Literary Refractions

Broj 1 - Godina 5 - 12/2014

Uvodnik

As a ray of light, sound, or heat changes direction in passing obliquely from one medium into another changing thus its wave velocity, so changes a literary text with every new reading as the reader adds a new layer of meaning to it or, depending on your perspective, peels off the intricate fabric of words that the writer wove around the text's hidden meaning(s) to access its richness. The ninth issue of [sic] brings you a selection of papers in Croatian and English language that represent the result of such refractions. They discuss matters of literary subversion by means of comic effects, irony, satire, and anti-poetics, or social subversion by revealing modern society as being fundamentally disciplinary and averse to individual freedom. Interpreting texts written by Shakespeare and Levinas to those by Joshua Ferris, our authors cover a vast period of literary creativity only to show that what always and forever tickles the imagination of writers is the human condition. To write about the dreams and the human mind, or direct films that question the authenticity of life, means to employ different motifs and stories with the aim to return to ourselves and our daily existence refracted first by the creative genius of writers and then again by the curiosity of scholars. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Irony and satire, two complex phenomena, find their respective places in the dramatic works of Max Frisch (1911–1991), a Swiss playwright and novelist and have gone through many changes gaining on different meanings, depending on the socio-cultural context, dominant literary and philosophical theories of a certain period of time in which they were analyzed and recognized as such. The aim of this paper is to show that Max Frisch, a 20th century intellectual who witnessed the major political, cultural and social changes of the second half of the 20th century in Europe and worldwide, uses irony and satire for coping with the reality and challenges of the time he lived in. Keywords: Max Frisch, dramatic work, irony, satire, 20th centuryNeutralna pozicija koju je Švicarska imala za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a zbog koje je ostala pošteđena ratnih zbivanja te otvorenost klasičnim, ali i suvremenim europskim i svjetskim književnim te kazališnim utjecajima, stvorili su pozitivno ozračje za dobru, aktualnu i suvremenu švicarsku dramsku književnost na njemačkom jeziku nakon 1945. godine čiji predstavnik postaje jedan od najvećih švicarskih književnika, Max Frisch (1911–1991). U svojoj dugogodišnjoj književnoj karijeri Frisch je bio iznimno aktivan kao prozaist, napisavši pet romana, pet pripovijesti te četiri dnevnika, ali i kao dramatičar, ostavivši bogat dramski opus koji broji jedanaest dramskih ostvarenja napisanih između 1945. i 1978. godine. Upravo će Frischove drame biti predmetom ovoga rada, odnosno naglasak će biti na onima koje su se analizom pokazale najreprezentativnijima u cilju dokazivanja postojanja ironije i satire u istima kao mehanizmima suočavanja s izazovima koje je pred čovjeka-intelektualca stavilo 20. stoljeće, ali i kao sredstvima putem kojih Frisch progovara, kritizira i prokazuje besmisao jednog vremena kojemu je i sâm pripadao. ...

Pročitaj cijeli članak →

Prije svega, dozvolite mi da kažem da svi osjećamo najiskreniju sućut zbog onoga što se dogodilo gospodinu Davidsonu. Naravno, nitko od nas nije mogao ni pomisliti da će sve tako završiti. To ne treba ni napominjati. Mislim, doista ne vjerujem da je bilo tko mogao predvidjeti posljedice onoga što se dogodilo. Daleko od toga da smo sjeli i proveli detaljnu analizu rizika kad smo odlučili djelovati u tome smjeru. Naravno da ne. Riječ je o spontanoj odluci, jednostavno nas je ponio trenutak. No, unatoč nedostatku podrobnije analize, mogu sa sigurnošću reći kako ovakav ishod nitko od nas nije mogao ni zamisliti. Mislim, očito da nije. Jednostavno, mi nismo takvi ljudi, nitko od nas. Mislim da se to podrazumijeva. Mislim da sa sigurnošću mogu reći kako se to uvriježilo među nekim ljudima koje je ovo pogodilo, u odnosu na kasniji tijek događaja. Uključujući i samoga gospodina Davidsona. S obzirom na sve što smo uspjeli zaključiti. Mislim, znate, neki od ljudi kojima se okružio bili su s pravom oprezni, s obzirom na ono što bismo mogli nazvati pristupom. Tako barem ja to, i dandanas, vidim: takav pristup u sadašnjem trenutku ne bi bio dobro prihvaćen, s obzirom na trenutačne okolnosti. Govorim s obzirom i u odnosu na treće strane, u ovome kontekstu. S obzirom da smo držali kako bi se izravan pristup protumačio kao neprimjeren, u odnosu na širi kontekst i povijest i tome slično....

