Future Insights

Broj 2 - Godina 9 - 06/2019

Uvodnik

The articles presented in the 18th issue of [sic] discuss, in broad terms, the ways in which literary and cultural phenomena manage to transcend the temporal and spatial framework into which they were born. They thus provide understandings and intuitions with continuing relevance, and their impact extends – regardless of when they were created – well into the future. In the opening article, Dejan Durić and Željka Matijašević analyze the concept of intensity through psychoanalytic lenses, as it evolves from the 1960s counterculture toward the present-day forms of capitalism. Krešimir Vuković delves into the imagery of classical literature and explores what insights Homer, Hesiod, and Callimachus offered for future authors. Finally, Korana Serdarević turns toward teaching methodology and tackles the issue of whether 19th century literature can help shape the views of today’s (and tomorrow’s) society. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

In the center of our attention is the postapocalyptic situation in Andrei Platonov´s novel Chevengur, which is characterized by the absence of labor. This fact does not give evidence of the paradise for which the chiliasts strove but turns out to be one of the main reasons of its self-destruction. The author´s argumentation is built on the confrontation of the beginning and the end of the novel. In both cases, labor is represented in an unusually strange way. But in fact, there is a principal difference between these two representations of labor. In the first case, we are dealing with the rising line of the transition from peasant’s craft to proletarian labor, whereas the development of the “economy” of Chevengur is shown as a process of decline.Keywords: post/apocalyptic, chiliasm, laborU literaturi o romanu Čevengur (1926. – 1928.) nerijetko se spominju dva termina – apokalipsa i hilijazam (ili milenarizam). Apokalipsa je općenitiji termin koji označava eshatološku predodžbu kraja svijeta i čiji temeljni predložak pronalazimo u Otkrivenju apostola Ivana. Koncept hilijazma obuhvaća povijesne pokrete koji, oslanjajući se na predodžbe apokalipse, teže k tisućljetnom kraljevstvu na zemlji. Za razliku od hilijazma, apokalipsa se odvija bez čovjekovog upletanja. Kao što primjećuje Sergej Bulgakov, „eshatologija” je „potpuna suprotnost hilijazmu, ona nikada ne može postati povijesni cilj i ostaje izvan ljudskog dosega” (Bulgakov 221). Kod hilijazma najčešće je prisutan element društvenog protesta protiv nepravednosti, siromaštva, potlačivanja itd., koji se izražava u kvazireligijskim oblicima (Cohn). Hilijazam je ustanak protiv povijesti. Radi toga, boljševik Čepurnyj u Čevenguru „nije mogao podnijeti tajne vremena” (Platonov, Sobranie. Tom 3. 318). U hilijazmu se isprepleću povijesna i izvanpovijesna koncepcija vremena, budući da jedna pretpostavlja ljudsko djelovanje, a druga se oslanja na metapovijesno nadahnuće (Talmom 130)....

Pročitaj cijeli članak →

Novinar je najavio prilog o još jednoj pucnjavi, nakon čega su počele reklame. Još jednog nenaoružanog crnog tinejdžera ustrijelio je još jedan bijeli policajac. Nakon toga, džingl na jedanaestom programu prekinula je djevojčica kovrčave kose, koja je gđu Mendez podsjećala na njezinu Eloisu prije nego što je ova postala mrzovoljna tinejdžerka. Eloisina dvojnica pogledom je tražila ubruse. Mlijeko iz pahuljica prolila je po netaknutom kuhinjskom šanku, a njezina majka iz reklame istoga je trena počistila nered s osmijehom na licu iz kojeg se moglo iščitati, kako si samo dražesna svaki put kad zasereš kuću.„Opet ista priča”, rekla je gđa Mendez mužu. Nije joj bilo jasno zašto uporno želi gledati vijesti – sve te stravične pljačke, napade, nesreće. I politiku. Politika je još gora. Gđa Mendez na stolić je stavila vreli tanjur pun riže i graška pa pokupila dvije prazne limenke piva s poda. „Sad je samo pitanje vremena kad će susjedi opet početi prosvjedovati i gunđati.”...

Pročitaj cijeli članak →

Bila jednom jedna problematična mlada žena koju su vlastiti roditelji zvali običnom pizdom. Drugi su je zvali drugim imenima, no budući da su je njezini roditelji veoma voljeli, dovoljno je bilo da je zovu običnom pizdom. I zato što su je veoma voljeli, nisu je izbacili iz kuće čak ni kad je neprestano krala njihove kreditne kartice, slupala majčin auto, poderala očevu odjeću, govorila im da su jebeni naborani kreteni i inače se ponašala kao, ono, obična pizda. Ali, budući da su je veoma voljeli, poduzeli su sve da joj pomognu i čak se odvažili odvesti je psihijatru. „Zavist zbog penisa”, rekao je psihijatar, „bez daljnjega. Vidio sam to već puno puta. Sve mlade žene njezine dobi boluju od toga čak i ako to ne priznaju. A samo zato što to ne priznaju, ne znači da od toga ne boluju. Ništa što pošten muškarac i malo poštenog bambusanja ne bi mogli izliječiti.”Zato što su je voljeli i zato što su debelo plaćali psihijatra, pustili su je da luduje po gradu s koliko je god novaca htjela, da ide u najbolje noćne klubove i odsjeda u najboljim hotelima. Nije da joj je trebao poticaj ili savjet oko toga kamo da ide. Ali bilo je lijepo što je to mogla učiniti uz dopuštenje roditelja (i psihijatra). ...

Pročitaj cijeli članak →

The article analyzes the concept of intensity promoted in late capitalism, and its difference from the teleological intensity of the countercultural sixties. Intensity is approached through psychoanalytic lenses as related to Freud’s drive theory, and to Lacan’s concept of jouissance. Counter-depressive intensity persists today devoid of any meaning, as it is a self-legitimating strategy of the most perfect and best conformed capitalist subject. The notion of the culture of intensity covers the natural privileging of late capitalism towards ‘the good intense.’ This paper analyzes its reverse: ‘the bad intense,’ and the tragedy of dysphoria. The movie Shame (2011), directed by Steve McQueen, is interpreted as an example of the transformation of the countercultural value of sexuality in the sixties to its mere reduction to both intense and numbing experience. Keywords: intensity, Eros, death drive, jouissance, euphoria, countercultureThis paper analyzes the concept of intensity promoted in late capitalism as the only life worthy of living. Immoderation, extreme experiences, intensity gone astray and energy gone awry, living your life to the full, transgressing the borders which previously separated life and death, have been inherited from the countercultural sixties. Yet, the moment in which the mainstream culture adopted intensity, it itself lost all of its revolutionary and countercultural potential. Counter-depression, the denial of depression, and (hypo)mania seem to be operating in the mainstream discourse as late capitalism defences. What is the main difference between the still teleological intensity of the sixties and the intensity in the 21st century? How does the famous trio “sex, drugs, and rock’n’roll” fare in the first decades of this millennium?...

Pročitaj cijeli članak →