The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times

Broj 2 - Godina 2 - 06/2012

Uvodnik

The long-expected fourth issue of [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation offers a selection of papers presented at the second international conference entitled Re-Thinking Humanities and Social Sciences and held at the University of Zadar in September 2011. The conference topic, The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times, proved to have been intellectually enticing to almost one hundred scholars who managed to create a radical space of their own. Immersed into the zone of Croatian seaside filled with the aroma of pine trees and the Adriatic Sea, the zone of leisure rather than work, they managed to create an intellectual heterotopia by discussing the multilayered meanings of space. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Netko je u dvorištu, pomisli Anne. Njišu se grane cedra. Ptice se razbježe prhnuvši s hranilica. Bježe kardinali, plave šojke i domaći vrapci i kroz veliki prozor dnevne sobe bacaju svoje sjene. Tamni obrisi njihovih krila kratko se zadržavaju na baršunastom prekrivaču na Anninim nogama. Ona pritišće dugme s jedne strane svog bolničkog kreveta, a gornji dio naprave počinje zujati i dizati se sve dok se Anne ne uspravi. Krevet joj je kupio sin u trgovini medicinskom opremom i smjestio ga ispred prozora u dnevnoj sobi, tako da može promatrati svoje ptice na hranilicama. Pritisak dugmeta izaziva joj bol duboko u kostima ruke. Tablete koje svaki dan uzima ne pomažu. Zbog njih Anne se osjeća omamljeno i odvojeno od vlastitog tijela, ali lijek sprečava da bol postane nepodnošljiva. Kako napreduje njezin artritis, tako se i bol širi i postaje sve jača. Čini se da sada dolazi iz same moždine, kao da se ona žuta spužvasta tvar iznutra suši i pretvara u prašinu poput starog spužvastog jastuka. Anne pogledom prati mladića koji se najednom pojavi i probija kroz nasade cedra i kupine koje okružuju kuću. Šilterica maskirnih boja, štrkljaste noge u trapericama, radne čizme. Nosi pušku zataknutu pod ruku. Zapinje za grančicu kupine, spotiče se i udara glavom u jednu od hranilica. Po ramenima mu padaju sjemenke. Psuje. Klinac, zapravo, pomisli Anne. U ranim dvadesetim, rekla bi. Čelo mu je izbrazdano ožiljcima od akni. Dugačak pramen kose, nešto poput repa štakora, raste mu na zatiljku. Opako izgleda. Podsjeća Anne na njezina sina iz njegovih najluđih godina, na njegove prijatelje odmetnike s kojima je ponekad bježao od kuće. Divlje i agresivne. Pogledava telefon na stolu pokraj kreveta, razmišlja o tome da porazgovara sa šerifom ili da nazove sina u banku u Mason. Stid ju je što se boji mladića kojemu je prije nekoliko godina mogla ponuditi komad pite, ali sada je onemoćala zbog artritisa. Umjerena oduzetost, kaže njezin liječnik. Potpuna će stići naknadno. ...

Pročitaj cijeli članak →

Sveta Katarina Bolonjska, rođena u Ferrari 1413. Bila je opatica bolonjskog samostana klarisa. Na Božić 1456. primila je malenog Isusa iz Bogorodičinih ruku. Posvetila je život pomaganju siromaha i vršenju Božje volje. Umrla je 1463.Dolaze trojica, u koloni, putem uz rub ceste. Tamom skrivena tijela jedva da se naziru u skromnoj svjetlosti farova kamiona, autobusa i automobila što proriču zoru. Koračaju. Visoko suho šipražje dodiruje nogavice njihovih hlača.To su otac, sin i mladić kojeg znaju iz viđenja. Okuražen govori: Već deset godina idem pješice; zbog besparice pri kraju mjeseca. Odlučio im se pridružiti.Otac vozi kombi za jednog autoprijevoznika u Limau.Dječak ima deset-jedanaest godina, iako se zbog krhke građe doima mnogo mlađim. Trenutno ne ide u školu. Prodaje hot-dog ispred firme u kojoj mu radi otac – s kečapom ili majonezom – i Coca-Colu. Noću čuva kombi u dvorištu firme, čuvari ga drže na oku. Kad naraste, sanja, nestat će iz Brazila i postati vozač kamiona....

