The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times

No. 2 - Year 2 - 06/2012

Editorial

The long-expected fourth issue of [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation offers a selection of papers presented at the second international conference entitled Re-Thinking Humanities and Social Sciences and held at the University of Zadar in September 2011. The conference topic, The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times, proved to have been intellectually enticing to almost one hundred scholars who managed to create a radical space of their own. Immersed into the zone of Croatian seaside filled with the aroma of pine trees and the Adriatic Sea, the zone of leisure rather than work, they managed to create an intellectual heterotopia by discussing the multilayered meanings of space. ..

Continue reading →
Featuring

Shurina soba miriše po njoj, miriše tmasto i na mladost. Kad je dignem iz kreveta, obraz joj je naslonjen na moje rame, ali pridigne glavu i natjera se otvoriti oči, bojeći se da nešto ne propusti. „Mama, igramo se nešto?“„Da, milo, igramo novu igru.“ Pitam se može li osjetiti miris viskija na meni. Malo sam omamljena, ali nekako sam i bistra kao voda. Nosim Shuru iz njene sobe u kuhinju, tijelo joj je opušteno i toplo u mom naručju. „Moraš popiti ovaj vilinski napitak, dušo, a onda ćemo prileći.“„Na pod?“„Da, ljubavi, tu na pod. Vidiš, napravila sam nam udoban krevet.“Dodajem joj čašu i ona polako guta; stisnula je usne na gorki okus, ali pristaje na igru, smjestivši se na jastuk koji sam stavila na pokrivač na pločicama. „Laku noć, mamili“, kaže Shura, njezine zadnje riječi. Odem do štednjaka i sve plamenike otvorim na najjače, zatim legnem kraj nje. Put u Irsku je dobro prošao. Unajmili smo auto u Dublinu – zlo, smrdljivo mjesto – i krenuli na zapad prolazeći kroz jedan ružni grad za drugim do Connemare. Ondje se kopno otvara prema Atlantiku kao mladenka svome mladoženji; neukroćeno je to, gorko lijepo mjesto kamena i vode. Naša kućica na proplanku bila je oronulo zdanje uz rub močvare hrđave boje. No Ted je vjerovao u svoju poeziju pa je sve bilo glađe i podnošljivije. Ni Sylvijina glava nije ležala na jastuku između nas kao kod kuće u Engleskoj. ...

Continue reading →

Na periferiji glavnog grada stajala je niska bijela kuća, veoma nalik kućama koje su je okruživale. Ulica u kojoj se nalazila nije bila popločana zato što je to bila siromašna četvrt. Vrata te kuće, posve nova i ukrašena čavlima, bila su zakračunata i s unutarnje i s vanjske strane. Velika soba, opremljena s nekoliko modernih kromiranih stolica, barom i džuboksom otvarala se na prazno unutarnje dvorište. Na jednoj od tih stolica sjedio je debeo dječačić Indijanac i slušao Good Night, Sweetheart, pjesmu koju je netom odabrao. Svirala je vrlo glasno, a dječačić je ozbiljno zurio u stroj pred sobom. Bila je to jedna od kuća kojima je upravljao njihov vlasnik, senor Kurten, napola Španjolac, napola Nijemac. Poslijepodne je bilo tmurno. U jednoj od soba upravo su se probudile Julia i Inez. Julia je bila sitna i nalik majmunčiću. Bila je privlačna samo zbog svojih neobično velikih i sjajnih očiju. Inez je bila visoka, čvrstih grudiju. Glava joj je bila premalena za tijelo, a oči suviše blizu. Kosu je nosila ukrućenu u valove....

