Ugrožena tijela

„Ako Kralj voli glazbu, u zemlji je dobro.“(Mencius)No što se događa kad Kralj vidi glazbu kao politički nekorektnu? Ili smatra da je glazba štetna za mlade? A ako se Kralj zove Multikulturalizam?Ovaj esej je pokušaj da se kritički evidentiraju neke sporne točke multikulturalizma. Multikulturalizam je pojam koji se može aristotelovskim rječnikom izraziti mnogostruko. Naime, njegova upotreba seže od javnih politika do civilnih društava, ideoloških usmjerenja itd. Ovaj esej će se usmjeriti samo u okviru analiziranog vizualnog sadržaja u odnosima prema ideji multikulturalizma koji ima svoje korijenje u politikama EU i Francuske. Dominantno definicije multikulturalizma dovode u fokus razumijevanje i toleranciju različitih partikularnih etničkih, nacionalnih, kulturnih manjina koje se nalaze u direktnu kontaktu s nekim vidom dominantne grupe. Iz navedenog je moguće izvući neke zaključke koji će biti referentni kritički okvir. „Partikularna kulturna pozadina ili korijeni koji uvijek podupiru...

Pretpostavimo da nam padne cigla na glavu dok prolazimo ulicom. Iako nije uobičajeno počinjati znastveni tekst ciglama (ukoliko tema nije građevinarstvo), ipak se držimo te pretpostavke: pala nam je cigla na glavu i mi smo došli sebi. Postavimo zatim sasvim bezazleno pitanje: kako objasniti taj nemili događaj? Hoćemo li uzeti gusle i zapjevati o božjoj nepravdi koja je zadesila ne samo našu glavu nego čitavo pleme, rod, naciju; ili ćemo uzeti računalo te pokušati povezati putanju cigle s fizikom, pa s metafizikom; hoćemo li na kraju priznati da je pad cigle zapravo slučaj ničim objašnjiv ili možda sudbina? S vremenskim odmakom tumačenja se umnažaju: npr. nakon udarca odlazimo u bolnicu i tamo upoznamo svojeg princa ili princezu te cigla zapravo naznačuje početak ljubavne afere; ili, udarac inicira pitanja o smislu našeg života – tko smo i što smo... i tako dalje. Ono što je nepodnošljivo jest vjerojatno sama slučajnost događaja, nemogućnost da cigla pada bez gravitacije. Sva ta tumačen...

Žensko tijelo je oduvijek bilo bojno polje brojnih konflikata širih struktura moći, povezivano s metamorfozom, čudovišnošću, maskiranjem, groteskom, articifijelnošću i krizom. Ovaj članak se bavi 'neuobičajenim' ženskim tijelima kao socio-kulturalnim dokumentima i načinima na koje su stigmatizirana u današnjoj kulturi, etiketirana kao čudovišna i groteskna te koji su mogući razlozi za takve postupke 'dominantne kulture'. Počnimo od samog pojma roda ili kulturnog identiteta te tvrdnje da rod nije prirodna datost, nego kontingentna političko-kulturna konstrukcija; mi smo ti koji proizvode sami sebe. Naše tijelo određeno je spolom, rasom, seksualnošću, dobi, obrazovanjem, zaposlenjem i bilo kojom drugom društveno uvjetovanom kategorijom. Kao takvo tijelo je diferencirajući faktor, ne samo zbog vidljivih karakteristika nego i onih nevidljivih; nacionalistički, seksistički i rasistički diskurzi inspirirani su ideologijama koje smatraju da postoji izravna veza između vanjskog izgleda i unuta...

Život počinje mirisom lavande. Moj otac stoji ispred ogledala. Upravo se otuširao i obrijao te se sprema obući odijelo. Gledam ga kako pričvršćuje čvor na kravati, spušta ovratnik košulje i zakopčava najgornji gumb. I onda kao i obično: lavanda.Znam odakle miris dolazi. Na ormariću leži savršeno oblikovana bočica. Jednog dana dok me muči grozna migrena i ležim na kauču u dnevnoj sobi, moja majka, pokušavajući smisliti kako da mi olakša bol, poseže za bočicom, otvara je i kapne par kapi na maramicu koju mi onda stavlja pod nos. Olakšanje je trenutno. Kaže mi da je mogu zadržati. Volim je držati u šaci s glavom lagano zabačenom unatrag, kao da me netko u tučnjavi opalio po nosu koji još krvari – ili kao što sam vidio druge da rade kad su bolesni ili shrvani tugom pa hodaju po kući povremeno udišući s maramice izvlačeći iz sebe zadnji atom snage u očajničkom pokušaju da ostanu na nogama. Volio sam tu maramicu, taj miris koji je dolazio iz njezinih nabora, volio sam je potajno nositi u ško...

Teoretiziranje o konceptu muškosti, kao karakteristike koja se pridodaje određenim vizualnim proizvodima pristupačno je u prvom redu putem proučavanja medija, kulture i praksi označavanja. Te prakse konstruiraju imaginarij s raznim posljedicama koje se manifestiraju ponajviše u načinu gledanja na pojedinu kulturu, spol, rod i slično. Melly (1986) i Mort (1988) ponajviše su govorili o novom načinu vizualnog kodiranja. George Melly je pridonio kratkim pregledom određenog seta oglasa u kojima je vidio “novo korištenje spola“ unutar kojeg su se „muškarci koristili kao pasivni seksualni objekti'“ (Melly, 1986:41). S druge strane, u tradiciji kulturnih studija, Frank Mort (1988) tvrdi da su muška tijela koja se pojavljuju u oglasima za traperice Levis prezentirana modnim kodovima i kulturom stila. Sean Nixon (1997), navodeći u svom tekstu ta dva primjera i nastavljajući se na njih, istraživao je kulturnu značajnost stvaranja slika „novog muškarca“ koje su povezane s muškim tržištem kojemu su...

“Miris bijelog papira je kao miris kože novoga ljubavnika.” (Tijelo kao knjiga)“Književnost je besmrtnost govora.”(A. W. von Schlegel)“Svaki čin stvaranja je prije svega čin uništavanja.”(Pablo Picasso)Tijelo je, iako smrtno i prolazno, uvjet ljudske egzistencije u materijalnom svijetu, a tekst je pisani odraz jezika i trajan dokaz čovjekova postojanja i stvaranja. Tekstovi su, prema tome, istodobno i posljedica kulture u kojoj nastaju i izvor te iste kulture. Kulturu ćemo za potrebe ovog rada shvatiti kao pojam koji označava sveukupan proces razvoja ljudskog stvaralaštva, materijalnog i duhovnog, u najširem smislu. Butler nas podsjeća na Spinozine tvrdnje da iz žudnje proizlaze sve ljudske emocije te da je osnova svakog ljudskog djelovanja „žudnja da trajemo u svome postojanju“ („Desire“ 378), što možemo postići zahvaljujući (tekstualnoj) kulturi koju stvaramo. Svaki oblik ljudskog stvaranja zapravo je težnja za besmrtnošću; Platon čak stvaranje svake vrste naziva rađanjem, jer stvara...