The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times

Broj 2 - Godina 2 - 06/2012

Uvodnik

The long-expected fourth issue of [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation offers a selection of papers presented at the second international conference entitled Re-Thinking Humanities and Social Sciences and held at the University of Zadar in September 2011. The conference topic, The Zone and Zones - Radical Spatiality in our Times, proved to have been intellectually enticing to almost one hundred scholars who managed to create a radical space of their own. Immersed into the zone of Croatian seaside filled with the aroma of pine trees and the Adriatic Sea, the zone of leisure rather than work, they managed to create an intellectual heterotopia by discussing the multilayered meanings of space. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Featuring as one of the privileged metaphors in humanities and social sciences, theatre provides primarily an image of a circumscribed space whose spatial syntax and modes of human engagement take place within and with respect to the larger space of the city, the world, and, as in Calderon’s Gran teatro del mundo, the universe. It is precisely as a special organization of spatiality that theatre reached the status of Foucault’s radical hetero-topos, flexible as it proved to be as a model for not only counter-representing all the human dealings in the external space, but also of conceptualizing, as in Freud’s psychoanalysis, man’s inner world, his psychic topography. But theatre is above all a concrete place, a built form with its own spatial history, its changing social and ideological functions, and its ways of bestowing to the bodies that enter into it actual or phantasm identities, thoughts, sensations, feelings and memories.My intervention will deal with one of the ruling borders/dichotomies/barriers of theatrical space, the one dividing “front stage” from “backstage” regions. In his detailed analysis of the latter in an individual and concrete theatre building, Andrew Filmer relies among others on Edward Soja’s “trialectics of being”, and thus also on Lefebvre’s categories of perceptual, conceptual and lived aspects of spatiality which Soja evokes, which will here be of particular interest. In contrast to the repercussions of such an analytical triad for the ethnographic study of concrete theatrical sites, I will ask how it pertains to potential manipulations of the aforementioned division of front-stage and backstage within contemporary performance practice. The temporal aspect of this manipulation should also be emphasized, having in mind the historical provenance of a whole backstage mythology – evidenced in numerous novels, plays and films situated in the backstage world - in the elaborated architectural designs of the so-called théâtre a l’italienne. It is its 19th century version, especially after the introduction of the electric light, that sharpened the separation between the darkened auditorium, the enlightened stage and the invisible space behind, where the actors prepared themselves for the entrance, and where the stage-hands of technicians assured the smoothness of the contrivance. Given the fact that 20th century European theatre history is crucially marked by attempts at breaking free from the coercions of such theatre architecture, with all its ingrained power relations, and particularly the ways in which it dictates the actor-audience relationships, contemporary come-backs to this type of theatre in the form of site-specific performances requires some further theoretical and interpretive elaboration....

Pročitaj cijeli članak →

Sveta Katarina Bolonjska, rođena u Ferrari 1413. Bila je opatica bolonjskog samostana klarisa. Na Božić 1456. primila je malenog Isusa iz Bogorodičinih ruku. Posvetila je život pomaganju siromaha i vršenju Božje volje. Umrla je 1463.Dolaze trojica, u koloni, putem uz rub ceste. Tamom skrivena tijela jedva da se naziru u skromnoj svjetlosti farova kamiona, autobusa i automobila što proriču zoru. Koračaju. Visoko suho šipražje dodiruje nogavice njihovih hlača.To su otac, sin i mladić kojeg znaju iz viđenja. Okuražen govori: Već deset godina idem pješice; zbog besparice pri kraju mjeseca. Odlučio im se pridružiti.Otac vozi kombi za jednog autoprijevoznika u Limau.Dječak ima deset-jedanaest godina, iako se zbog krhke građe doima mnogo mlađim. Trenutno ne ide u školu. Prodaje hot-dog ispred firme u kojoj mu radi otac – s kečapom ili majonezom – i Coca-Colu. Noću čuva kombi u dvorištu firme, čuvari ga drže na oku. Kad naraste, sanja, nestat će iz Brazila i postati vozač kamiona....

Pročitaj cijeli članak →

Shurina soba miriše po njoj, miriše tmasto i na mladost. Kad je dignem iz kreveta, obraz joj je naslonjen na moje rame, ali pridigne glavu i natjera se otvoriti oči, bojeći se da nešto ne propusti. „Mama, igramo se nešto?“„Da, milo, igramo novu igru.“ Pitam se može li osjetiti miris viskija na meni. Malo sam omamljena, ali nekako sam i bistra kao voda. Nosim Shuru iz njene sobe u kuhinju, tijelo joj je opušteno i toplo u mom naručju. „Moraš popiti ovaj vilinski napitak, dušo, a onda ćemo prileći.“„Na pod?“„Da, ljubavi, tu na pod. Vidiš, napravila sam nam udoban krevet.“Dodajem joj čašu i ona polako guta; stisnula je usne na gorki okus, ali pristaje na igru, smjestivši se na jastuk koji sam stavila na pokrivač na pločicama. „Laku noć, mamili“, kaže Shura, njezine zadnje riječi. Odem do štednjaka i sve plamenike otvorim na najjače, zatim legnem kraj nje. Put u Irsku je dobro prošao. Unajmili smo auto u Dublinu – zlo, smrdljivo mjesto – i krenuli na zapad prolazeći kroz jedan ružni grad za drugim do Connemare. Ondje se kopno otvara prema Atlantiku kao mladenka svome mladoženji; neukroćeno je to, gorko lijepo mjesto kamena i vode. Naša kućica na proplanku bila je oronulo zdanje uz rub močvare hrđave boje. No Ted je vjerovao u svoju poeziju pa je sve bilo glađe i podnošljivije. Ni Sylvijina glava nije ležala na jastuku između nas kao kod kuće u Engleskoj. ...

Pročitaj cijeli članak →

Papagajeva mesnica nalazila se na prašnjavoj cesti na kraju grada. S betonske prizemnice visio je zahrđali željezni znak. Izdaleka se doimala poput autobusne stanice ili skladišta punog praznih boca, tako nešto. Ali kad biste se polako približili, nema toga tko gromki glas koji je punio radnju ne bi pripisao njezinu vlasniku. “Govedinu ste rekli? Od goveda imam ovo. Muuuuuu! Ih, što ne zvuči dobro? Da vam pravo kažem, i ovo je meso dobro mukalo! Muuuuuu! Muuuuuu!“To je bila jedina mesnica u gradu i bila je otvorena od jutra do mraka. Pred vratima su čest prizor bile žene s košarama. Na putu u školu uvijek smo mogli čuti mesarovo glasanje (tim smo putem išli i u osnovnu i srednju školu). Svaki put kad bismo u prolazu bacili pogled na njega, bucmasti bi se mesar oglasio, crvenih očiju i podbuhlih obraza. Žene u mesnici namignule bi jedna drugoj i smiješile se. Još više od prodaje mesa, barem je to tako izgledalo u očima nas djece, mesar je bio posvećeniji oponašanju domaćih životinja.Njegove su izvedbe bile doista sjajne. Da je kojim slučajem neki stranac prošao onuda, vjerojatno bi stekao dojam da se radi o staji u sklopu neke velike farme. Krave, svinje, ovce, kokoši... U rijetkom slučaju kad bi kroz ulaz dopiralo rzanje, kućanicama u prolazu smjesta bi bilo jasno da je u mesnicu došla svježa konjetina. Mesar bi si na ruke nataknuo prazne limenke i drvene kutijice i oponašao topot kopita. Zahvalio bi im na potpori i protresao limenku u kojoj je zveckao sitniš....

Pročitaj cijeli članak →