Future Insights

No. 2 - Year 9 - 06/2019

Editorial

The articles presented in the 18th issue of [sic] discuss, in broad terms, the ways in which literary and cultural phenomena manage to transcend the temporal and spatial framework into which they were born. They thus provide understandings and intuitions with continuing relevance, and their impact extends – regardless of when they were created – well into the future. In the opening article, Dejan Durić and Željka Matijašević analyze the concept of intensity through psychoanalytic lenses, as it evolves from the 1960s counterculture toward the present-day forms of capitalism. Krešimir Vuković delves into the imagery of classical literature and explores what insights Homer, Hesiod, and Callimachus offered for future authors. Finally, Korana Serdarević turns toward teaching methodology and tackles the issue of whether 19th century literature can help shape the views of today’s (and tomorrow’s) society. ..

Continue reading →
Featuring

The latest tendencies in the modernization of teaching literature stress the development of students’ critical thinking as one of the main learning outcomes of the educational process. Based on this premise, the article demonstrates the applicability of the imagological approach which can, through guided critical reading of the canonical text, reveal another layer of the so-called non-canonical interpretation and point towards the deconstruction of cultural stereotypes embedded in the literary text. The teaching method will be demonstrated via close reading of the image of Roma people in the novella Tena by Josip Kozarac, where minority stereotyping takes on the form of discriminatory discourse in narration. Apart from developing critical thinking skills, a similar approach to a literary text in class offers the possibility of a comparative method, supported by the fact that the same mirage of Roma community drawn from a canonical work of Croatian Realism can be compared to the images (image) of Roma in contemporary Croatian literature: in the novel Ciganin, ali najljepši by Kristian Novak, in Oblak boje kože by Nebojša Lujanović, as well as in the short story Petica iz zadnje klupe by Barbara Matejčić. Finally, regarding the applicability of critical discourse analysis in class, the article's concluding remarks raise the question of whether literature describing the 19th-century society could, through guided interpretation, partake in shaping the views of today's society that has the tools to recognize its own heterostereotypes....

