The Book and Beyond

Broj 1 - Godina 2 - 12/2011

Uvodnik

About a year and a half ago, or perhaps it was more, no one seems to remember the exact day anymore, when we decided to start [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation, in our minds we had a small journal that would nevertheless stimulate debates and challenge authors to participate with their contributions in hope of offering a somewhat different view on various topics and themes that we think about in our professional life and work. We hoped for some hundred or perhaps two hundred pages of articles, essays and translations; we counted on contributions from our friends and colleagues from Croatia and secretly dreamed that someone from abroad will find our journal interesting enough to join in. And today, when we are releasing our third issue that counts well over five hundred pages of articles, essays and translations, with more than twenty authors from all over the world, we are safe to say that we more than exceeded our initial expectations and even our wildest hopes. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Straußeneimondaber ich finde nichts mehrnichts mehr an Buchstaben im Wortmache so ähnlichwie Luftgang ohne Seiles fällt nichts mehraber nichts ist eben auchZaungrenzeund LebenMittelstelzengangder Strauß legt seine Eier in den Himmelfast Massenproduktionkugelrunde Stundenmit Haut auf wirren ÜberzugHände greifen leerwenn nicht duaber das kann nicht –Angsttauchen mit Höhengangund die Hand als Schalewer fängt, – verliert!Mjesec od nojevog jajetaali nema ničeg višeničeg više u slovima riječičinim sličnokao hod po zraku bez konopcaništa više ne padaali i ništa jestgranica od ogradei životsredinom na štulamanoj liježe svoja jaja u nebogotovo masovna proizvodnjasati okrugli poput loptes kožom na neurednoj presvlaciruke posežu u praznoako nisi tiali to ne može –uron u strah s letom u visinei ruka poput ljusketko ulovi, – izgubi!Prevođenje poezije oduvijek se smatralo osobitom temom unutar ionako složenog područja književnog prevođenja. Budući da poezija predstavlja književni oblik u kojem su sadržaj i forma nerazdvojno povezani, jasno je zašto ona predstavlja najzahtjevniji oblik prevoditeljske aktivnosti. Problematičnu točku pri prevođenju poezije predstavlja činjenica da ona daje izrazito “zgusnutu” i kompaktnu formu te da jezik poezije uglavnom počiva na konotacijama, a ne na denotacijama. Noviji pristupi prevođenju prepoznaju da su nekadašnja protivljenja prevođenju poezije, to jest isticanja njezine neprevodivosti, zapravo bila usmjerena na nemogućnost potpunog prenošenja svih aspekata izvornog poetskog djela u ciljni jezik i njegovu kulturu i tradiciju (neprevodivost poezije isticali su, primjerice, T. S. Eliott: “[poezija je] stalni podsjetnik na sve ono što se može reći samo na jednom jeziku”, Roman Jakobson: “poezija je po definiciji neprevodiva” ili Nabokov: “pjesma ne može biti prevedena, reproducirana ni iznova oblikovana na ciljnom jeziku” (svi navedeni citati te citati koji slijede u vlastitom su prijevodu, osim ako nije drugačije naznačeno). U 20. stoljeću oformio se, između ostalih, pristup da je zadatak prevoditelja prijevodom oponašati izvorno lirsko djelo, a uz to što prijevod treba preslikavati original, on također treba zadržati i njegovu poetsku vrijednost te u ciljnom jeziku funkcionirati kao samostalna poetska forma (bez glosa, komentara ili fusnota). Budući da je svaka pjesma priča za sebe, svaki je prevoditelj pri definiranju prioriteta (zvučnost? semantika? rima? ritam?) prepušten samom sebi i konstantno se suočava s izborima (Jones (citat u Connolly 174) prevođenje poezije naziva “umjetnošću kompromisa”). W. S. Merwin opisuje svoj pristup prevođenju poezije na sljedeći način: “Znate, i dalje vjerujem da ne znam kako se prevodi i da to nitko ne zna. To je nemoguć, ali nužan proces, ne postoji savršen način da se on izvede i velik njegov dio mora se oblikovati u hodu za svaku pojedinačnu pjesmu.”...

