Future Insights

Broj 2 - Godina 9 - 06/2019

Uvodnik

The articles presented in the 18th issue of [sic] discuss, in broad terms, the ways in which literary and cultural phenomena manage to transcend the temporal and spatial framework into which they were born. They thus provide understandings and intuitions with continuing relevance, and their impact extends – regardless of when they were created – well into the future. In the opening article, Dejan Durić and Željka Matijašević analyze the concept of intensity through psychoanalytic lenses, as it evolves from the 1960s counterculture toward the present-day forms of capitalism. Krešimir Vuković delves into the imagery of classical literature and explores what insights Homer, Hesiod, and Callimachus offered for future authors. Finally, Korana Serdarević turns toward teaching methodology and tackles the issue of whether 19th century literature can help shape the views of today’s (and tomorrow’s) society. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

The article analyzes the concept of intensity promoted in late capitalism, and its difference from the teleological intensity of the countercultural sixties. Intensity is approached through psychoanalytic lenses as related to Freud’s drive theory, and to Lacan’s concept of jouissance. Counter-depressive intensity persists today devoid of any meaning, as it is a self-legitimating strategy of the most perfect and best conformed capitalist subject. The notion of the culture of intensity covers the natural privileging of late capitalism towards ‘the good intense.’ This paper analyzes its reverse: ‘the bad intense,’ and the tragedy of dysphoria. The movie Shame (2011), directed by Steve McQueen, is interpreted as an example of the transformation of the countercultural value of sexuality in the sixties to its mere reduction to both intense and numbing experience. Keywords: intensity, Eros, death drive, jouissance, euphoria, countercultureThis paper analyzes the concept of intensity promoted in late capitalism as the only life worthy of living. Immoderation, extreme experiences, intensity gone astray and energy gone awry, living your life to the full, transgressing the borders which previously separated life and death, have been inherited from the countercultural sixties. Yet, the moment in which the mainstream culture adopted intensity, it itself lost all of its revolutionary and countercultural potential. Counter-depression, the denial of depression, and (hypo)mania seem to be operating in the mainstream discourse as late capitalism defences. What is the main difference between the still teleological intensity of the sixties and the intensity in the 21st century? How does the famous trio “sex, drugs, and rock’n’roll” fare in the first decades of this millennium?...