Pročitaj cijeli članak →

Padam unatrag u vrisak. Oštrice kosilice zazuje zrakom jedanput, dvaput, zariju se u meso, mišići se kidaju, kost puca i raskoli se, nebo se zabijeli. Motor reži, oštri čelični zubi deru tetive, paraju kuglice masti i glođu tkivo. Krv, meso, trava i zemlja u luku se dižu u beskrajno izbijeljeno zrakoprazno ništavilo. Sunovrati nečujno kimnu. Uz škripu metala, motor zabrunda, a zatim se zaustavi. Tišina.Povratak u zatvor.Prozorčići na vratima ćelija čvrsto se stisnu. Nevoljko se otvaraju, naglo, svaki na svojim vratima, kako bi oko pogledalo unutra, potom četiri koraka do sljedeće ćelije, klik, pogled, zatvoreno. Moja je ćelija broj 736a. Ležim na krevetu na kat i čitam članak o bolnici u Zimbabweu koja se zove Impilo, što na jeziku ndebele znači život. Tata moje Ame je iz Zimbabwea. Ali nije važno, ionako ga nikad nije upoznala.„Amadika“, rekla je kad smo se upoznale, nudeći mi svoje ime poput slatkiša umotanog u škotski naglasak. Amadika znači voljena. Opet se usredotočim na članak. Bolničko osoblje pali amputirane udove na lomačama. Šesnaest se tijela već u potpunosti raspalo, još šezdeset je u naprednim stadijima raspadanja. Generator više ne radi. Čitam svaku riječ. Ne usudim se ovdje predugo razmišljati o Ami. Izdržala sam deset godina bez nje u svom krevetu. Sada znam kako ubiti vrijeme. Znam kako ne poludjeti. No i dalje umirem, malo po malo, i ona je jedina koja će me spasiti. Jedina osoba zbog koje sam nešto osjetila, moja Ama, moja Amadika. Moja cimerica hrče na krevetu ispod mene. Sutra prvi put izlazim van bez pratnje, to je nagrada za dobro vladanje. Lijepo sam se ponašala cijelo jedno desetljeće. Vjeruju mi da ću se vratiti. Prozorčić na vratima naglo se otvori, oko pogleda i prozorčić se naglo zatvori. Moja je cimerica visokorizična, stigla je iz ćelije u kojoj je sedam žena počinilo samoubojstvo pa nas osoblje provjerava svakih dvadeset minuta. Zabrinuti su da neće izdržati pa su je stavili k meni. Ja sam stabilizirajući utjecaj. Slušač. Mentor. Uzoran zatvorenik. Lagano prdne na krevetu ispod mene. Njezina se djeca smješe sa stare fotografije. Svih troje sad je pod socijalnom skrbi, jedno je u domu u kojem sam i ja bila. ...

Pročitaj cijeli članak →

This paper explores the comic devices in "The Overcoat" by Nikolai Vasilievich Gogol in accordance with Boris Eichenbaum’s analysis and his claim that skaz (a type of first-person narrative based on verbal play) has the main role in the structure of Gogol’s short story. The thesis of the paper is that skaz is the basis of humour in the short story and that the semantic aspects of the work are realized by means of the possibilities contained in language itself, which is illustrated through a number of examples. At the same time, the interconnection between certain stylistic devices is brought to attention. By emphasizing the expressive features of words and mimicking the style of conversational speech, the features of both prose and poetry are brought together in Gogol’s work. Therefore, the comic devices in this paper are grouped according to the types of figures of speech which reflect the characteristics of prose and poetry respectively. In addition to that, the reader also has a significant role in creating the illusion of conversational speech and Gogol encourages them to participate actively. The paper concludes that the artistic value and the significance of "The Overcoat" to a greater extent stem from Gogol’s mastery of language use, rather than his intention to create "an illusion of reality" in the fictional world of "The Overcoat"....

Pročitaj cijeli članak →