Pročitaj cijeli članak →

The Croatian poet Augustin (Tin) Ujević (1891–1955) is one of the finest Southern Slav lyric poets and one of the great poets of Europe in the first half of the 20th century. What follows is a sketch of some of the qualities of his lyrical poems, from the particular perspective of an English poet who has translated some of them. My intention is to introduce a poet who, so far, has scarcely been registered at all in the English-speaking world, by prefacing translations of twelve poems. The idea here is to pick out strands and suggest possible entry points. I also want to explore some of the reasons why I think he merits the appellation ‘great poet’, one that is easy enough to bestow, perhaps too easy, but less so to justify. The procedure I shall adopt in the notes that follow will be suggestive and glancing rather than direct and expository. While the notes will of course move into and around some of Tin’s lyrical poems and suggest paths for critical analysis and interpretative discussion, they will follow zigzagging forays and tangential meanderings, some of which will spiral back on themselves, as well as paratactic jumps and juxtapositions with other reference points and contexts, especially in the Anglophone literary tradition, rather than any kind of straightforward march towards a preformulated thesis. The act of writing this involves discovery for me too. I learn by going where I have to go (Roethke 104)....

Pročitaj cijeli članak →

Iza zaključanih vrata zahoda u stražnjem dijelu antikvarnice Claire Upton razgovara na telefon. Glas joj odjekuje od poda i zidova: Koliko je teško provaliti nadzornu kameru? Ukrasti snimku? upita svog muža i počne plakati.U zadnjih tjedan dana bila je u tom dućanu već tri ili četiri puta. Jedan od onih gdje moraš ostaviti torbu na blagajni, inače te ne puste unutra. Moraš ostaviti i kaput, ako ima duboke, prostrane džepove. I kišobran, jer bi ljudi u nabore mogli ubacivati sitne predmete, češljeve, nakit i druge drangulije. Kraj starog blagajnika stoji sivi karton na kojem crnim markerom piše: “Ne volimo kad nas kradete!”Skidajući kaput, Claire reče: “Ja nisam lopov.”Stari blagajnik pogledom ju je odmjerio od glave do pete. Coknuo je jezikom i pitao: “Po čemu ste vi iznimka?”Za svaki ostavljeni predmet dao je Claire polovicu karte. Za torbicu hercova asa. Za kaput trefovu devetku. Za kišobran pikovu trojku.Pogledom je prešao preko Claireinih ruku, obrisa džepova na prsima i najlonki tražeći izbočine, nešto ukradeno. Iza prednjeg pulta po cijeloj su trgovini visjeli mali natpisi koji su upozoravali da je ovdje zabranjeno krasti. Kamere su nadzirale svaki prolaz, svaki kutak i sve prikazivale na malenom ekranu punom drugih ekrana. Trezor malih, crno-bijelih tv-ekrana iza blagajne gdje je sjedio starac i sve ih promatrao....

Pročitaj cijeli članak →

Kako se približavalo doba Škorpiona, postajalo je sve vjetrovitije, tamno i kišovito. Mokri, tekući grad, koji je vjetrom udarao u stakla iza nezaštićenih samačkih prozora bez zavjesa, iza sirnog namaza skrivenog u hladnoći između prozorskih stakala, nalikovao je na podlu Petrovu nakanu, na grad gorostasnog, buljavog cara tesara razjapljene gubice i oštrog jezika, koji u noćnim morama, s mornarskom sjekirom u podignutoj šaci, sustiže svoje onemoćale, prestrašene podanike. Rijeke su se, dotekavši do nabujalog, zastrašujućeg mora, bacale natrag te šišteći probijale okanca od lijevanog željeza i brzinski podizale razinu vode u podrumima muzeja, oblizujući krhke kolekcije koje su se raspršivale u vlažni pijesak, šamanske maske od pijetlova perja, zakrivljene inozemne mačeve, ogrtače opšivene biserima, žilave noge srditih zaposlenika probuđenih usred noći. Na takve dane, kada se iz kiše, mraka i vjetra koji je savijao stakla ocrtavao bijeli sirasti lik samoće, Simeonov je na rubu postojanja postavio čajnik, osjećajući se osobito nosatim, ćelavim, primjećujući svoje godine na licu i jeftine čarape skroz dolje, obrisao je rukavom prašinu sa stola, oslobodio prostor od knjiga koje su isplazile bijele jezičke straničnika, namjestio gramofon, birajući knjigu prikladne debljine koju će podmetnuti pod njega, i veseleći se unaprijed, izvlačio iz istrošenog omota prošaranog žućkastim mrljama Veru Vasiljevnu – stari, teški krug koji se prelijevao antracitnim glatkim koncentričnim krugovima – na svakoj strani po jedna romanca. ...

Pročitaj cijeli članak →