Coded Realities

Broj 1 - Godina 4 - 12/2013

Uvodnik

The seventh issue of [sic] was conceived as an open-themed issue, unrestricted by a specific topic, genre or mood. Yet, the papers that made it through the review process all seem to remind the readers that our reality is coded in so many ways. Whether it is by means of a literal code, such as the one used between the brothers Vrančić, one a cardinal and writer, the other a diplomat and poet, to prevent others from reading their letters, or a less conspicuous one, such as the one that transforms reality into reality TV, our literature, art and culture seem to rely heavily on cyphers, secrets and the tension between the real and the false. At times, in Grand-Guignol, the boundaries between viewing a play and witnessing a violent act become blurred as the viewer unintentionally becomes a witness or even the perpetrator of violent acts represented (faked!) on a stage in order to seem real. Questions of (in)authenticity and the construction of personal or cultural identity also contribute to our sense of our life, our very existence being coded intentionally and unintentionally in a myriad of ways. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Idemo do plaže spasiti ptiće da se ne udave. Obučem traperice i debelu vestu preko pidžame. Dok piškim u hladnoj kupaonici, mokraća mi isparava. Tata svojim koracima prodrma i razbudi cijelu kuću. Idemo, kaže s prstom u uhu. Kad izađemo van, lice mi se stisne od hladnoće. Jučer sam izgubio rukavicu, tako da golu ruku trpam duboko u džep, zajedno sa šmrkavim maramicama i fosilima. Na vrhu litice izraslo je novo cvijeće. Tata ga očeše potplatom čizme. Nisam siguran zašto to radi, ali čini se da je zadovoljan.Na pjeskovitoj nizbrdici nema drugih tragova osim naših. Jednom sam ovdje pao, davno, porezao lice na travu, koja u čupercima raste poput zakopanih jastučića za pribadače. Imam blijedosrebrni ožiljak na licu. U obliku ptičjeg stopala. Tata juri dugim korakom, a ja se izmičem pijesku koji zabacuje iza sebe dok trči. Već je ugledao ptića morske laste na plaži pri dnu litice. Isprva, riba koja mu je zapela u grlu izgleda kao dugi jezik. Ptić baca glavu u stranu, onda ponire naprijed, gušeći se. Par koraka naprijed, zatetura pod težinom ribe pa se uspravi....

Pročitaj cijeli članak →

The paper analyzes the use of humor in the work of Luiseno artist James Luna. Utilizing the media of performance, photography and installation, using himself as the object of representation, Luna has created a recognizable artistic style that addresses the complex issues of American Indian identity and representation. His installations The End of the Frail (1990-91) and The Artifact Piece (1987, 1990) both point at the constructed nature of Native identity. Whereas the former employs satire, self-stereotyping, parody and humor to expose and confront the colonial myths, distorted attitudes and pictographic representations of Native Americans, the latter addresses the issues of Native absence and invisibility in the dominant culture. Representing himself as an artifact to provoke laughter, shock and discomfort, in The Artifact Piece Luna clearly disclosed the relationship between Western institutions of knowledge and the culture of the spectacle. Both installations draw attention to the tie between imperialism and material forms of production and representation, indicating the still ongoing institutional investment in Native allegorization through commodification and scientific practices, the fact that even today Native American identity is compromised by the colonial discourse and its disciplinary practices and imagination. Using Bhabha’s concepts of mimicry and hybridity, Bakhtin’s theory of humor and Vizenor’s trickster holotrope, our analysis discusses the subversive potential of Luna’s auto-ethnographic project, its potential to deconstruct the meta-narratives of Otherness and colonization, and create new spaces for social dialogue and cultural survival. ...

Pročitaj cijeli članak →

Otkako je u selu ostalo još samo jedanaest učenika i četiri učitelja, koji zajedno čine osnovnu školu, nastavnik tjelesnog odgoja predaje prirodu i društvo. Otada se na satovima prirode i društva uvježbava skok u dalj preko jedne vječito mokre pješčare i igra graničar, ljeti s loptama, zimi s grudama. U ovoj igri učenici se dijele na narode. Koga lopta pogodi, mora se povući iza linije paljbe jer je mrtav i gledati dok svi iz njegova naroda ne budu pogođeni, gledati dok, kako to selo zove, ne padnu. Nastavniku tjelesnog teško je podijeliti učenike. Zato nakon svakog sata zapisuje kojem je narodu koji pripadao. Tko je na prošlom satu bio Nijemac, na sljedećem mora biti Rus, a tko je na prošlom satu bio Rus, taj smije na sljedećem biti Nijemac. Događa se da nastavnik ne uspije nagovoriti dovoljan broj učenika da budu Rusi. Kad više ne zna kako dalje, samo kaže, Budite onda svi Nijemci. Idemo! Budući da u ovom slučaju učenici više ne shvaćaju za što bi se borili, dijele se na Sase i Švabe. ...

Pročitaj cijeli članak →

Mamica se opet bavila svojim brkovima, jak miris voska, kovrče pare iznad lonca. Bila je grozno opsjednuta uklanjanjem dlaka; ovo joj je bilo drugi put u tjedan dana. Pribor razbacan po pultu u prednjem dijelu kafea, ljepljive posudice voska među prašnjavim staklenkama za slatkiše, drveni štapići vire iz posude za žličice za kavu. "Uz malo sreće, ti ovo nećeš morati raditi", rekla je nanoseći zlaćanu smjesu iznad gornje usnice. Pogledala se u zrcalu na reklami Coca-Cole koja je visjela na zidu s brodskim podom i pritisnula komad gaze na usta dok se tekućina ne stvrdne. "Vidi me, ja sam Sicilijanka. Prekrivena dlakama koje ne želim, kao Turkinje, kao Grkinje. Ali ti si Irkinja, Majella, i bjelja od toga ne možeš biti. 'Trebaju ti samo dvije generacije da se asimiliraš.' To mi je rekao tvoj stari nono kad si se rodila. 'Sad si Irkinja, Bonfilia. I imaš irsku bambinu kao dokaz.'" Uprla je štapićem u mene. "Ali nisam postala plavuša zbog tebe, je l' da?" Moj je nono sjedio u stražnjem dijelu prostorije, u separeu uz prozor. Ustajao je u četiri svakog jutra, dolazio u gaćama i naopako okrenutom vunenom džemperu i sjedio u kafeu. Nije se micao do osam uvečer, jeo je mliječne kekse i smrdio na pišalinu, kako obično mirišu devedesetogodišnjaci. Ponekad si je umišljao stvari; vikao na ljude kojih nema, bijesno mahao rukama. Mamica je rekla da ponovno proživljava dane u talijanskoj mornarici kada se borio u Španjolskom građanskom ratu. Uopće nije obraćao pažnju na nas jer se u njegovoj šašavoj glavi još nismo ni rodile. Ni mi nismo previše obraćale pažnju na njega, pa zato nismo ni primijetile da je prošli tjedan imao drugi moždani udar. ...

Pročitaj cijeli članak →