Ugrožena tijela

Broj 1 - Godina 1 - 09/2010

Uvodnik

Osmisliti i realizirati časopis, bilo koji časopis, zasigurno predstavlja izazov. Počevši od pronalaženja pojedinaca/ki spremnih na dobrovoljno žrtvovanje svog vremena, energije i upornosti, pa sve do onih kasnih noćnih sati provedenih u čitanju i korigiranju tekstova ili jednostavno međusobnom razgovoru uredništva, svaki korak predstavlja svojevrsnu sizifovsku etapu prema nečemu što u prvim trenucima nedvojbeno izgleda poput kule od karata - spremno da se svakog trena uruši i nestane jednakom brzinom kojom je idejno i nastalo. No jedino što je možda zahtjevnije od navedenog jest napisati primjereni uvodnik koji bi na prikladan način dočarao nastojanja i želje koje se kriju iza ovog elektroničnog izdanja, a da se pritom autor ne zagubi u patetičnim pseudo-proznim izričajima. Praktičnost i pragmatičnost postaju dakle imaginarni okviri ovog kratkog osvrta na prvi broj koji je sada napokon pred vama...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

U svom članku o deteritorijalizaciji američke književnosti Paul Giles zastupa tezu da je oko 1980. u književnosti SAD-a nastupio transnacionalni period, bitno određen “pozicijom SAD-a unutar globalnih mreža razmjene” (Giles 46). Po njemu taj je period načelno sličan ranim danima izgradnje američke nacije, “kada nacionalne granice i običaji još nisu bili sasvim oblikovani i utvrđeni” (55) i kada je “identitet nacije bio neodređen i nedovršen poput njezine kartografije” (41). Gilesov je pokušaj uspostavljanja takve genealogije američke suvremenosti zanimljiv iz više razloga, a ovdje ću se zadržati tek na jednom (iako dovoljno kompleksnom) aspektu te teze. Naime, posebno je zanimljivo kako Giles artikulira vezu između nacionalnoga imaginarija i rasprostranjenosti nacionalnoga teritorija te kako u tom kontekstu razumije ulogu ekonomije. Giles tako tvrdi da su “deteritorijalizirajuće sile [neoliberalne globalizacije od oko 1980] snažno narušile nacionalni identitet SAD-a, a posebno vezu između prostora nacije i ostatka svijeta” (48). Da bi teoretski promislio promjene koje zahvaćaju te aspekte nacionalne države (imaginarij i teritorij), Giles poseže za konceptom “deteritorijalizacije” koji preuzima od Deleuzea i Guattarija. Oni se pak konceptom služe da bi opisali “tokove žudnje koji prelaze granice jasno razdvojenih teritorija”. "Deteritorijalizacija" društvenoga tijela za te autore predstavlja “najznačajniju i najvažniju tendenciju kapitalizma” (Giles 2007: 46). Dakle, termin kojim Giles opisuje stanje američke književnosti i, za ovu priliku važnije, transformacije nacionalnoga identiteta, prvotno označava “tendenciju kapitalizma”. Bitna veza između ekonomskog i društvenog ostaje prisutna i kod Gilesa, jer po njemu do spomenute deteritorijalizacije nacionalne književnosti od 1980. dolazi s transformacijama u ekonomiji, točnije, s usponom globalnoga kruženja kapitala koje je i potaklo razvoj globalnih komunikacijskih mreža i o njemu ovisilo. Sličnu tezu o "transnacionalnosti" SAD-a kao posljedici globalne cirkulacije kapitala nudi i Frederick Buell u svojoj analizi preobrazbe američkoga nacionalizma u “post-nacionalnom” dobu (neoliberalne) globalizacije. Buell tvrdi da se američki “postnacionalni nacionalizam” oblikovao u dva koraka: prvo, 1980-ih, strahom od otvaranja američke ekonomije globalizacijskim procesima, a nacije ideji multikulturalizma, a zatim 1990-ih asimilacijom radikalnih aspekata multikulturalnosti u hegemonijsku nacionalnu ideologiju te diskurzivnim pripitomljavanjem “opasne” globalizacije i njezinim pretvaranjem u priliku za nove nacionalne uspjehe. Buell pritom stalno naglašava da je ključan moment u procesu “krhke konstrukcije novog [...] nacionalizma američki diskurz o globalizaciji i s njim povezana pripovijest o [nacionalnoj] obnovi” (561). Kapital, u svom globaliziranom, financijaliziranom i informatiziranom obliku, ovdje se dakle pojavljuje kao sila koja prijeti rastočiti nacionalnu državu prelazeći, zanemarujući ili razgrađujući granice njezina teritorija i imaginarija. (Osnovna je potka teze u skladu s često ponavljanom idejom o globalnom kruženju kapitala kao prijetnji nacionalnoj državi.) Ali Buell naglašava da SAD istovremeno, u narušenoj poziciji dvadesetostoljetnog svjetskoga hegemona, reformira nacionalnu sferu (ekonomiju, politiku, imaginarij) u pokušaju da obuzda deteritorijalizirajuću snagu kapitala. David Harvey je, oslanjajući se na Arrighija, sumirao tu ambivalentnu poziciju SAD-a u svojoj tezi o Americi kao “kapitalističkoj imperijalističkoj” sili, rastrganoj između pokušaja da stavi pod nadzor kaotične globalne tokove kapitala koje sama pokreće (Harvey 26)....

