The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times

Broj 2 - Godina 2 - 06/2012

Uvodnik

The long-expected fourth issue of [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation offers a selection of papers presented at the second international conference entitled Re-Thinking Humanities and Social Sciences and held at the University of Zadar in September 2011. The conference topic, The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times, proved to have been intellectually enticing to almost one hundred scholars who managed to create a radical space of their own. Immersed into the zone of Croatian seaside filled with the aroma of pine trees and the Adriatic Sea, the zone of leisure rather than work, they managed to create an intellectual heterotopia by discussing the multilayered meanings of space. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Shurina soba miriše po njoj, miriše tmasto i na mladost. Kad je dignem iz kreveta, obraz joj je naslonjen na moje rame, ali pridigne glavu i natjera se otvoriti oči, bojeći se da nešto ne propusti. „Mama, igramo se nešto?“„Da, milo, igramo novu igru.“ Pitam se može li osjetiti miris viskija na meni. Malo sam omamljena, ali nekako sam i bistra kao voda. Nosim Shuru iz njene sobe u kuhinju, tijelo joj je opušteno i toplo u mom naručju. „Moraš popiti ovaj vilinski napitak, dušo, a onda ćemo prileći.“„Na pod?“„Da, ljubavi, tu na pod. Vidiš, napravila sam nam udoban krevet.“Dodajem joj čašu i ona polako guta; stisnula je usne na gorki okus, ali pristaje na igru, smjestivši se na jastuk koji sam stavila na pokrivač na pločicama. „Laku noć, mamili“, kaže Shura, njezine zadnje riječi. Odem do štednjaka i sve plamenike otvorim na najjače, zatim legnem kraj nje. Put u Irsku je dobro prošao. Unajmili smo auto u Dublinu – zlo, smrdljivo mjesto – i krenuli na zapad prolazeći kroz jedan ružni grad za drugim do Connemare. Ondje se kopno otvara prema Atlantiku kao mladenka svome mladoženji; neukroćeno je to, gorko lijepo mjesto kamena i vode. Naša kućica na proplanku bila je oronulo zdanje uz rub močvare hrđave boje. No Ted je vjerovao u svoju poeziju pa je sve bilo glađe i podnošljivije. Ni Sylvijina glava nije ležala na jastuku između nas kao kod kuće u Engleskoj. ...

Pročitaj cijeli članak →

Papagajeva mesnica nalazila se na prašnjavoj cesti na kraju grada. S betonske prizemnice visio je zahrđali željezni znak. Izdaleka se doimala poput autobusne stanice ili skladišta punog praznih boca, tako nešto. Ali kad biste se polako približili, nema toga tko gromki glas koji je punio radnju ne bi pripisao njezinu vlasniku. “Govedinu ste rekli? Od goveda imam ovo. Muuuuuu! Ih, što ne zvuči dobro? Da vam pravo kažem, i ovo je meso dobro mukalo! Muuuuuu! Muuuuuu!“To je bila jedina mesnica u gradu i bila je otvorena od jutra do mraka. Pred vratima su čest prizor bile žene s košarama. Na putu u školu uvijek smo mogli čuti mesarovo glasanje (tim smo putem išli i u osnovnu i srednju školu). Svaki put kad bismo u prolazu bacili pogled na njega, bucmasti bi se mesar oglasio, crvenih očiju i podbuhlih obraza. Žene u mesnici namignule bi jedna drugoj i smiješile se. Još više od prodaje mesa, barem je to tako izgledalo u očima nas djece, mesar je bio posvećeniji oponašanju domaćih životinja.Njegove su izvedbe bile doista sjajne. Da je kojim slučajem neki stranac prošao onuda, vjerojatno bi stekao dojam da se radi o staji u sklopu neke velike farme. Krave, svinje, ovce, kokoši... U rijetkom slučaju kad bi kroz ulaz dopiralo rzanje, kućanicama u prolazu smjesta bi bilo jasno da je u mesnicu došla svježa konjetina. Mesar bi si na ruke nataknuo prazne limenke i drvene kutijice i oponašao topot kopita. Zahvalio bi im na potpori i protresao limenku u kojoj je zveckao sitniš....

Pročitaj cijeli članak →

Na periferiji glavnog grada stajala je niska bijela kuća, veoma nalik kućama koje su je okruživale. Ulica u kojoj se nalazila nije bila popločana zato što je to bila siromašna četvrt. Vrata te kuće, posve nova i ukrašena čavlima, bila su zakračunata i s unutarnje i s vanjske strane. Velika soba, opremljena s nekoliko modernih kromiranih stolica, barom i džuboksom otvarala se na prazno unutarnje dvorište. Na jednoj od tih stolica sjedio je debeo dječačić Indijanac i slušao Good Night, Sweetheart, pjesmu koju je netom odabrao. Svirala je vrlo glasno, a dječačić je ozbiljno zurio u stroj pred sobom. Bila je to jedna od kuća kojima je upravljao njihov vlasnik, senor Kurten, napola Španjolac, napola Nijemac. Poslijepodne je bilo tmurno. U jednoj od soba upravo su se probudile Julia i Inez. Julia je bila sitna i nalik majmunčiću. Bila je privlačna samo zbog svojih neobično velikih i sjajnih očiju. Inez je bila visoka, čvrstih grudiju. Glava joj je bila premalena za tijelo, a oči suviše blizu. Kosu je nosila ukrućenu u valove....

Pročitaj cijeli članak →

It is time to radically rethink the question of the political – is how contemporary theorist Enrique Dussel explained the motive to write his Twenty (20) Theses on Politics [20 Tesis de política], almost six years ago. In one of his theses he stated that the radical transmutation of the political system is actually a “response to new interventions by the oppressed and excluded” (Dussel 112), or in other words, that it relies on other spaces and impulses of the political, namely on those which are dedicated to engaging in critical, that is, liberating actions. A year ago, in a joint public conversation between two leading feminist theorists – Judith Butler and Gayatri Chakravorty Spivak – organized by the Centre for Postcolonial Theory in Frankfurt in May 2011 and devoted to critique today, the main meaning of critique was expressed neither as a method nor as a theoretical position, rather as its potency to explore “how it may be possible to think”; namely, the way “in which we pose the question of the limits of our most sure ways of knowing, doing and thinking” (Judith Butler & Gayatri Chakravorty Spivak 2011) is what constitutes a sense of critique, what makes it workable. ...

Pročitaj cijeli članak →