazi. Na ormariću leži savršeno oblikovana bočica. Jednog dana dok me muči grozna migrena i ležim na kauču u dnevnoj sobi, moja majka, pokušavajući smisliti kako da mi olakša bol, poseže za bočicom, otvara je i kapne par kapi na maramicu koju mi onda stavlja pod nos. Olakšanje je trenutno. Kaže mi da je mogu zadržati. Volim je držati u šaci s glavom lagano zabačenom unatrag, kao da me netko u tučnjavi opalio po nosu koji još krvari – ili kao što sam vidio druge da rade kad su bolesni ili shrvani tugom pa hodaju po kući povremeno udišući s maramice izvlačeći iz sebe zadnji atom snage u očajničkom pokušaju da ostanu na nogama. Volio sam tu maramicu, taj miris koji je dolazio iz njezinih nabora, volio sam je potajno nositi u ško...