Multiple Exposure

No. 2 - Year 8 - 06/2018

Editorial

This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ..

Continue reading →
Featuring

Prošlog sam proljeća nekoliko tjedana na opatijskoj gradskoj promenadi prolazio pored kipa Miroslava Krleže. Stoji tamo izliven u metalu, s rukama u džepovima jakne, nezgrapan kolos, pred hotelom Milenij i gleda prema moru i u obližnji otok Cres. Prorijeđeni vijenac kose na njegovoj glavi mogao bi jednako tako biti i od ostataka lovora koji mu je stavio neki uviđavni potomak, a koji sad brišu vjetar i vrijeme. Osim mještana, tek rijetki turisti znaju nešto o tom imenu, a kamoli da pred sobom imaju jednog od velikih europskih književnika prošlog stoljeća. Nešto u njegovu držanju, to što je blago pogrbljen i jako nagnut ustranu, daje mu nadmoćno ironičnu crtu ne samo kao da se ne slaže sa svime što mu se događa nego kao da događanja oko njega točno potvrđuju sliku čovjeka koju je skicirao u svojim romanima i kazališnim djelima. Mora da sam zbog tog ozračja, zbog ironije i opuštenosti, vrlo brzo ušao u dijalog s njim. Ja sam postavljao pitanja, a njegov bi odgovor uvijek bio isti: odmahivanje glavom te jedno: „Bome imate problema“, koliko popustljivo, toliko i bez razumijevanja....

Continue reading →

As a literary work is reviewed or commented on by a large corpus of critical approaches, stratified lines of interpretation may take shape, which try to appropriate the work in question. This condition can have significant implications for literary translation. The translator’s subjective decisions situate the translation in a matrix of relations with critical readings. This study addresses the theoretical and methodical aspects of the interaction between literary criticism and literary translation by focusing on the historicity of the literary work. The study argues that an interpretive tradition is gradually and cumulatively shaped in the form of metatexts with compatible philosophies. As a result, a literary work may be interpreted according to various traditionalized readings. The study incorporates elements of transtextuality (intertext and metatext) with the temporality-related postulates of hermeneutics, suggesting a holistic analysis method. Keywords: narrative, literary translation, traditionality, historical continuity, Hafez’s poetry ...

Continue reading →

Marko za slobodno mjesto konobara u salunu Well-Digger’s Wallet saznaje od Lidije. Ona je upravo otišla odande da bi se smjestila u Santa Feu prije početka zimskog semestra; no Marko bi se, tvrdi ona, trebao prijaviti za posao prije nego što izvjese oglas u izlogu. Rad u salunu bio bi dobar način da poradi na svom engleskom; a i zaradio bi više nego što zarađuje za pultom Spur & Saddle Cluba, antikvarijata preko puta specijaliziranog za Divlji zapad, gdje je u šest mjeseci jedinu proviziju zaradio kad je natjerao neki par da kupi prepariranog rakuna kojeg su negdje u sedamdesetima opremili indijanskom perjanicom, postavili u kožni kanu i za osušeni mu struk privezali sićušno veslo.Well-Digger’s Wallet niski je dvokatni drveni objekt oko kojega se tijekom prošlog stoljeća formirao ostatak glavne ulice. Na spomen-ploči stoji da je izvorna zgrada podignuta 1870. godine; neonska silueta kauboja, koja vjerojatno predstavlja upravo tog kopača bunara po kome salon nosi ime, a koji se pogrbljeno oslanja o kaktus na krovu, dodatak je novijeg datuma. Ljeti se turisti sa šeširima svaki dan oko jedanaest i trideset nagomilaju na drvenoj promenadi ispred saluna, da bi se potom, točno u podne kad udari vrućina, rasuli i ponovno stvorili za vrijeme happy houra i pili dok ne skupe dovoljno hrabrosti da se priključe kaubojskom plesu na podiju. ...

Continue reading →

„Ošišaj me na Isusa“, kaže on.Ima sliku u mobitelu za slučaj da frizerka ne zna kako Isus izgleda. Ona mu uzme mobitel iz ruke i prinese ga licu praveći se da se koncentrira. Točno zna kako Isus izgleda. Vidjela ga je dovoljno puta na kipovima i vitrajima. Kad je bila mlađa, imala je ilustriranu Bibliju sa slikama u boji: mali debeli Isus u slami s magarcem, Isus koji izvodi čuda u svjetloplavim haljama, umirući Isus, pribijen na križ, i u verziji gdje je obavijen bijelom svjetlošću, nakon uskrsnuća. Ta joj je bila najdraža. Bio je gotovo kao duh. Pomislivši da frizerkina šutnja znači zbunjenost, muškarac joj uhvati pogled u ogledalu. „Malo duže i s bradom,“ objašnjava, „ne predugačko, doduše. Da ne izgledam kao žena.“Ona mu pilji u potiljak. Počeo je ćelavjeti. Za isusovku ipak treba nešto s čime se može raditi. „Treba vam više kose ako želite izgledati kao Isus“, kaže. „Ah, dobro,“ kaže muškarac, „može onda kao John Bon Jovi?“ Mislio sam da će prve stvari koje ću zaboraviti biti gole činjenice: Bitka kod Hastingsa, točka ledišta vode, broj dana u veljači u prijestupnim godinama. Nije bilo tako. Prvo što je isparilo bili su osjećaji: ona neopipljiva tjeskoba kad ne znaš je li prostorija tu da bi se u nju ušlo ili iz nje izašlo, koga volim i koliko se na tu ljubav mogu osloniti kad se ne uspijevam sjetiti imena koje uz nju ide, kako sam došao u ovu sobu s navučenim zastorima, a još nisu ni tri sata. Nisam čak mogao naći način da kažem da sam zaboravio te stvari; samo zbrka riječi koje su bile ili predugačke ili prekratke za taj zadatak i stiskanje šaka kad riječi ne bi dolazile. Čak i tada gole su činjenice ostale i mogao sam sa sigurnošću reći: 1066. godine i nula stupnjeva i 28 dana u običnoj godini, 29 u svakoj prijestupnoj, što je bio sulud način da ti dam do znanja da sam izgubljen, kao da vilicom grabim juhu....

Continue reading →