Coded Realities

No. 1 - Year 4 - 12/2013

Editorial

The seventh issue of [sic] was conceived as an open-themed issue, unrestricted by a specific topic, genre or mood. Yet, the papers that made it through the review process all seem to remind the readers that our reality is coded in so many ways. Whether it is by means of a literal code, such as the one used between the brothers Vrančić, one a cardinal and writer, the other a diplomat and poet, to prevent others from reading their letters, or a less conspicuous one, such as the one that transforms reality into reality TV, our literature, art and culture seem to rely heavily on cyphers, secrets and the tension between the real and the false. At times, in Grand-Guignol, the boundaries between viewing a play and witnessing a violent act become blurred as the viewer unintentionally becomes a witness or even the perpetrator of violent acts represented (faked!) on a stage in order to seem real. Questions of (in)authenticity and the construction of personal or cultural identity also contribute to our sense of our life, our very existence being coded intentionally and unintentionally in a myriad of ways. ..

Continue reading →
Featuring

Na ovim je sjevernim zemljopisnim širinama temperatura od 17 stupnjeva ispod ništice bila pravo ljeto. To je najhladnije nastanjeno mjesto na zemlji. Pričalo se da se jedan starac na trenutak zaustavio jednog popodneva i krv mu se sledila u žilama. Stoga su Eveni, nomadski narod, s razlogom nastavljali svoj put, uostalom, samo su držali korak sa životinjama. Njihov bog Hovki stvorio je sve oko njih, iako su pojedinosti o tome kako je to činio pomalo nejasne. Ipak je to bilo jako davno, no oni znaju da pripadaju svemu ovome, svemu oko sebe i prirodi, kao da im je rođak. Njihova riječ za medvjeda ista je kao ona za djeda. I dovoljno dugo su tu da bi znali da starješine lete prema suncu na leđima sobova. Životinje su se teškim korakom kretale po mahovini, a njen je paperjasti prekrivač upijao svaki zvuk. Kroz nepregledni gustiš breza tanke zrake sunca, poput bambusovih stabljika, pokazivale su smjer, a tajga se činila kao da joj nema kraja. Goniči sobova zgrbili su se od hladnoće, a krhki se led hvatao za slojeve sirove kože i krzna koji su ih poput kukuljica branili od zraka na kojem se sve smrzavalo kao u tekućem dušiku. A tempom od pet milja na dan uz životinje probijao se i Boz koji je na ove ledene sibirske temperature došao kako bi pobjegao od žene. ...

Continue reading →

U Iraku se zvao Salim Abdul Husain i radio je za općinu kao čistač, u skupini kojoj je upravitelj dodijelio zadatak čišćenja nakon eksplozija. Umro je 2009. u Nizozemskoj pod drugim imenom: Carlos Fuentes. Salim i njegovi kolege, puni dosade i gnušanja, kao i svakoga drugog jadnog dana, čistili su tržnicu nakon što je eksplodirao tegljač s gorivom, zapalivši piliće, voće, povrće i pokojeg čovjeka. Meli su pažljivo i polako od straha da ne pokupe neki zaostali komad ljudskoga tijela. Uvijek su tražili netaknutu lisnicu ili možda zlatni lanac, prsten ili sat koji je još pokazivao vrijeme. U potrazi za posmrtnim dragocjenostima Salim nije imao sreće kao njegovi kolege. Trebao mu je novac za vizu kako bi otišao u Nizozemsku i pobjegao iz ovog vatrenoga užasa prepunoga smrti. Samo mu se jedanput posrećilo pa je našao prst s dragocjenim srebrnim prstenom, vrlo lijepim. Salim je poklopio prst stopalom, pažljivo se sagnuo i skinuo prsten s gađenjem. Prsten je završio na Salimovoj ruci, zadivljeno je promatrao dragi kamen i na kraju odustao od pomisli da ga proda. Može li se reći da je osjetio duboku duhovnu povezanost s prstenom? ...

Continue reading →

The paper analyzes the use of humor in the work of Luiseno artist James Luna. Utilizing the media of performance, photography and installation, using himself as the object of representation, Luna has created a recognizable artistic style that addresses the complex issues of American Indian identity and representation. His installations The End of the Frail (1990-91) and The Artifact Piece (1987, 1990) both point at the constructed nature of Native identity. Whereas the former employs satire, self-stereotyping, parody and humor to expose and confront the colonial myths, distorted attitudes and pictographic representations of Native Americans, the latter addresses the issues of Native absence and invisibility in the dominant culture. Representing himself as an artifact to provoke laughter, shock and discomfort, in The Artifact Piece Luna clearly disclosed the relationship between Western institutions of knowledge and the culture of the spectacle. Both installations draw attention to the tie between imperialism and material forms of production and representation, indicating the still ongoing institutional investment in Native allegorization through commodification and scientific practices, the fact that even today Native American identity is compromised by the colonial discourse and its disciplinary practices and imagination. Using Bhabha’s concepts of mimicry and hybridity, Bakhtin’s theory of humor and Vizenor’s trickster holotrope, our analysis discusses the subversive potential of Luna’s auto-ethnographic project, its potential to deconstruct the meta-narratives of Otherness and colonization, and create new spaces for social dialogue and cultural survival. ...

Continue reading →

Mamica se opet bavila svojim brkovima, jak miris voska, kovrče pare iznad lonca. Bila je grozno opsjednuta uklanjanjem dlaka; ovo joj je bilo drugi put u tjedan dana. Pribor razbacan po pultu u prednjem dijelu kafea, ljepljive posudice voska među prašnjavim staklenkama za slatkiše, drveni štapići vire iz posude za žličice za kavu. "Uz malo sreće, ti ovo nećeš morati raditi", rekla je nanoseći zlaćanu smjesu iznad gornje usnice. Pogledala se u zrcalu na reklami Coca-Cole koja je visjela na zidu s brodskim podom i pritisnula komad gaze na usta dok se tekućina ne stvrdne. "Vidi me, ja sam Sicilijanka. Prekrivena dlakama koje ne želim, kao Turkinje, kao Grkinje. Ali ti si Irkinja, Majella, i bjelja od toga ne možeš biti. 'Trebaju ti samo dvije generacije da se asimiliraš.' To mi je rekao tvoj stari nono kad si se rodila. 'Sad si Irkinja, Bonfilia. I imaš irsku bambinu kao dokaz.'" Uprla je štapićem u mene. "Ali nisam postala plavuša zbog tebe, je l' da?" Moj je nono sjedio u stražnjem dijelu prostorije, u separeu uz prozor. Ustajao je u četiri svakog jutra, dolazio u gaćama i naopako okrenutom vunenom džemperu i sjedio u kafeu. Nije se micao do osam uvečer, jeo je mliječne kekse i smrdio na pišalinu, kako obično mirišu devedesetogodišnjaci. Ponekad si je umišljao stvari; vikao na ljude kojih nema, bijesno mahao rukama. Mamica je rekla da ponovno proživljava dane u talijanskoj mornarici kada se borio u Španjolskom građanskom ratu. Uopće nije obraćao pažnju na nas jer se u njegovoj šašavoj glavi još nismo ni rodile. Ni mi nismo previše obraćale pažnju na njega, pa zato nismo ni primijetile da je prošli tjedan imao drugi moždani udar. ...

Continue reading →