Continue reading →

Featuring as one of the privileged metaphors in humanities and social sciences, theatre provides primarily an image of a circumscribed space whose spatial syntax and modes of human engagement take place within and with respect to the larger space of the city, the world, and, as in Calderon’s Gran teatro del mundo, the universe. It is precisely as a special organization of spatiality that theatre reached the status of Foucault’s radical hetero-topos, flexible as it proved to be as a model for not only counter-representing all the human dealings in the external space, but also of conceptualizing, as in Freud’s psychoanalysis, man’s inner world, his psychic topography. But theatre is above all a concrete place, a built form with its own spatial history, its changing social and ideological functions, and its ways of bestowing to the bodies that enter into it actual or phantasm identities, thoughts, sensations, feelings and memories.My intervention will deal with one of the ruling borders/dichotomies/barriers of theatrical space, the one dividing “front stage” from “backstage” regions. In his detailed analysis of the latter in an individual and concrete theatre building, Andrew Filmer relies among others on Edward Soja’s “trialectics of being”, and thus also on Lefebvre’s categories of perceptual, conceptual and lived aspects of spatiality which Soja evokes, which will here be of particular interest. In contrast to the repercussions of such an analytical triad for the ethnographic study of concrete theatrical sites, I will ask how it pertains to potential manipulations of the aforementioned division of front-stage and backstage within contemporary performance practice. The temporal aspect of this manipulation should also be emphasized, having in mind the historical provenance of a whole backstage mythology – evidenced in numerous novels, plays and films situated in the backstage world - in the elaborated architectural designs of the so-called théâtre a l’italienne. It is its 19th century version, especially after the introduction of the electric light, that sharpened the separation between the darkened auditorium, the enlightened stage and the invisible space behind, where the actors prepared themselves for the entrance, and where the stage-hands of technicians assured the smoothness of the contrivance. Given the fact that 20th century European theatre history is crucially marked by attempts at breaking free from the coercions of such theatre architecture, with all its ingrained power relations, and particularly the ways in which it dictates the actor-audience relationships, contemporary come-backs to this type of theatre in the form of site-specific performances requires some further theoretical and interpretive elaboration....

Continue reading →

Netko je u dvorištu, pomisli Anne. Njišu se grane cedra. Ptice se razbježe prhnuvši s hranilica. Bježe kardinali, plave šojke i domaći vrapci i kroz veliki prozor dnevne sobe bacaju svoje sjene. Tamni obrisi njihovih krila kratko se zadržavaju na baršunastom prekrivaču na Anninim nogama. Ona pritišće dugme s jedne strane svog bolničkog kreveta, a gornji dio naprave počinje zujati i dizati se sve dok se Anne ne uspravi. Krevet joj je kupio sin u trgovini medicinskom opremom i smjestio ga ispred prozora u dnevnoj sobi, tako da može promatrati svoje ptice na hranilicama. Pritisak dugmeta izaziva joj bol duboko u kostima ruke. Tablete koje svaki dan uzima ne pomažu. Zbog njih Anne se osjeća omamljeno i odvojeno od vlastitog tijela, ali lijek sprečava da bol postane nepodnošljiva. Kako napreduje njezin artritis, tako se i bol širi i postaje sve jača. Čini se da sada dolazi iz same moždine, kao da se ona žuta spužvasta tvar iznutra suši i pretvara u prašinu poput starog spužvastog jastuka. Anne pogledom prati mladića koji se najednom pojavi i probija kroz nasade cedra i kupine koje okružuju kuću. Šilterica maskirnih boja, štrkljaste noge u trapericama, radne čizme. Nosi pušku zataknutu pod ruku. Zapinje za grančicu kupine, spotiče se i udara glavom u jednu od hranilica. Po ramenima mu padaju sjemenke. Psuje. Klinac, zapravo, pomisli Anne. U ranim dvadesetim, rekla bi. Čelo mu je izbrazdano ožiljcima od akni. Dugačak pramen kose, nešto poput repa štakora, raste mu na zatiljku. Opako izgleda. Podsjeća Anne na njezina sina iz njegovih najluđih godina, na njegove prijatelje odmetnike s kojima je ponekad bježao od kuće. Divlje i agresivne. Pogledava telefon na stolu pokraj kreveta, razmišlja o tome da porazgovara sa šerifom ili da nazove sina u banku u Mason. Stid ju je što se boji mladića kojemu je prije nekoliko godina mogla ponuditi komad pite, ali sada je onemoćala zbog artritisa. Umjerena oduzetost, kaže njezin liječnik. Potpuna će stići naknadno. ...

Continue reading →