Literary texts display many linguistic peculiarities, as well as social and cultural aspects of our lives and, thus, we can assert that literary translation is one of the main ways of communication across cultures. Translating literary texts, however, is not an easy task, since it certainly poses many problems for the translator. One of the problems a translator can face arises from the fact that some words or phrases denoting objects, facts, phenomena, etc… are so deeply rooted in their source culture (SC) and so specific (and perhaps exclusive or unique) to the culture that produced them that they have no equivalent in the target culture (TC), be it because they are unknown, or because they are not yet codified in the target language (TL). When discussing the problems of correspondence in translation, “differences between cultures may cause more severe complications for the translator than do differences in language structure” (Nida 130). Moreover, several theorists, such as Santoyo, García Yebra and Yifeng, amongst others, support untranslatability when we face texts with terms which are so culture-bound and culture-specific as to defy translation (cf. Fernández Guerra, “The issue” 41)....

Kuja iz Ureda za vize rekla je: „Svaki emigrant ima pravo na tri kofera. Takva je norma. To su posebni propisi ministarstva.“Nije imalo smisla proturječiti. Ali ipak sam morao: „Samo tri kofera?! Što bih trebao sa stvarima?“„Na primjer?“„Na primjer, sa svojom zbirkom trkaćih auta?“„Prodajte je“, odsutno odgovori službenica. Zatim doda, lagano se namrštivši: „Ako nečim niste zadovoljni, podnesite žalbu.“„Zadovoljan sam.“Nakon zatvora bio sam svime zadovoljan.„Pa onda se i ponašajte tako.“Za tjedan dana već sam pakirao stvari. Ispostavilo se da mi je bio dovoljan jedan jedini kofer. Gotovo sam zaplakao od muke. Pa imao sam trideset i šest godina. Od toga sam osamnaest godina radio. Zaradio bih pa kupio nešto. Mislio sam da imam nekakvu imovinu. A na kraju – jedan kofer. I to prilično skromnih dimenzija. Ispada da sam siromah? Kako je do toga došlo?Knjige? Imao sam uglavnom zabranjene knjige. One nisu prolazile kroz carinu. Morao sam ih podijeliti poznanicima zajedno s takozvanim arhivom. ...

Početkom 50-ih godina političke promjene u Hrvatskoj (odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji) uvjetovale su stvaranje nove kulturne klime, a kao jedno od važnijih obilježja u navedenom razdoblju moguće je istaknuti promjene manifestirane unutar umjetničke sfere koja je tada imala izuzetan politički značaj. Nakon razdoblja tijesne političko-ideološke veze sa sovjetskim političkim blokom (1945. – 1948.) i zaokreta 1948. godine, koji je rezultirao nastankom samoupravnog socijalizma i složene multietničke federativne države, u samo nekoliko godina dolazi do gotovo potpunog raskida sa socijalističkim realizmom, a modernizam je prihvaćen kao dominantan jezik (službene) umjetnosti. Za umjetnost i kulturu to je značilo prijelaz iz borbenog, revolucionarnog socrealizma u umjereni modernizam intimističkog tipa. U tom razdoblju omogućuje se i djelovanje novih alternativnih umjetničkih grupa koje pratimo u kontinuitetu s predratnim (povijesnim) avangardama sve do rasapa socijalističke države. U korpusu 'alternativne' nove umjetnosti, koja se razvija istodobno s novim pokretom 'kontrakulture' nakon prijelomne 1968. godine, važno mjesto zauzima konceptualizam koji se unutar socijalističke ideologije razmatra u okvirima subverzivnih umjetničkih praksi, što se očituje u načinu bavljenja jezikom, medijem, institucijama, javnim prostorom i sličnim. Time se strategije subverzije adresiraju istodobno i na ove sustave, ali i na konkretne (totalitarne) sustave moći koji imaju ovlasti nad njihovom kontrolom. Ispitivanje potonjeg problema, dakle, položaja umjetnosti unutar određenog sustava, može se razmatrati kroz mogućnosti njenih reakcija u odnosu na dominantnu društvenu moć, bilo da se ta moć manifestira kao ekonomska, ideološka ili politička struktura vlasti. U tom smislu valja ustanoviti u kojoj mjeri umjetnička praksa unutar real-socijalističkog sustava postaje politička praksa, odnosno koliko zadire u polje političkog, s njim kohabitira ili mu divergira, odnosno subvertira. Iako na domaćoj umjetničkoj sceni s kraja 60-ih i početka 70-ih godina nema umjetničkih praksi s jasnim konturama političke subverzije, posebno zanimljiv i značajan primjer konceptualne umjetnosti pruža onaj usmjeren na dekonstrukciju auratičnog statusa umjetničkog djela i umjetnika (autonomije umjetnosti) kao modernističkih koncepata par excellence, i to putem „estetike administracije“ (Buchloh 105) koja podrazumijeva aproprijaciju birokratskih struktura u jezik umjetnosti, iz čega se u određenim kontekstima mogu indicirati elementi subverzije. ...

Znala je da je još netko u sobi. Nije bilo nikakvog zvuka, samo nagovještaj, slabo premještanje zraka. Neko je vrijeme bila sama, sjedila je na klupi posred galerije okružena slikama, ciklusom od petnaest platna, i činilo joj se kao da sjedi u mrtvačkoj kapelici uz tijelo rođaka ili prijatelja. To se zove bdijenje, pomislila je. Gledala je Ulrike, glavu i trup, ranu od užeta na vratu, iako nije sa sigurnošću mogla reći koju su spravu koristili kod vješanja. Čula je kako se netko približava klupi, muškarac teška koraka, ustala je i otišla stati pred Ulrikinu sliku, jednu od tri s istim motivom, na svakoj mrtva Ulrike, leži na podu ćelije, s glavom u profilu. Platna su bila različitih veličina. Pojava te žene, njezina glava, vrat, rana od užeta, kosa, crte lica, naslikani su, od slike do slike, u zagasitim i izblijedjelim nijansama, na jednoj jasnije nego na drugoj, usta iskrivljena na jednoj slici izgledala su prirodno na drugima, sve skupa nesistematično. „Što misliš zašto je to tako naslikao?”...