Multiple Exposure

Broj 2 - Godina 8 - 06/2018

Uvodnik

This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

During the 1950s, West German cinemas screened approximately 600 war films, nearly ten percent of the domestic production. Faulting these features for their avoidance of significant issues such as the causes of World War II, the Holocaust, or the Wehrmacht’s misdeeds and atrocities, previous commentators have in the main focused on the failure of these films to engage the past in a thoroughgoing manner. As a response to this criticism, my essay will show how Frank Wisbar’s Dogs, Do You Want to Live Forever? (1959), a feature film about the Battle of Stalingrad, provides a conversion narrative that corresponds to the needs of the Adenauer era. As this film looks back to its past, it simultaneously looks forward and promotes the values of a new and emerging democracy.Keywords: Battle of Stalingrad, war films, Adenauer era, 1950s West German Cinema, World War IIWest German war films of the 1950s attempted to negotiate a problematic past through a variety of narratives. Alfred Weidenmann’s The Star of Africa (1957), for instance, revisited the exploits of flying ace Jochen Marseille in the skies above North Africa, while Harald Reinl’s U47 Lieutenant Prien (1958) turned to the sea in its treatment of the famous submarine commander. Other military films like J.A. Hübler-Kahla’s Mikosch Arrives (1952) or Franz Peter Wirth’s Heroes (1958) avoided the time and setting of World War II altogether, opting for comic representations. But few films dealt more directly and explicitly with Germany’s failure than Frank Wisbar’s Dogs, Do You Want to Live Forever? (1959). Wisbar’s war movie focused on what many considered to be the turning point of the war, the Battle of Stalingrad. Following the experiences of the fictional Lieutenant Wisse in the middle of a real historical event, Wisbar’s film explores the questions of German responsibility for the tragic defeat. ...

Pročitaj cijeli članak →

As a literary work is reviewed or commented on by a large corpus of critical approaches, stratified lines of interpretation may take shape, which try to appropriate the work in question. This condition can have significant implications for literary translation. The translator’s subjective decisions situate the translation in a matrix of relations with critical readings. This study addresses the theoretical and methodical aspects of the interaction between literary criticism and literary translation by focusing on the historicity of the literary work. The study argues that an interpretive tradition is gradually and cumulatively shaped in the form of metatexts with compatible philosophies. As a result, a literary work may be interpreted according to various traditionalized readings. The study incorporates elements of transtextuality (intertext and metatext) with the temporality-related postulates of hermeneutics, suggesting a holistic analysis method. Keywords: narrative, literary translation, traditionality, historical continuity, Hafez’s poetry ...

Pročitaj cijeli članak →

Upoznao ju je, moju baku, Engleskinju, jednog prohladnog ljetnog poslijepodneva na plaži u Southerndownu. Sjedila je na stijeni, na svom kaputu, i pušila cigaretu, a on je – to sam čula od nekoga, od tate ili Mair – bio očaran. Pitao ju je može li sjesti kraj nje i, bez sumnje zato što je bio tako visok i zgodan, pristala je, pa je i on sam zapalio cigaretu, i ona mu je rekla svoje ime, a zvala se Agnes, i on je njoj rekao svoje, a zvao se Will. Tog su dana njih dvoje šetali po cesti od Southerndowna do Ogmorea i od Ogmorea preko dina u Merthyr Mawru do Ewennyja, gdje su promatrali kako se peče posuda prelivena plavom glazurom, i prije nego što su se razdvojili kako bi ona otišla u hotel u kojem je radila, dopustila mu je da je uzme za ruku.Vratio se sljedeći tjedan, i tjedan poslije toga, a svaki dan koji se nisu vidjeli pisali su jedno drugome, i nakon četiri tjedna prvi ju je put doveo kući, vlakom do dolina, i ondje je otkrila nešto o njemu što joj nije bio rekao. Možda je to negdje slučajno čula, ili joj je netko rekao baš namjerno, misleći da je to nešto što bi trebala znati. Uglavnom, kad ga je upitala o tome, odmahnuo je rukom i rekao da to nije ništa. Bila je to blesava blamaža koja se dogodila davno i nije značila više ništa – sve je to bilo tek priča iz mladosti, nešto tako daleko da jedva može vjerovati da je imalo veze s njim. Ljudi su to uglavnom zaboravili, pa tako i on, i ako joj itko to ikad opet spomene, ne bi se trebala obazirati jer se ni on više ne obazire, a kad je upitala: „Zaista?“ odgovorio je: „Da, zaista.“...

Pročitaj cijeli članak →

„Ošišaj me na Isusa“, kaže on.Ima sliku u mobitelu za slučaj da frizerka ne zna kako Isus izgleda. Ona mu uzme mobitel iz ruke i prinese ga licu praveći se da se koncentrira. Točno zna kako Isus izgleda. Vidjela ga je dovoljno puta na kipovima i vitrajima. Kad je bila mlađa, imala je ilustriranu Bibliju sa slikama u boji: mali debeli Isus u slami s magarcem, Isus koji izvodi čuda u svjetloplavim haljama, umirući Isus, pribijen na križ, i u verziji gdje je obavijen bijelom svjetlošću, nakon uskrsnuća. Ta joj je bila najdraža. Bio je gotovo kao duh. Pomislivši da frizerkina šutnja znači zbunjenost, muškarac joj uhvati pogled u ogledalu. „Malo duže i s bradom,“ objašnjava, „ne predugačko, doduše. Da ne izgledam kao žena.“Ona mu pilji u potiljak. Počeo je ćelavjeti. Za isusovku ipak treba nešto s čime se može raditi. „Treba vam više kose ako želite izgledati kao Isus“, kaže. „Ah, dobro,“ kaže muškarac, „može onda kao John Bon Jovi?“ Mislio sam da će prve stvari koje ću zaboraviti biti gole činjenice: Bitka kod Hastingsa, točka ledišta vode, broj dana u veljači u prijestupnim godinama. Nije bilo tako. Prvo što je isparilo bili su osjećaji: ona neopipljiva tjeskoba kad ne znaš je li prostorija tu da bi se u nju ušlo ili iz nje izašlo, koga volim i koliko se na tu ljubav mogu osloniti kad se ne uspijevam sjetiti imena koje uz nju ide, kako sam došao u ovu sobu s navučenim zastorima, a još nisu ni tri sata. Nisam čak mogao naći način da kažem da sam zaboravio te stvari; samo zbrka riječi koje su bile ili predugačke ili prekratke za taj zadatak i stiskanje šaka kad riječi ne bi dolazile. Čak i tada gole su činjenice ostale i mogao sam sa sigurnošću reći: 1066. godine i nula stupnjeva i 28 dana u običnoj godini, 29 u svakoj prijestupnoj, što je bio sulud način da ti dam do znanja da sam izgubljen, kao da vilicom grabim juhu....

Pročitaj cijeli članak →