Feminist Resistance

No. 1 - Year 10 - 12/2019

Editorial

This issue of [sic] is devoted to consideration of feminist resistance as it manifests in diverse representations within popular culture. The inspiration for this 2019 issue is not a mystery. One must only glance at global headlines to see the evidence of feminist resistance: hashtag activism, protestors in the streets, calls for “equal” political representation. More nuanced is the investigation of the headline silences, the absence of gender where our curiosity prompts us to anticipate the rise of feminist resistance and the resistance toward feminism. The phrase itself – feminist resistance – is ambiguous. It is at once a burden and a possibility. Which feminism? Whose resistance? The contributors to this special issue ask pertinent questions about the interplay of gender, race, identity, and power in their intersectional analyses to engage these questions through literature, popular culture, and cultural historical investigations. ..

Continue reading →
Featuring

Mrtvi osvjetljavaju put živima. Zato čitamo: da upalimo baklju. Uz njezino svjetlo pišemo. To vam govorim uvjerenošću voditelja radionice kreativnog pisanja, četrdesetogodišnjaka, s obiteljskim problemima, čovjeka koji je više star nego mlad (to ne vrijedi za sve četrdesetogodišnjake, ali u mom je slučaju istina), koji stoji ispred grupe muškaraca koji izgledaju kao glumačka postava poznatog filma o velikoj pobjedi grupe nespretnjakovića. Ovima, dečkima s radionice, nedostaje cijeli niz prijeko potrebnih stvari: ruka, osobna higijena, samopouzdanje, minerali, elektroliti. Nemojte kriviti pisanje. Na kraju krajeva, svima nama koji pišemo u određenoj mjeri, svakog jutra, nedostaje jedna ruka.Aura, moja žena, prestala mi je odgovarati na poruke sat vremena prije početka radionica. A poruke koje su stigle prije nego što je nastupila tišina bile su pune grubog prijezira. Nešto sam napravio; nešto, ponavljam kako bih izbjegao mučno razmišljanje. Uzrok nezadovoljstva može biti konkretan ili apstraktan, ideološki ili to što sam se vratio pijan, u zoru, i srušio vazu kada sam bacio jaknu na stol....

Continue reading →

Nadošla je ljetna bujica i naša je teretna kobila zapela u rijeci. Rijeka je pljuskala o kamenje i zvuk je bio kao kad brave škljocaju. Bilo je vrijeme silaže i voda je mirisala po travi. Teretna kobila, očeva ljubimica, zašla je u rijeku, da ponjuši možda, pa zapela, ni makac, prednja noga zaglavila među kamenjem. Otac ju je našao i povikao Katie! nadglasavajući se s hukom kiše. Ja sam bila u staji, isplazila jezik da dočekam kapi iz rupe na krovu. Istrčala sam pored kuće u polje. U rijeci je kobila sumanuto kolačila oči kroz kišu, možda me prepoznala. Otac se kretao sporo i preplašeno kao da gazi kroz dubok snijeg, osim što snijega nije bilo, bujica samo, a otac se bojao vode, bojao se oduvijek. Viknuo je Na onaj tamo kamen, mala. Dodao mi je uže s kopčom za povodac i znala sam što mi je činiti. Od oca sam viša još od zadnjeg rođendana, petnaestoga. Raširila sam se kao ljubav i stavila jednu nogu na kamen posred rijeke, rukom uhvatila granu iznad njega i odbacila se preko bujice....