Pročitaj cijeli članak →

„i u metaforičkom i u praktičnom smislu vremensko je obzorje tijela, njegovi funkcionalni imperativi, njegova nesavršena imitacija ideala ono što potiče čovjeka na emocije, veze, na kajanje; naša je zajednička sudbina da moramo ići tamo kamo nas nosi tijelo.“ Rita Charon i Maura SpiegelLjudsko tijelo, da odmah na početku omeđim predmet kojim ću se baviti, koliko god sudbinski tako i samorazumljivo važno, kao da je marginalizirano u teorijskim raspravama. Razlozi za to su mnogostruki i u ovom ću se radu nekih izravno dotaći dok ću na druge posredno uputiti. Čini mi se da je možda ključni razlog zanemarivanja tijela u različitim disciplinama upravo njegova prividna samorazumljivost pa se mozganje o njemu činilo nepotrebnim. Međutim niz indikacija, među koje valja ubrojiti i odabir teme koja je motivirala ovaj članak, pokazuju da je pretpostavka kako je pitanje tijela „riješeno“, citirajući Donn Weltona iz uvoda zborniku posvećenu tijelu, preuranjena i neodrživa. Welton ondje piše:...

Pročitaj cijeli članak →

Žensko tijelo je oduvijek bilo bojno polje brojnih konflikata širih struktura moći, povezivano s metamorfozom, čudovišnošću, maskiranjem, groteskom, articifijelnošću i krizom. Ovaj članak se bavi 'neuobičajenim' ženskim tijelima kao socio-kulturalnim dokumentima i načinima na koje su stigmatizirana u današnjoj kulturi, etiketirana kao čudovišna i groteskna te koji su mogući razlozi za takve postupke 'dominantne kulture'. Počnimo od samog pojma roda ili kulturnog identiteta te tvrdnje da rod nije prirodna datost, nego kontingentna političko-kulturna konstrukcija; mi smo ti koji proizvode sami sebe. Naše tijelo određeno je spolom, rasom, seksualnošću, dobi, obrazovanjem, zaposlenjem i bilo kojom drugom društveno uvjetovanom kategorijom. Kao takvo tijelo je diferencirajući faktor, ne samo zbog vidljivih karakteristika nego i onih nevidljivih; nacionalistički, seksistički i rasistički diskurzi inspirirani su ideologijama koje smatraju da postoji izravna veza između vanjskog izgleda i unutarnjih, 'nevidljivih' karakteristika. ...

Pročitaj cijeli članak →

…di tutte le voragini (…) nessuna e tanto cupa (…) quanto il nostro proprio corpo.… od svih ponora (…) nijedan nije tako mračan (…) kao naše vlastito tijelo(Aracoeli 233)Književni kritičari koji su analizirali djela talijanske spisateljice Else Morante uglavnom su se fokusirali na socijalne, povijesne i političke segmente njenih djela. Međutim nakon spisateljičine smrti javlja se jedna kritička struja koja konačno pridaje pažnju motivu koji se snažno osjeća u njenu cjelokupnom književnom stvaralaštvu, a bio je (ne)svjesno zanemaren. Prikazi tijela, a vrlo često je to tijelo majke, jedan je najprisutnijih elemenata u romanima Else Morante. Kritičari su povezivali takvu učestalost s biografskim podacima iz spisateljičina života, odnosno isticala se činjenica da ona sama nije imala djece. Jedna od kritičarki koja se bavila upravo tematikom majčinstva jest Anna Patrucco Becchi, koja je u svom radu podijelila Morantičine majke u pet grupa, i to ovako: metaforične majke (majka koja predstavlja život, smrt, mržnju), majke druge vrste (majke iz životinjskog svijeta), majka svetica (majka utjelovljuje svetačke osobine, pasivna je u seksualnom pogledu), majka tiranka (majka koja ljubomorno čuva svoju djecu te ih prestrašeno drži podalje od svih mogućih zala koja bi ih mogla zadesiti) i konačno Elsa ne-majka (neostvareno majčinstvo same spisateljice) (436-451). S druge strane, Maryse Jeuland-Meynaud pruža drugu viziju Morantičinih protagonistica, pri čemu, za razliku od Patrucco Becchi, ne prikazuje majčinstvo kao konstitutivni element koji određuje njihovo postojanje, već pokušava definirati žene kao dio određenog socio-kulturnog i geografskog konteksta. Oslanjajući se na feminističku kritiku, preispituje (a)seksualnost i izrazitu (seksualnu) pasivnost žene (300-324)....

Pročitaj cijeli članak →