Art and Subversion

No. 1 - Year 3 - 12/2012

Editorial

When discussing art, regardless of its form, expression, context, genre or any other classifying or defining feature, one of the key issues that constantly emerges as a thing of relevance is its connection to real life, its meaning to our everyday existence, together with its impact on historical, current, and sometimes even future social and cultural aspects of our lives. Within this context the idea of subversion comes to art almost naturally. By constantly reinventing itself, by expanding various social boundaries, which are in fact self-imposed limitations, art (un)successfully subverts everything that stands in its path, creating different approaches to established routines and perceptions, or even completely breaking down all of the traditional notions surrounding a particular segment or phenomena present in society...

Continue reading →
Featuring

Herofil je pobjegao iz Osnovne škole “Domingos Jorge Velho” i sakrio se u odvodu za kišu. Iz tame, tih kao kamen, gledao je automobil kako se naglo zaustavlja i kako iz njega iskaču jedni te isti ljudi. Utrčali su u školu i brzo izjurili noseći profesora Aristidesa kojim su nahranili automobil. Dok je rukama gurala učenike kroz vrata, zadihana je ravnateljica gledala kola hitne pomoći. Pospremite stvari i vratite se kući. Nastava je za danas otkazana. A zmija, gospođo Carminda? Svi kući, smjesta. Ja ću se pobrinuti za zmiju.Ravnateljica je pričekala da i posljednji učenik šestoga razreda ode i zatim uzela dvije tablete za smirenje. Policija bi se mogla svaki tren pojaviti i početi postavljati pitanja – gospođa Carminda trebala bi imati spremne odgovore. Policija ju je uvijek strašila. Jedan nesiguran odgovor, oklijevanje, nervozni drhtaj, i policija bi mogla osumnjičiti ravnateljicu i poslati je u zatvor zbog zločina koji nije ni počinila. O, bože, koraljna zmija slobodno tumara prostorom škole, a gospođa Carminda, oduzeta od straha, sjedi u uredu i izmišlja drame. Iranildes, nađi mi broj Centra za reptile i otrovne životinje. ...

Continue reading →

Art has always held a very ambiguous position in human society: on the one hand it has been exploited for promotional use and revered as a stand in for the entity it represents; on the other hand however, its ability to question dogmatic authorities by appealing to an individual’s innermost instincts and thoughts has made it a threatening and seditious force to be reckoned with. As a result, numerous studies on the impact of art and visions on society, authority, and our perception of reality, have emerged and taken many forms of interdisciplinary inquiry (it is sufficient to think of movements such as “literature and the visual arts”, “culture studies”, “cross-cultural image studies” or “law and imagery”, to mention a few). As a confirmation of this, the subversive power of art, in the form of suppressed colours and controversial portraits, is at the heart of two of Tracy Chevalier’s works, The Virgin Blue (1997) and The Lady and the Unicorn (2003). In both novels the protagonists’ lives are dominated by a strong patriarchal society that suppresses the voices of those who do not pertain to politically privileged categories. Art therefore is the force that leads the characters to leave the paths that had been assigned to them by custom and seek out their own future....

Continue reading →

Početkom 50-ih godina političke promjene u Hrvatskoj (odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji) uvjetovale su stvaranje nove kulturne klime, a kao jedno od važnijih obilježja u navedenom razdoblju moguće je istaknuti promjene manifestirane unutar umjetničke sfere koja je tada imala izuzetan politički značaj. Nakon razdoblja tijesne političko-ideološke veze sa sovjetskim političkim blokom (1945. – 1948.) i zaokreta 1948. godine, koji je rezultirao nastankom samoupravnog socijalizma i složene multietničke federativne države, u samo nekoliko godina dolazi do gotovo potpunog raskida sa socijalističkim realizmom, a modernizam je prihvaćen kao dominantan jezik (službene) umjetnosti. Za umjetnost i kulturu to je značilo prijelaz iz borbenog, revolucionarnog socrealizma u umjereni modernizam intimističkog tipa. U tom razdoblju omogućuje se i djelovanje novih alternativnih umjetničkih grupa koje pratimo u kontinuitetu s predratnim (povijesnim) avangardama sve do rasapa socijalističke države. U korpusu 'alternativne' nove umjetnosti, koja se razvija istodobno s novim pokretom 'kontrakulture' nakon prijelomne 1968. godine, važno mjesto zauzima konceptualizam koji se unutar socijalističke ideologije razmatra u okvirima subverzivnih umjetničkih praksi, što se očituje u načinu bavljenja jezikom, medijem, institucijama, javnim prostorom i sličnim. Time se strategije subverzije adresiraju istodobno i na ove sustave, ali i na konkretne (totalitarne) sustave moći koji imaju ovlasti nad njihovom kontrolom. Ispitivanje potonjeg problema, dakle, položaja umjetnosti unutar određenog sustava, može se razmatrati kroz mogućnosti njenih reakcija u odnosu na dominantnu društvenu moć, bilo da se ta moć manifestira kao ekonomska, ideološka ili politička struktura vlasti. U tom smislu valja ustanoviti u kojoj mjeri umjetnička praksa unutar real-socijalističkog sustava postaje politička praksa, odnosno koliko zadire u polje političkog, s njim kohabitira ili mu divergira, odnosno subvertira. Iako na domaćoj umjetničkoj sceni s kraja 60-ih i početka 70-ih godina nema umjetničkih praksi s jasnim konturama političke subverzije, posebno zanimljiv i značajan primjer konceptualne umjetnosti pruža onaj usmjeren na dekonstrukciju auratičnog statusa umjetničkog djela i umjetnika (autonomije umjetnosti) kao modernističkih koncepata par excellence, i to putem „estetike administracije“ (Buchloh 105) koja podrazumijeva aproprijaciju birokratskih struktura u jezik umjetnosti, iz čega se u određenim kontekstima mogu indicirati elementi subverzije. ...

Continue reading →

You can close your eyes but you can’t close your ears.In the darkness, I keep hearing the screams. I don’t know who’s screaming. I squeeze my eyes tighter and realize that I’m the one who’s screaming. In the darkness, there is no hate. There’s a strange smell and it isn’t me. In another time and another place, someone would have known why all this was happening, someone would have been able to give a name to everything that seems so inexplicable to me, but which does have an explanation. It has to. It won’t be a logical explanation.In another life, I tried to find causes and effects until I came to understand that nothing that happened to me had them. I believed that I thought with my head. I believed that I thought.In the darkness, I don’t think with my heart or with my head. I don’t have any. Others will come and they’ll tell my story. It’ll sound different from their lips.I’ve never been different than everyone else. All my life I endeavored to stay in the middle of the road, not to be too high or too low, too smart or too dumb. I didn’t want to stand out in any way and, in the end, that was the thing that made me stand out, the thing my husband fell in love with....

Continue reading →