Prije svega, dozvolite mi da kažem da svi osjećamo najiskreniju sućut zbog onoga što se dogodilo gospodinu Davidsonu. Naravno, nitko od nas nije mogao ni pomisliti da će sve tako završiti. To ne treba ni napominjati. Mislim, doista ne vjerujem da je bilo tko mogao predvidjeti posljedice onoga što se dogodilo. Daleko od toga da smo sjeli i proveli detaljnu analizu rizika kad smo odlučili djelovati u tome smjeru. Naravno da ne. Riječ je o spontanoj odluci, jednostavno nas je ponio trenutak. No, unatoč nedostatku podrobnije analize, mogu sa sigurnošću reći kako ovakav ishod nitko od nas nije mogao ni zamisliti. Mislim, očito da nije. Jednostavno, mi nismo takvi ljudi, nitko od nas. Mislim da se to podrazumijeva. Mislim da sa sigurnošću mogu reći kako se to uvriježilo među nekim ljudima koje je ovo pogodilo, u odnosu na kasniji tijek događaja. Uključujući i samoga gospodina Davidsona. S obzirom na sve što smo uspjeli zaključiti. Mislim, znate, neki od ljudi kojima se okružio bili su s pravom oprezni, s obzirom na ono što bismo mogli nazvati pristupom. Tako barem ja to, i dandanas, vidim: takav pristup u sadašnjem trenutku ne bi bio dobro prihvaćen, s obzirom na trenutačne okolnosti. Govorim s obzirom i u odnosu na treće strane, u ovome kontekstu. S obzirom da smo držali kako bi se izravan pristup protumačio kao neprimjeren, u odnosu na širi kontekst i povijest i tome slično....

Ova malo poznata Aristenetova zbirka sastoji se od 50 pisama erotske tematike, podijeljenih u dvije knjige: prva sadrži njih 28, a druga 22, s tim da je posljednje nepotpuno. Korespondenti su navedeni imenom i riječ je većinom o fiktivnim likovima, ali pojavljuju se i poznate osobe, poput pisaca (Alkifron, Elijan, Lukijan) ili slavnih hetera. Uz tituluse (preskripte) koji navode korespondente pojavili su se s vremenom i svojevrsni naslovi koji sažimaju fabulu pisma koje slijedi. Prijevod je načinjen prema izdanju Mazal, O. (1971): Aristaeneti epistularum libri II, Stutgardiae, in aedibus B. G. Teubneri. Prijevod cjelovite zbirke na hrvatski jezik još ne postoji; tri je pisma preveo D. Novaković i objavljena su u časopisu Latina et Graeca, 20 (1982).U predgrađu se odvijala općenarodna svetkovina s obilnom gozbom, pa je Haridem sazvao prijatelje k sebi na slavlje. Bila je tamo i neka žena (ne trebam je imenovati) koju je sâm Haridem (znaš kako je mladić zaljubljive naravi) upecao; ugledao ju je dok je šetala trgom i nagovorio je da nam se pridruži na objedu. Svi su se gosti već bili okupili kad je naš vrli domaćin ušao s nekim starcem koji je očito bio pozvan kao i mi. ...

Everyone knows that each thing has many different ways of being looked at. If you say something is beautiful or ugly, these are just different ways of looking at the thing. Looked at differently, you can say it is true or false; or, to view it still differently, you can say it is good or evil. It’s still the same fact, viewed in different ways, so we say the phenomenon viewed has several different viewpoints. For example, that old pine tree in the garden, whether viewed by you or me or anyone, will still be an old pine tree. Yet you see it from a positive perspective and I see it from a negative one. Your viewpoint is that of a young person, mine is that of a middle-aged person. These differences in mood and personality influence the way we see the old pine tree itself. Although the tree is a fact, the way you see it and the way I see it are two different things. If you and I both take our impressions of the tree and try to paint them or compose a poem about them, even though our respective skills may be the same, your painting or poem will have many important differences from mine. What is the reason for this? It is simply that consciousness is not totally objective and which forms one sees has many different subjective aspects....

Padam unatrag u vrisak. Oštrice kosilice zazuje zrakom jedanput, dvaput, zariju se u meso, mišići se kidaju, kost puca i raskoli se, nebo se zabijeli. Motor reži, oštri čelični zubi deru tetive, paraju kuglice masti i glođu tkivo. Krv, meso, trava i zemlja u luku se dižu u beskrajno izbijeljeno zrakoprazno ništavilo. Sunovrati nečujno kimnu. Uz škripu metala, motor zabrunda, a zatim se zaustavi. Tišina.Povratak u zatvor.Prozorčići na vratima ćelija čvrsto se stisnu. Nevoljko se otvaraju, naglo, svaki na svojim vratima, kako bi oko pogledalo unutra, potom četiri koraka do sljedeće ćelije, klik, pogled, zatvoreno. Moja je ćelija broj 736a. Ležim na krevetu na kat i čitam članak o bolnici u Zimbabweu koja se zove Impilo, što na jeziku ndebele znači život. Tata moje Ame je iz Zimbabwea. Ali nije važno, ionako ga nikad nije upoznala.„Amadika“, rekla je kad smo se upoznale, nudeći mi svoje ime poput slatkiša umotanog u škotski naglasak. Amadika znači voljena. Opet se usredotočim na članak. Bolničko osoblje pali amputirane udove na lomačama. Šesnaest se tijela već u potpunosti raspalo, još šezdeset je u naprednim stadijima raspadanja. Generator više ne radi. Čitam svaku riječ. Ne usudim se ovdje predugo razmišljati o Ami. Izdržala sam deset godina bez nje u svom krevetu. Sada znam kako ubiti vrijeme. Znam kako ne poludjeti. No i dalje umirem, malo po malo, i ona je jedina koja će me spasiti. Jedina osoba zbog koje sam nešto osjetila, moja Ama, moja Amadika. Moja cimerica hrče na krevetu ispod mene. Sutra prvi put izlazim van bez pratnje, to je nagrada za dobro vladanje. Lijepo sam se ponašala cijelo jedno desetljeće. Vjeruju mi da ću se vratiti. Prozorčić na vratima naglo se otvori, oko pogleda i prozorčić se naglo zatvori. Moja je cimerica visokorizična, stigla je iz ćelije u kojoj je sedam žena počinilo samoubojstvo pa nas osoblje provjerava svakih dvadeset minuta. Zabrinuti su da neće izdržati pa su je stavili k meni. Ja sam stabilizirajući utjecaj. Slušač. Mentor. Uzoran zatvorenik. Lagano prdne na krevetu ispod mene. Njezina se djeca smješe sa stare fotografije. Svih troje sad je pod socijalnom skrbi, jedno je u domu u kojem sam i ja bila. ...