Pročitaj cijeli članak →

Proučavajući pojam neomita, kao suvremene inačice mitoloških koncepata u književnosti i kulturi, nametnula su se brojna pitanja. Zara Minc u svom je tekstu iz 1979. godine upozoravala na neomitološke romane ruskih simbolista, kada svijet umjetničkog teksta počinje sličiti mitu (Minc), a istaknuti proučavatelj mita Eleazar Meletinskij ukazao je na važnost novog mita u europskoj književnosti, misleći pritom na romane F. Kafke, J. Joycea, T. Manna i dr., jer proces mitologizacije nastaje kao posljedica razočaranja u ranije umjetničke, znanstvene i druge koncepte, ponajviše pozitivističke (Meletinskij). Vadim Rudnev u Rječniku kulture 20. stoljeća uvodi termin „neomitološke svijesti” kao glavne okosnice kulturnog mentaliteta novijeg doba. Neomitologizam je nastao kao reakcija na pozitivističku svijest 19. stoljeća, pa je gotovo sva književnost 20. stoljeća povezana s mitom, jer bježeći od racionalnog i znanstvenog (logos), stremi iracionalnom (mitos). Suvremena se književnost s jedne strane okreće izvorištu, početcima i postanku, a s druge je strane upućena na budućnost, na projiciranje kraja kao novog početka. Težište na kraju kao novom početku jedan je od osnovnih neomitoloških koncepata koji se obrađuju u ovom bloku i koji stoga i nosi naslov Pogled u budućnost. U suvremenoj kulturi, kako tvrdi Ahmetova, „mitološke predodžbe ne nestaju, nego se transformiraju i adaptiraju novoj kulturno-povijesnoj situaciji” (Ahmetova 10). Najvažniji koncept (neo)mita jest onaj o početku i kraju ili kozmogonijsko-eshatološki, koji podrazumijeva stvaranje (prijelaz iz kaos u kozmos) i razaranje (Strašni sud, Apokalipsa, prijelaz iz kozmosa u kaos). Kaos je univerzalno načelo i početak svakog mita i svake religije. Tek se iz kaosa kao polazne točke i ničega rađa kozmos koji teži uređenju i nekom obliku osmišljenog završetka, što ujedno znači da se svaka mitologija i religija u svojoj osnovi bave početkom i krajem. Dok je u mitovima središte interesa usmjereno na početak, na stvaranje svijeta, čime se tumači postojeći svijet, biblijska kozmogonija usredotočena je na kraj (vidi: Užarević). Središnji je fokus biblijskoga teksta stavljen na spasenje ljudskog roda. Svijet je stvoren prema određenim zakonitostima koje potvrđuje božanska instanca, posebice uz naglašavanje i ponavljanje „I vidje Bog da je dobro” (Biblija, Post. 1.1-1.31), što je legitimacija učinjenog. Biblijski tekst, gledajući u cjelini, nije usmjeren na prošlost, na samo stvaranje koje je pisano kao izvještaj (vidi: Biblija, Post. 1.1-2.4a) u Knjizi o postanku, nego na komunikaciju Boga s čovjekom i zapravo na Sudnji dan, čime se zapravo sumira pobjeda dobra nad zlom. Kraj se tako nameće kao težište religijske svijesti, upravo zato što je kraj ujedno i novi početak. Kraj stoga ne znači uništenje, on je nada u novi Kristov dolazak i zapravo svaki početak. Nije neobično da se koncept kraja održao i aktualizirao u suvremenoj kulturi koja vapi za nadom u mogući novi početak ili neku vrstu nove (utopijske) nade. Profaniranje, nerijetko ironiziranje i travestiranje sakralnog koncepta zapravo je u svojoj suštini blizak upravo apokaliptičnom težištu (u smislu nade u novi dolazak). Suvremeni (neomitološki) tekst koji je umnogome desakralizirao koncept kraja-početka ili smrti-uskrsnuća, kao možda najsnažniji mitologem postaje otkošten mit ili mitska struktura bez „mesa”, bez sakralnog uporišta, zadržavši pritom obilježje mitskog diskursa. ...

Pročitaj cijeli članak →

Radionica prevođenja poezije na Pašmanu(Punt rere punt, 2014.Tragom jednog eseja Drage Jančara(La disfressa dels arbres, 2008.)(Inventari de fronteres, 2006.)(Punt rere punt, 2014.)(Punt rere punt, 2014.)(La disfressa dels arbres, 2008.)Sophia de Mello Breyner Andresen(Neobjavljena)Emily Dickinson(Punt rere punt, 2014.)(Inventari de fronteres, 2006.)(Inventari de fronteres, 2006.)

Pročitaj cijeli članak →

Bila jednom jedna problematična mlada žena koju su vlastiti roditelji zvali običnom pizdom. Drugi su je zvali drugim imenima, no budući da su je njezini roditelji veoma voljeli, dovoljno je bilo da je zovu običnom pizdom. I zato što su je veoma voljeli, nisu je izbacili iz kuće čak ni kad je neprestano krala njihove kreditne kartice, slupala majčin auto, poderala očevu odjeću, govorila im da su jebeni naborani kreteni i inače se ponašala kao, ono, obična pizda. Ali, budući da su je veoma voljeli, poduzeli su sve da joj pomognu i čak se odvažili odvesti je psihijatru. „Zavist zbog penisa”, rekao je psihijatar, „bez daljnjega. Vidio sam to već puno puta. Sve mlade žene njezine dobi boluju od toga čak i ako to ne priznaju. A samo zato što to ne priznaju, ne znači da od toga ne boluju. Ništa što pošten muškarac i malo poštenog bambusanja ne bi mogli izliječiti.”Zato što su je voljeli i zato što su debelo plaćali psihijatra, pustili su je da luduje po gradu s koliko je god novaca htjela, da ide u najbolje noćne klubove i odsjeda u najboljim hotelima. Nije da joj je trebao poticaj ili savjet oko toga kamo da ide. Ali bilo je lijepo što je to mogla učiniti uz dopuštenje roditelja (i psihijatra). ...

Pročitaj cijeli članak →