Continue reading →

Women writers use the feminist dystopian genre as a way to resist gender-based oppression in complex ways. To do so, women writers must first construct bleak worlds that subjugate their female characters before they can craft ways for these characters to resist. This article specifically examines Octavia Butler’s novel, Dawn, because the central female character finds ways to resist through working within the system in order to work against it. Even though she cannot overthrow the government or escape, she exercises substantial resistance through her body, voice, and intelligence. Butler ultimately demonstrates that women are able to resist from the margins in complex ways, which prompts real-world women readers to fight and resist gender-based oppression in their own societies. Keywords: feminism, Octavia Butler, science fiction, feminist dystopia, genderWomen writers have woven feminist resistance into the fabric of their novels for centuries to protest the misogynistic treatment and representation of women in patriarchal society. Myriad feminist scholars have affirmed that women in literature and culture are “trained, shaped, and impressed” by the patriarchal values within a society in ways that do not apply to men, which makes it exceedingly difficult for women to exercise resistance against this problematic ideology because it permeates and then deeply-embeds itself in the way humanity thinks and acts (Bordo 13). However, Foucault implies that power over an individual is not absolute because an individual can exercise “precise strategies” of resistance in “determined conditions” or certain circumstances (qtd. in Sawicki 25). This complex relationship between patriarchal power and feminist resistance to it is demonstrated through the works of countless women writers, such as Charlotte Brontë, Toni Morrison, Jane Austen, Maxine Hong Kingston, Louisa May Alcott, Louise Erdrich, Kate Chopin, and Sandra Cisneros. These are just some of the countless women writers who feature patriarchal societies in their works and oppress female characters through marriage, class, race, and other societal expectations; however, they also include feminist modes of resistance through personality, rejecting marriage, marrying on specific terms, art, writing, and in the most extreme of circumstances, suicide and murder. Thus, as Foucault notes, there are “a plurality of resistances” and “each of them a special case,” which indicates there are countless ways for an individual to resist because resistance is contextual and specific to one’s unique circumstances (96). Even so, society is, as Simone de Beauvoir declares, “[decidedly] male” and feminist modes of resistance are often trivialized or dismissed in favor of more obvious resistance strategies, such as simply extricating oneself from the problematic environment or overthrowing a corrupt government (xxii). ...

Continue reading →

Dan kada sam čula da, onaj da o kojemu sam tako malena i jadna bila toliko sanjala, konačno je stigao jedne subote. Mjesecima, odnosno svaki put kada bi me moj otac odveo u park Bijela voda, molila bih ga da mi kupi balon. Međutim, on bi me svakoga puta odbio s istim, meni nerazumljivim riječima: „Premala si!” Nisam inzistirala poput ostale djece, koja su plakala, lamatala nogama i vrištala prisiljavajući tako roditelje da im ispune želje ili da ih ušutkaju snažnim pritiskom svojih dlanova. Ja bih se samo rastužila, a nastojala sam se oraspoložiti šećernom vatom koju bi mi otac kupio. Čak i kada bih se zabavljala na toboganu, na vrtuljku ili na klackalici, osjećala sam se kao koncem vezana za taj san o balonu u budućnosti. A onda, jedne subote, dok smo ulazili u park, ja odjevena u bijelu suknju i već spremna čuti još jedno ne, vidjela sam svojega oca kako se približava prodavaču balona i govori: „Narasla si, kćeri, smiješ izabrati jedan!” To je bio toliko velik trenutak da sam se cijela prestrašila, da mi se raširio osmijeh preko lica i da mi je bila oduzeta moć govora te sam samo prstom pokazala na jedan balon. Hodala sam parkom, ponosna, sa svojim ocem, koji me držao za ruku; u drugoj sam nosila, poput kakve princeze, najvrednije blago svojega kraljevstva. Vjetar je njihao balon naprijed-nazad, nježno ga je pomicao s jedne strane na drugu, a ja sam poput njega bila, gotovo do razine pucanja, napuhnuta od tolike sreće. Malo sam se poigrala u pješčaniku, na brzinu sam pojela kokice, samo sam htjela defilirati s tim snom jednom niti privezanim za moj prst. Međutim, kada smo izlazili, omeo me psić koji mi je prišao kako bi me polizao po nogama te sam, zbog nepažnje, mazeći ga, slučajno ispustila balon, a on se sporo uspeo prema nebu. Stajala sam i gledala ga nepomična, u bijeloj suknji i razočaranju, venući sa svakim metrom kojim se zauvijek udaljavao od mene. Tada sam shvatila zašto mi je otac toliko puta odbio kupiti balon: da se ne bih prerano suočila sa svojim prvim gubitkom. Jer poslije ne bi bilo drugoga izlaza – i nema ga! – osim prihvaćanja svih ostalih gubitaka, koji će nemilosrdno pristizati u slijedu, jedan za drugim. Dan kada sam čula da bio je i dan kada sam čula najveći ne u svojemu životu....

Continue reading →