Sveučilište u Zadru | eISSN 1847-7755 | [email protected]
The new issue of [sic] is upon us. And it is special, not only because it was done under strange circumstances of the ongoing COVID-19 pandemic, lockdowns, hand sanitizers and distancing, physical, and also, oddly, social… this issue is special because, just like all of us, it wears a mask, a mask that is not only meant to protects us and all those around us – and not allow us to let go, to forget what is important and what is it we set to do – but that also hides an important date in the lives of all of us at [sic] – our 10th anniversary....
Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Već je odavno poznato da se frojdovska teorija podsvjesnoga nije ukorijenila u Rusiji te da se ta okolnost nikako ne može smatrati slučajnom: naprotiv, ona, možda više od bilo čega drugog, baca svjetlo na unutarnju strukturu ruske kulture. Na Zapadu se u nekom smislu psihoanalizu može smatrati najraširenijom ideologijom. Ako pacijent po imenu Rusija nije pristao na psihoanalizu, to indicira da će analiza biti osobito zanimljiva budući da je u određenom smislu jedini predmet psihoanalize upravo odbijanje da se bude analiziran, odnosno odbijanje da se prizna vlastita determiniranost podsvjesnim.Originalnost „ruske” pozicije, na kojoj su tradicionalne psihoanalitičke strategije lomile zube, između ostaloga sastoji se od toga što Rusija uopće ne inzistira na svojoj „svjesnosti”. Ruska kulturna tradicija, naprotiv, samu Rusiju poima kao podsvjesno: Rusija ne može...
forma papira koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na pjesmu koju pišem (ali nisam pjesmi odabrao ime nije bilo drugog) neće biti visokoparna ali su stihovi silno dugi boja tinte koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) debljina vrha kemijske koju sam odabrao (ali nisam je odabrao nije bilo druge) utjecat će možda na ulomak koji pišem (ovaj ulomak među ulomcima) posve zaboravljam sadržaj kao semafor moju žurbu a moj um ponire u formu ponavljam sutru srca forma je praznina i praznina je forma između forme i praznine nema razlike sve što je forma praznina je sve što je praznina forma je čemu ta želja za otkrivanjem velikih istina ako ljudi žele novac novac i ništa osim novca vježba tek još jedna ništa drugo ponizno držim se silno duge forme papira tek igra dok bliži se čas povratka poslu davati formu praznini vremena gubiti vrijeme ništa više možda tek reći da je jesen i da slušam kako susjed na violini izvodi dosadne prekrasne vježbe for...
Vladimir Štilec, urednik mjesnih novina Glas ljudi, sjedio je u svojoj radnoj sobi. Jedno golo stopalo zavukao je pod sebe, a na drugom, također bez čarapa, ljuljala se crvena papuča. Na sebi je imao košulju. Rukave je zasukao, a košulju otkopčao tako da mu se vide prsa. Na spuštene žaluzine žarilo je poslijepodnevno sunce, a prostorija je bila zagušljiva od neuobičajene sparine. Kroz otvorena vrata s dvorišta na kojem su kriještala djeca dopirala je svjetlost.Rukama je podbočio glavu, češkao raščupanu kosu i čitao posljednje izdanje svojih novina. Očito mu se sviđalo, jer se smijao. Ponekad bi podignuo glavu, izdahnuo i pogledao kroz otvorena vrata kad bi mu dječja vika privukla pozornost.Djeca su izmislila čudnovatu igru. Jedno je dijete zakukurikalo, a drugo na to odgovorilo: „Turčin.” Na to su se sva djeca smijala. Kukuriku. Turčin. Smijeh. Jednom je dijete umjesto Turčin izgovorilo Mađar. Onda se djeca nisu smijala. Smisao zabave bio je da se moraju smijati Turčinu, ne Mađaru, a t...
Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.Među pojmovima i terminima koji određuju kulturnu samosvijest i kretanje humanističkih znanosti na kraju 20. stoljeća prvo mjesto ne pripada imenici ili pridjevu, već prefiksu „post-”. Postmodernizam, poststrukturalizam, posthistorizam, postutopizam, postkolonijalizam, postkomunizam i mnoštvo drugih post-ova lijepilo se uz razne pojave, s ciljem da što prije padnu u zaborav. Magija prefiksa „post-” u tome je što omogućuje da se pozdravimo i bacimo u ropotarnicu prošlosti sve što je do jučer bilo suvremeno i aktualno. Bilo bi jednostavnije raskrstiti s urbanizmom ili lirizmom, kršćanstvom ili liberalizmom kada bi se na njih prilijepila etiketa „post-” i kada bi se nova, progresivna pozicija predstavila kao posturbanizam, postlirizam, postkršćanstvo, postliberalizam…
Članak je zadržan u integralnom obliku i odstupa od standardnog načina citiranja i navođenja izvora koji se primjenjuje u [sic]-u.(...) Pojam „paralogija” uveo je Jean-François Lyotard kako bi označio novi tip legitimnosti koji se je oblikovao u suvremenoj kulturi – u postmodernoj situaciji krize globalnih metanarativa:Pojašnjavajući tu kategoriju, Lyotard ističe da „paralogija” označava „moć koja destabilizira mogućnosti objašnjenja i koja se ispoljava proglašavajući nove oblike razumijevanja ili, ako hoćete, predlažući nova pravila znanstvene jezične igre koja određuju novo polje istraživanja” (ibid.: 91). Prema mišljenju toga znanstvenika, upravo je paralogija najdjelotvorniji i najmanje represivan način suprotstavljanja tradicionalnim oblicima ovjere znanja: paralogija ne skriva kontradikcije i protuslovlja iskaza, nego ih, suprotno, uzdiže u prvi plan kao kanale komunikacije s drugim, konkurentnim ili paralelnim iskazima, samim se time uključujući u proces jezičnih igara koji rađa...
This paper takes a relevance-theoretical approach to Douglas Adams’ The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy in the Polish (Banaszak) and Belarusian (Kaściukievič) translation. The study treats translation as aiming for the optimal balance between the processing effort required of the reader, and the positive cognitive effect achieved, or, put differently, as fulfilling Gutt’s communicability condition. In doing so, this paper indicates how vastly different outcomes are achieved depending on the translator’s attitude and the choices one makes. The analysis includes a discussion of various elements of the novel, such as proper nouns, names of elements of the fantastic world, and cultural elements. The study reveals that Kaściukievič embedded his translation in the target culture more than the original was in the source culture, and thus achieved the communicability condition; on the other hand, Banaszak retained most of the cultural features of the original, which made her translation less ...