Feminist Resistance

Broj 1 - Godina 10 - 12/2019

Uvodnik

This issue of [sic] is devoted to consideration of feminist resistance as it manifests in diverse representations within popular culture. The inspiration for this 2019 issue is not a mystery. One must only glance at global headlines to see the evidence of feminist resistance: hashtag activism, protestors in the streets, calls for “equal” political representation. More nuanced is the investigation of the headline silences, the absence of gender where our curiosity prompts us to anticipate the rise of feminist resistance and the resistance toward feminism. The phrase itself – feminist resistance – is ambiguous. It is at once a burden and a possibility. Which feminism? Whose resistance? The contributors to this special issue ask pertinent questions about the interplay of gender, race, identity, and power in their intersectional analyses to engage these questions through literature, popular culture, and cultural historical investigations. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Bila sam budna iz tri razloga. Prvi: živiš blizu podzemne, a ona se pripremala za svoje prvo dnevno putovanje. Drugi: ispred tvog prozora na drvetu je ptica i dere se na tvoju kuću. Ne znam kakva je to ptica, ni kakvo je to drvo. Treći: pčela, zarobljena pod čašom, od sinoć čeka da je oslobodiš. Namjera je očito postojala, da je preneseš niz stepenice ili pustiš kroz prozor, i zato je razglednica iz Beča ili Sankt Peterburga ili tako nekog mjesta završila pod čašom. Zapravo to uopće nije bila čaša, nego isprana teglica Nutelle i pčela je bila omamljena od cjelonoćnog buljenja u znamenitosti Beča ili Sankt Peterburga i gradskih duhova lješnjaka i šećera, zzzab-zzzab-zzzabijajući glavu o nevidljivi zid na tvom noćnom ormariću. Zarobljena ispod tvoje ruke, trepnula sam promatrajući je. Pčele vide UV svjetlost pa nas je sinoć vjerojatno doživjela kao neki nebulozni disko. Mahnito je mahala glavom, potvrđujući moju pomisao, tim svojim saćastim očima, zvjezdastim kaleidoskopima, dok se vani ptica derala malo glasnije....

Pročitaj cijeli članak →

For many years literary theorists considered that women writers of the Beat Generation were not worth mentioning. Being present and absent at the same time, these women remained invisible in popular as well as academic reviews in the Beat Generation literature until the nineties. Today, however, it is crystal clear that the literature of the Beats, even with its distinct misogynistic features, had strong influence on several generations of women writers and artists who have written and performed within the feminist frame. Here we will discuss the women of the Beat Generation who in the early sixties, as insiders within a seemingly male group, started expressing themselves within feminist discourses, through which they sought to free women from the socially imposed roles. The main weapon of the Beat Generation’s fight against globalization, conformism, and class inequalities was the freedom of mind, and this particular mind of beatniks was used by women Beat writers in order to question the social model of gender and sex. By overtaking the spirit of defiance and resistance of the Beats, these authors assigned a new meaning to the term Beat by breaking the mainly masculine definition of the Beat Generation. ...

Pročitaj cijeli članak →

Dan kada sam čula da, onaj da o kojemu sam tako malena i jadna bila toliko sanjala, konačno je stigao jedne subote. Mjesecima, odnosno svaki put kada bi me moj otac odveo u park Bijela voda, molila bih ga da mi kupi balon. Međutim, on bi me svakoga puta odbio s istim, meni nerazumljivim riječima: „Premala si!” Nisam inzistirala poput ostale djece, koja su plakala, lamatala nogama i vrištala prisiljavajući tako roditelje da im ispune želje ili da ih ušutkaju snažnim pritiskom svojih dlanova. Ja bih se samo rastužila, a nastojala sam se oraspoložiti šećernom vatom koju bi mi otac kupio. Čak i kada bih se zabavljala na toboganu, na vrtuljku ili na klackalici, osjećala sam se kao koncem vezana za taj san o balonu u budućnosti. A onda, jedne subote, dok smo ulazili u park, ja odjevena u bijelu suknju i već spremna čuti još jedno ne, vidjela sam svojega oca kako se približava prodavaču balona i govori: „Narasla si, kćeri, smiješ izabrati jedan!” To je bio toliko velik trenutak da sam se cijela prestrašila, da mi se raširio osmijeh preko lica i da mi je bila oduzeta moć govora te sam samo prstom pokazala na jedan balon. Hodala sam parkom, ponosna, sa svojim ocem, koji me držao za ruku; u drugoj sam nosila, poput kakve princeze, najvrednije blago svojega kraljevstva. Vjetar je njihao balon naprijed-nazad, nježno ga je pomicao s jedne strane na drugu, a ja sam poput njega bila, gotovo do razine pucanja, napuhnuta od tolike sreće. Malo sam se poigrala u pješčaniku, na brzinu sam pojela kokice, samo sam htjela defilirati s tim snom jednom niti privezanim za moj prst. Međutim, kada smo izlazili, omeo me psić koji mi je prišao kako bi me polizao po nogama te sam, zbog nepažnje, mazeći ga, slučajno ispustila balon, a on se sporo uspeo prema nebu. Stajala sam i gledala ga nepomična, u bijeloj suknji i razočaranju, venući sa svakim metrom kojim se zauvijek udaljavao od mene. Tada sam shvatila zašto mi je otac toliko puta odbio kupiti balon: da se ne bih prerano suočila sa svojim prvim gubitkom. Jer poslije ne bi bilo drugoga izlaza – i nema ga! – osim prihvaćanja svih ostalih gubitaka, koji će nemilosrdno pristizati u slijedu, jedan za drugim. Dan kada sam čula da bio je i dan kada sam čula najveći ne u svojemu životu....

Pročitaj cijeli članak →

Nadošla je ljetna bujica i naša je teretna kobila zapela u rijeci. Rijeka je pljuskala o kamenje i zvuk je bio kao kad brave škljocaju. Bilo je vrijeme silaže i voda je mirisala po travi. Teretna kobila, očeva ljubimica, zašla je u rijeku, da ponjuši možda, pa zapela, ni makac, prednja noga zaglavila među kamenjem. Otac ju je našao i povikao Katie! nadglasavajući se s hukom kiše. Ja sam bila u staji, isplazila jezik da dočekam kapi iz rupe na krovu. Istrčala sam pored kuće u polje. U rijeci je kobila sumanuto kolačila oči kroz kišu, možda me prepoznala. Otac se kretao sporo i preplašeno kao da gazi kroz dubok snijeg, osim što snijega nije bilo, bujica samo, a otac se bojao vode, bojao se oduvijek. Viknuo je Na onaj tamo kamen, mala. Dodao mi je uže s kopčom za povodac i znala sam što mi je činiti. Od oca sam viša još od zadnjeg rođendana, petnaestoga. Raširila sam se kao ljubav i stavila jednu nogu na kamen posred rijeke, rukom uhvatila granu iznad njega i odbacila se preko bujice....

Pročitaj cijeli članak →