The Book and Beyond

Broj 1 - Godina 2 - 12/2011

Uvodnik

About a year and a half ago, or perhaps it was more, no one seems to remember the exact day anymore, when we decided to start [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation, in our minds we had a small journal that would nevertheless stimulate debates and challenge authors to participate with their contributions in hope of offering a somewhat different view on various topics and themes that we think about in our professional life and work. We hoped for some hundred or perhaps two hundred pages of articles, essays and translations; we counted on contributions from our friends and colleagues from Croatia and secretly dreamed that someone from abroad will find our journal interesting enough to join in. And today, when we are releasing our third issue that counts well over five hundred pages of articles, essays and translations, with more than twenty authors from all over the world, we are safe to say that we more than exceeded our initial expectations and even our wildest hopes. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Kako se približavalo doba Škorpiona, postajalo je sve vjetrovitije, tamno i kišovito. Mokri, tekući grad, koji je vjetrom udarao u stakla iza nezaštićenih samačkih prozora bez zavjesa, iza sirnog namaza skrivenog u hladnoći između prozorskih stakala, nalikovao je na podlu Petrovu nakanu, na grad gorostasnog, buljavog cara tesara razjapljene gubice i oštrog jezika, koji u noćnim morama, s mornarskom sjekirom u podignutoj šaci, sustiže svoje onemoćale, prestrašene podanike. Rijeke su se, dotekavši do nabujalog, zastrašujućeg mora, bacale natrag te šišteći probijale okanca od lijevanog željeza i brzinski podizale razinu vode u podrumima muzeja, oblizujući krhke kolekcije koje su se raspršivale u vlažni pijesak, šamanske maske od pijetlova perja, zakrivljene inozemne mačeve, ogrtače opšivene biserima, žilave noge srditih zaposlenika probuđenih usred noći. Na takve dane, kada se iz kiše, mraka i vjetra koji je savijao stakla ocrtavao bijeli sirasti lik samoće, Simeonov je na rubu postojanja postavio čajnik, osjećajući se osobito nosatim, ćelavim, primjećujući svoje godine na licu i jeftine čarape skroz dolje, obrisao je rukavom prašinu sa stola, oslobodio prostor od knjiga koje su isplazile bijele jezičke straničnika, namjestio gramofon, birajući knjigu prikladne debljine koju će podmetnuti pod njega, i veseleći se unaprijed, izvlačio iz istrošenog omota prošaranog žućkastim mrljama Veru Vasiljevnu – stari, teški krug koji se prelijevao antracitnim glatkim koncentričnim krugovima – na svakoj strani po jedna romanca. ...

Pročitaj cijeli članak →

Carol i Robert Norris bili su stari prijatelji Nickove žene Joanne. Upoznali su se davno, mnogo prije nego što je ona upoznala Nicka. Poznavali su je kada je bila udana za Billa Dalyja. U ono vrijeme njih četvero – Carol i Robert, Joanne i Bill – friško oženjeni studenti na zadnjoj godini povijesti umjetnosti – živjeli su u istoj kući, velikoj kući na Seattleovoj verziji Capitol Hilla, dijelili stanarinu i kupaonicu. Često su zajedno jeli i sjedili do sitnih sati, pili vino i razgovarali. Jedni su drugima pregledavali i komentirali radove. Tijekom te zadnje godine zajedničkog života – prije nego što se pojavio Nick – čak su kupili jeftin brodić kojim su ljeti zajedno plovili jezerom Washington. “Kakva su to vremena bila, i dobra i loša, puna uspona i padova”, rekao je Robert drugi put toga jutra osmjehujući se i promatrajući lica prijatelja za stolom. Bila je nedjelja ujutro, a oni su sjedili za stolom u kuhinji Nicka i Joanne u Aberdeenu i jeli dimljeni losos, kajganu i peciva sa sirnim namazom. Bio je to onaj isti losos kojeg je Nick uhvatio prošlog ljeta i vakumirao i stavio u duboko zamrzavanje. Sviđalo mu se kad je Joanne naglasila da je on sam ulovio tu ribu. Čak je znala – ili je barem tvrdila da zna – koliko je teška. “Ova je imala osam kila”, rekla je, a Nick se zadovoljno nasmijao. Sinoć je izvadio ribu iz zamrzivača nakon što je nazvala Carol i rekla da bi ona i Robert rado svratili sa svojom kćerkicom Jenny kad budu u prolazu. ...

Pročitaj cijeli članak →

Iza zaključanih vrata zahoda u stražnjem dijelu antikvarnice Claire Upton razgovara na telefon. Glas joj odjekuje od poda i zidova: Koliko je teško provaliti nadzornu kameru? Ukrasti snimku? upita svog muža i počne plakati.U zadnjih tjedan dana bila je u tom dućanu već tri ili četiri puta. Jedan od onih gdje moraš ostaviti torbu na blagajni, inače te ne puste unutra. Moraš ostaviti i kaput, ako ima duboke, prostrane džepove. I kišobran, jer bi ljudi u nabore mogli ubacivati sitne predmete, češljeve, nakit i druge drangulije. Kraj starog blagajnika stoji sivi karton na kojem crnim markerom piše: “Ne volimo kad nas kradete!”Skidajući kaput, Claire reče: “Ja nisam lopov.”Stari blagajnik pogledom ju je odmjerio od glave do pete. Coknuo je jezikom i pitao: “Po čemu ste vi iznimka?”Za svaki ostavljeni predmet dao je Claire polovicu karte. Za torbicu hercova asa. Za kaput trefovu devetku. Za kišobran pikovu trojku.Pogledom je prešao preko Claireinih ruku, obrisa džepova na prsima i najlonki tražeći izbočine, nešto ukradeno. Iza prednjeg pulta po cijeloj su trgovini visjeli mali natpisi koji su upozoravali da je ovdje zabranjeno krasti. Kamere su nadzirale svaki prolaz, svaki kutak i sve prikazivale na malenom ekranu punom drugih ekrana. Trezor malih, crno-bijelih tv-ekrana iza blagajne gdje je sjedio starac i sve ih promatrao....

Pročitaj cijeli članak →

The idea expressed in the quotation above, by a hostage-poet in 1960s Beirut that appears in Don DeLillo’s novel MAO II, suggests the importance of writing as a way to produce new space. The narrative examines the difficult and necessary relationship between the writer, the written word, and the production of social change. In focusing attention specifically on the power of text to influence systems of oppression on a large cultural scale, MAO II provides examples of the ways in which texts record and respond to unique oppressive situations. In this way, the text functions more complexly within the space of the larger social dialectic than simply as a record of social failings. By presenting the violence of oppressive space back to the society that created it, the novel becomes an object of social protest. An examination of two other novels of social protest, John Edgar Wideman’s Philadelphia Fire and Sherman Alexie’s Indian Killer, further illustrates the way that the book is used as an instrument of social change. These novels present arguments about the power of writing to radically expose failures of the social dialectic that, as a consequence, create new space within that dialectic....

Pročitaj cijeli članak →