The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times

Broj 2 - Godina 2 - 06/2012

Uvodnik

The long-expected fourth issue of [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation offers a selection of papers presented at the second international conference entitled Re-Thinking Humanities and Social Sciences and held at the University of Zadar in September 2011. The conference topic, The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times, proved to have been intellectually enticing to almost one hundred scholars who managed to create a radical space of their own. Immersed into the zone of Croatian seaside filled with the aroma of pine trees and the Adriatic Sea, the zone of leisure rather than work, they managed to create an intellectual heterotopia by discussing the multilayered meanings of space. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Jedan je čovjek rekao: „Najljepše godine moga života su ondje, u prašini eksplozije.“Zaspali su u kukuruzu. Ništa ne čuju, ništa ne vide. Mladi su. Kukuruz ih štiti.Operaciju su najavili u tisku. Televizija, radio ponavljaju informaciju, riječi naviru, uporne, i ako se rečenica izgubi od jedne do druge sobe, rekonstituirat će se između kuhinje i balkona. Čuje se: „rušenje… problemi… zone… stambeni park… prenaseljenost… predgrađe… dotrajalost… rušenje… eksploziv… stambena četvrt… deset nebodera…“ Shvaćamo da će već mjesecima zazidani neboderi biti srušeni. Barem je to jednostavno. Iz jednog se nebodera preselila u drugi. Kad je suprug došao po nju u selo, odmah je pristala. Sve te godine u kući koja nikad neće biti njezina. Od prvog je dana znala da je majka njenog supruga neće voljeti. Nije ju zlostavljala, ignorirala ju je, kao da ona nije bila majka djece njenog najstarijeg sina. Svekrva ju je intrigama pokušala odvojiti od dječaka kako bi ih poslala da žive s ocem jer ona nije bila dostojna odgajati sinove, a kćeri, to je manje važno, one mogu ostati s majkom. U dvjema sobama kuće koja nije njena kuća čekala je dan kad će je suprug izbaviti od prešutnog i podmuklog proganjanja. Otputovala je s djecom, svekrva je plakala, htjela je otići s najstarijim sinom u drugu zemlju. Starica je ostala u svojoj kući....

Pročitaj cijeli članak →

Pjesništvo Susanne Jorn intimno je s mnogo kratkih pjesama koje često izražavaju osjećaje, atmosferu i dojmove. Tu su osobna viđenja prirode i ljudi, doživljena, mogli bismo reći, na slikarski način. Boje su gotovo redoviti sastavni dio tih doživljaja i kao na slikama, stvaraju dramatičnu ili smirenu atmosferu. One su izraz prirode koja okružuje pjesnikinju, ali su i izraz osjećaja i duševnih stanja. To se jasno pokazuje u zbirci Ne sada već sad, čiji je okvir paleta plavih boja. Druga scena njezine poezije sličice su iz japanskog života i japanske umjetnosti i pjesništva, koje mnogo puta prenosi u svoju dansku okolinu. U zbirci Ne sada već sad mnoge su pjesme prizori iz Danske ili Tokija, ali i drugih krajeva svijeta gdje je boravila. Ipak, njezino je pjesništvo prije svega vezano uz nordijsko nebo, zemlju i kulturu te sjećanja na oca (poznatog danskog likovnog umjetnika Asgera Jorna, koji je u svojim djelima spajao različite vrste umjetnosti. Asger Jorn bio je član poznate transnacionalne udruge CoBrA, koja je djelovala početkom 1950-ih godina). U mnoge se pjesme određenih osjećaja i ozračja skladno uklapaju i japanski i danski krajolici te japanski i, ako tako možemo reći, nordijski pjesnički izraz. Unatoč vrlo intimnoj poeziji, kao i većina skandinavskih pjesnika i pjesnikinja, Susanne Jorn osjetljiva je na sudbu današnjeg čovjeka bilo gdje u svijetu i ona nalazi značajno mjesto u njezinu pjesništvu....

Pročitaj cijeli članak →

Sveta Katarina Bolonjska, rođena u Ferrari 1413. Bila je opatica bolonjskog samostana klarisa. Na Božić 1456. primila je malenog Isusa iz Bogorodičinih ruku. Posvetila je život pomaganju siromaha i vršenju Božje volje. Umrla je 1463.Dolaze trojica, u koloni, putem uz rub ceste. Tamom skrivena tijela jedva da se naziru u skromnoj svjetlosti farova kamiona, autobusa i automobila što proriču zoru. Koračaju. Visoko suho šipražje dodiruje nogavice njihovih hlača.To su otac, sin i mladić kojeg znaju iz viđenja. Okuražen govori: Već deset godina idem pješice; zbog besparice pri kraju mjeseca. Odlučio im se pridružiti.Otac vozi kombi za jednog autoprijevoznika u Limau.Dječak ima deset-jedanaest godina, iako se zbog krhke građe doima mnogo mlađim. Trenutno ne ide u školu. Prodaje hot-dog ispred firme u kojoj mu radi otac – s kečapom ili majonezom – i Coca-Colu. Noću čuva kombi u dvorištu firme, čuvari ga drže na oku. Kad naraste, sanja, nestat će iz Brazila i postati vozač kamiona....

Pročitaj cijeli članak →

Featuring as one of the privileged metaphors in humanities and social sciences, theatre provides primarily an image of a circumscribed space whose spatial syntax and modes of human engagement take place within and with respect to the larger space of the city, the world, and, as in Calderon’s Gran teatro del mundo, the universe. It is precisely as a special organization of spatiality that theatre reached the status of Foucault’s radical hetero-topos, flexible as it proved to be as a model for not only counter-representing all the human dealings in the external space, but also of conceptualizing, as in Freud’s psychoanalysis, man’s inner world, his psychic topography. But theatre is above all a concrete place, a built form with its own spatial history, its changing social and ideological functions, and its ways of bestowing to the bodies that enter into it actual or phantasm identities, thoughts, sensations, feelings and memories.My intervention will deal with one of the ruling borders/dichotomies/barriers of theatrical space, the one dividing “front stage” from “backstage” regions. In his detailed analysis of the latter in an individual and concrete theatre building, Andrew Filmer relies among others on Edward Soja’s “trialectics of being”, and thus also on Lefebvre’s categories of perceptual, conceptual and lived aspects of spatiality which Soja evokes, which will here be of particular interest. In contrast to the repercussions of such an analytical triad for the ethnographic study of concrete theatrical sites, I will ask how it pertains to potential manipulations of the aforementioned division of front-stage and backstage within contemporary performance practice. The temporal aspect of this manipulation should also be emphasized, having in mind the historical provenance of a whole backstage mythology – evidenced in numerous novels, plays and films situated in the backstage world - in the elaborated architectural designs of the so-called théâtre a l’italienne. It is its 19th century version, especially after the introduction of the electric light, that sharpened the separation between the darkened auditorium, the enlightened stage and the invisible space behind, where the actors prepared themselves for the entrance, and where the stage-hands of technicians assured the smoothness of the contrivance. Given the fact that 20th century European theatre history is crucially marked by attempts at breaking free from the coercions of such theatre architecture, with all its ingrained power relations, and particularly the ways in which it dictates the actor-audience relationships, contemporary come-backs to this type of theatre in the form of site-specific performances requires some further theoretical and interpretive elaboration....

Pročitaj cijeli članak →