Pročitaj cijeli članak →

Papagajeva mesnica nalazila se na prašnjavoj cesti na kraju grada. S betonske prizemnice visio je zahrđali željezni znak. Izdaleka se doimala poput autobusne stanice ili skladišta punog praznih boca, tako nešto. Ali kad biste se polako približili, nema toga tko gromki glas koji je punio radnju ne bi pripisao njezinu vlasniku. “Govedinu ste rekli? Od goveda imam ovo. Muuuuuu! Ih, što ne zvuči dobro? Da vam pravo kažem, i ovo je meso dobro mukalo! Muuuuuu! Muuuuuu!“To je bila jedina mesnica u gradu i bila je otvorena od jutra do mraka. Pred vratima su čest prizor bile žene s košarama. Na putu u školu uvijek smo mogli čuti mesarovo glasanje (tim smo putem išli i u osnovnu i srednju školu). Svaki put kad bismo u prolazu bacili pogled na njega, bucmasti bi se mesar oglasio, crvenih očiju i podbuhlih obraza. Žene u mesnici namignule bi jedna drugoj i smiješile se. Još više od prodaje mesa, barem je to tako izgledalo u očima nas djece, mesar je bio posvećeniji oponašanju domaćih životinja.Njegove su izvedbe bile doista sjajne. Da je kojim slučajem neki stranac prošao onuda, vjerojatno bi stekao dojam da se radi o staji u sklopu neke velike farme. Krave, svinje, ovce, kokoši... U rijetkom slučaju kad bi kroz ulaz dopiralo rzanje, kućanicama u prolazu smjesta bi bilo jasno da je u mesnicu došla svježa konjetina. Mesar bi si na ruke nataknuo prazne limenke i drvene kutijice i oponašao topot kopita. Zahvalio bi im na potpori i protresao limenku u kojoj je zveckao sitniš....

Pročitaj cijeli članak →

Pjesništvo Susanne Jorn intimno je s mnogo kratkih pjesama koje često izražavaju osjećaje, atmosferu i dojmove. Tu su osobna viđenja prirode i ljudi, doživljena, mogli bismo reći, na slikarski način. Boje su gotovo redoviti sastavni dio tih doživljaja i kao na slikama, stvaraju dramatičnu ili smirenu atmosferu. One su izraz prirode koja okružuje pjesnikinju, ali su i izraz osjećaja i duševnih stanja. To se jasno pokazuje u zbirci Ne sada već sad, čiji je okvir paleta plavih boja. Druga scena njezine poezije sličice su iz japanskog života i japanske umjetnosti i pjesništva, koje mnogo puta prenosi u svoju dansku okolinu. U zbirci Ne sada već sad mnoge su pjesme prizori iz Danske ili Tokija, ali i drugih krajeva svijeta gdje je boravila. Ipak, njezino je pjesništvo prije svega vezano uz nordijsko nebo, zemlju i kulturu te sjećanja na oca (poznatog danskog likovnog umjetnika Asgera Jorna, koji je u svojim djelima spajao različite vrste umjetnosti. Asger Jorn bio je član poznate transnacionalne udruge CoBrA, koja je djelovala početkom 1950-ih godina). U mnoge se pjesme određenih osjećaja i ozračja skladno uklapaju i japanski i danski krajolici te japanski i, ako tako možemo reći, nordijski pjesnički izraz. Unatoč vrlo intimnoj poeziji, kao i većina skandinavskih pjesnika i pjesnikinja, Susanne Jorn osjetljiva je na sudbu današnjeg čovjeka bilo gdje u svijetu i ona nalazi značajno mjesto u njezinu pjesništvu....

Pročitaj cijeli članak →