Sveučilište u Zadru | eISSN 1847-7755 | [email protected]
Non-thematic issues always represent a challenge, mostly premised on defining and constructing a subtle thread that would, at least apparently, unify all of the numerous submitted papers, thoughts and opinions about a variety of different subjects. Sometimes the final product, the metaphoric body of our journal, is a harmonious and perhaps even optimistic reading of cultural, social and literary phenomena, while on some other occasions the projected and articulated themes and ideas tend to be a bit harsher, stronger and more explicit in their nature. Such is the issue in front of you; in spite of the cheerful and celebratory time of the year, the segment dedicated to culture and literature is defined by the somewhat gloomy overtones of the presented ideas, merging silently with the foreboding shadows and the unfriendly figure insidiously dominating our cover. However, the articulated themes and analyses, while inclined toward the darker states and altered perceptions of reality, still form a rich tapestry of research and scrutiny, actively and significantly contributing to contemporary debates on the subjects at hand....
Princeze nikada ne umiru. Udaju se i žive sretno do kraja života. "Ideja će mi sinuti kad se najmanje budem nadala", kaže Alice, "uvijek je tako. Neću očajavati." Upravo sjedi na kauču držeći bilježnicu u rukama u koju je trenutak prije, velikim štampanim slovima na vrhu lista, upisala "ideje za Afonsov rođendan". Pažljivo je povukla pet strelica i svaku označila brojem. Poslije toga nije napisala više ništa. Ovo je već sedmi popis koji radi otkako je sjela. Pogleda uprta prema dnevnom boravku, oko kažiprsta lijeve ruke mota plamen jarkoplave kose, kao u lutke."Kako se to smišlja neka ideja", upita se šapatom koji je uvježbala još u mladosti, "kako?"
Knjiga Mirne Sindičić Sabljo, utemeljena na autoričinoj doktorskoj disertaciji iz 2013. godine, kako i naslov precizira, predstavlja sustavan, a treba pridodati i osobito temeljit, uvid u šezdesetogodišnju kazališnu, književno-povijesnu i kritičku recepciju iznimno važnog i vrlo utjecajnog odvjetka novije francuske dramsko-kazališne povijesti, u širem kontekstu poznatijem pod uopćenim Esslinovim terminom "teatar apsurda" koji okuplja niz, više ili manje srodnih, dramatičara iz Europe, ali i Sjeverne Amerike. Premda se pojam "teatar apsurda" udomaćio u hrvatskoj kritičarskoj i znanstvenoj terminologiji, autorica se ipak radije priklanja pojmovniku francuske književne kritike koja koristi termin Le Nouveau Théâtre naglašavajući kako nije riječ o sinonimima. Navedeni termin naime pod svoje okrilje okuplja dramske autore "koji su pisali na francuskom jeziku, između 1947. i 1968. godine, a koji se ne mogu vezati uz tradiciju francuskoga bulevarskog, politički angažiranog ili literarno-filoz...
11 October 192224 October 192235 October 192223 September 19224 August 1923
12when traveling to Saint Isidore3behead the enemy without faltering4his offspringeven in his divinity5The witches convenethe over fifty-inch distance across67where only the eyes can be seen8to isolation at Quinta del Sordoand perhaps, with the precious Leocadia9The shadows could not leave him10that created the fourteen picturesWhat the paintbrushes insisted onfrom everyone11from the same book appears not to have time1213The hands were tiedClotho, Lachesis, Atropos14
Sjedili smo na kamenoj klupi šivajući pretpostavke: sad lančić istina sad lančić laži, mogućnost da se međusobno razumijemo i euharistijsku tajnu puti što je tvoja kad mi se udaljuješ. To nam je postalo pukim pitanjem perspektive, bol. Kretali smo se oprezno kao ptica dvojbe, motrilo nas je opčinjavajuće oko samostrela. Više nismo shvaćali, samo smo ponavljali imena geparda, isijavanja brazgotine srčanih klijetki i dosadni krmelj glagola: istančani šav kože što nas dijeli od kamenja. Prožvakali smo gustu tišinu poput sjećanja na jutarnju maglu djetinjstva; odlazio si polako poput stada ovaca u smjeru vode i postao si šuma. Od tolike šutnje naučili smo govoriti ludilom praznine, i smisao nam je postao puka školska navada: ljubaznost ruku, s vremena na vrijeme, da bi se prebrisala divljačnost rase. Tako nestaje vrsta, vid naše janjeće ljubavi. Bila je to grčevita borba da se zaustave strojevi, da se razumijemo, govor kosilica i amfora teška trbuhu što preko oka nam usisava svu svjetlost ...
This paper begins by offering a brief overview of the popular culture narrative Crimson Peak (2015), directed by Guillermo del Toro. The analysis focuses on the most compelling Gothic trope del Toro reintroduces, the proverbial mansion, simultaneously displaying Freud’s heimlich and unheimlich elements, oppressing and liberating its inhabitants. Since the narrative revolves around two female protagonists, Lucille Sharpe and Edith Cushing, the paper also refers to feminist socio-cultural perspectives on space, primarily Gillian Rose’s and Shelley Mallett’s, in order to understand the position of the two protagonists within the decidedly Gothic space. This paper aims to emphasize that Lucille’s liberation as the mistress of the house is illusory regardless of the fact that she is represented as the embodiment of domestic corruption. It is precisely because she is a sexually active woman and a disruptor of the patriarchal order that she must ultimately be punished. Even though del Toro su...