Continue reading →

Proučavajući pojam neomita, kao suvremene inačice mitoloških koncepata u književnosti i kulturi, nametnula su se brojna pitanja. Zara Minc u svom je tekstu iz 1979. godine upozoravala na neomitološke romane ruskih simbolista, kada svijet umjetničkog teksta počinje sličiti mitu (Minc), a istaknuti proučavatelj mita Eleazar Meletinskij ukazao je na važnost novog mita u europskoj književnosti, misleći pritom na romane F. Kafke, J. Joycea, T. Manna i dr., jer proces mitologizacije nastaje kao posljedica razočaranja u ranije umjetničke, znanstvene i druge koncepte, ponajviše pozitivističke (Meletinskij). Vadim Rudnev u Rječniku kulture 20. stoljeća uvodi termin „neomitološke svijesti” kao glavne okosnice kulturnog mentaliteta novijeg doba. Neomitologizam je nastao kao reakcija na pozitivističku svijest 19. stoljeća, pa je gotovo sva književnost 20. stoljeća povezana s mitom, jer bježeći od racionalnog i znanstvenog (logos), stremi iracionalnom (mitos). Suvremena se književnost s jedne strane okreće izvorištu, početcima i postanku, a s druge je strane upućena na budućnost, na projiciranje kraja kao novog početka. Težište na kraju kao novom početku jedan je od osnovnih neomitoloških koncepata koji se obrađuju u ovom bloku i koji stoga i nosi naslov Pogled u budućnost. U suvremenoj kulturi, kako tvrdi Ahmetova, „mitološke predodžbe ne nestaju, nego se transformiraju i adaptiraju novoj kulturno-povijesnoj situaciji” (Ahmetova 10). Najvažniji koncept (neo)mita jest onaj o početku i kraju ili kozmogonijsko-eshatološki, koji podrazumijeva stvaranje (prijelaz iz kaos u kozmos) i razaranje (Strašni sud, Apokalipsa, prijelaz iz kozmosa u kaos). Kaos je univerzalno načelo i početak svakog mita i svake religije. Tek se iz kaosa kao polazne točke i ničega rađa kozmos koji teži uređenju i nekom obliku osmišljenog završetka, što ujedno znači da se svaka mitologija i religija u svojoj osnovi bave početkom i krajem. Dok je u mitovima središte interesa usmjereno na početak, na stvaranje svijeta, čime se tumači postojeći svijet, biblijska kozmogonija usredotočena je na kraj (vidi: Užarević). Središnji je fokus biblijskoga teksta stavljen na spasenje ljudskog roda. Svijet je stvoren prema određenim zakonitostima koje potvrđuje božanska instanca, posebice uz naglašavanje i ponavljanje „I vidje Bog da je dobro” (Biblija, Post. 1.1-1.31), što je legitimacija učinjenog. Biblijski tekst, gledajući u cjelini, nije usmjeren na prošlost, na samo stvaranje koje je pisano kao izvještaj (vidi: Biblija, Post. 1.1-2.4a) u Knjizi o postanku, nego na komunikaciju Boga s čovjekom i zapravo na Sudnji dan, čime se zapravo sumira pobjeda dobra nad zlom. Kraj se tako nameće kao težište religijske svijesti, upravo zato što je kraj ujedno i novi početak. Kraj stoga ne znači uništenje, on je nada u novi Kristov dolazak i zapravo svaki početak. Nije neobično da se koncept kraja održao i aktualizirao u suvremenoj kulturi koja vapi za nadom u mogući novi početak ili neku vrstu nove (utopijske) nade. Profaniranje, nerijetko ironiziranje i travestiranje sakralnog koncepta zapravo je u svojoj suštini blizak upravo apokaliptičnom težištu (u smislu nade u novi dolazak). Suvremeni (neomitološki) tekst koji je umnogome desakralizirao koncept kraja-početka ili smrti-uskrsnuća, kao možda najsnažniji mitologem postaje otkošten mit ili mitska struktura bez „mesa”, bez sakralnog uporišta, zadržavši pritom obilježje mitskog diskursa. ...

Continue reading →

Most cultures mythologize their "beginnings." At the same time, there seems to be no culture or artistic formation to mention its "end." The only issue that is discussed is the end of the others. The end as such is also often strongly mythologized and takes an apocalyptic form. However, in Wisława Szymborska’s poetry we can see the "end" being clearly demythologized (both in its common sense and in the individual one – as the end of one’s life). In her poems, every "end" is simultaneously the "beginning" of something new. In the individual sense, this demythologization takes the form of juxtaposing the insignificance of human existence with the vastness of the world. Consequently, the death of a man does not mean the end of the world.Keywords: Szymborska Wislawa, Polish poety of 20th century, demythologizingUpotreba kategorija početka i kraja jedan je od simptoma doživljavanja svijeta kao nečega što je moguće izmjeriti. Same kategorije početka i kraja dobivaju u kulturi dva različita oblika – prostorni i vremenski. Pritom se prostorno mišljenje obično povezuje s nekom suvremenošću, nekim svijetom-sada-i-ovdje, dok vremenska varijanta – što je samo po sebi razumljivo – posjeduje dijakronijski karakter. ...

Continue reading →

The idea of the landlord's estate as “paradise on land,” traditional in the Russian culture of the late 19th and early 20th century, evolved in the literature of the 1910s and 1920s into the idea of the city-garden, which united the “beginning” and “ends” of the image of Biblical paradise – the Old Testament Eden and the Apocalyptic New Jerusalem. The substrate of the city-garden mythologem became the "estate topos," which indicates its plasticity and significant heuristic potential, i.e. not only its belonging to the former landowner estate of the 19th century, but also its ability to create new cultural modifications, such as the “city of the future” by V. V. Khlebnikov or the “city garden” in the prose of A. N. Tolstoy and in the Soviet poetry of the 1920s.Keywords: paradise, topics, landowner estate, estate topos, “city of the future,” “city-garden,” the first third of the 20th century, A. N. Tolstoy, V. V. Khlebnikov, V. V. Mayakovsky...

Continue reading →