The Book and Beyond

Broj 1 - Godina 2 - 12/2011

Uvodnik

About a year and a half ago, or perhaps it was more, no one seems to remember the exact day anymore, when we decided to start [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation, in our minds we had a small journal that would nevertheless stimulate debates and challenge authors to participate with their contributions in hope of offering a somewhat different view on various topics and themes that we think about in our professional life and work. We hoped for some hundred or perhaps two hundred pages of articles, essays and translations; we counted on contributions from our friends and colleagues from Croatia and secretly dreamed that someone from abroad will find our journal interesting enough to join in. And today, when we are releasing our third issue that counts well over five hundred pages of articles, essays and translations, with more than twenty authors from all over the world, we are safe to say that we more than exceeded our initial expectations and even our wildest hopes. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

“America is now wholly given over to a d – d mob of scribbling women, and I should have no chance of success while the public taste is occupied by their trash…” (Hawthorne 304). However Nathaniel Hawthorne chose to voice his frustration with the American female writer, she did play a significant social role in nineteenth-century American cultural history. Formally removed from the political discourse of their generation, women activists turned to other means for disseminating opinions and disapproval. The rising genre of the novel was one of the most effective and visible forms available to American women. Viewed as an historical artifact, the novel was steeped in social convention and cultural ideology. Therefore, when women turned to it to voice opposition to Andrew Jackson’s Indian Removal Act, they did so by embracing the traditionally-accepted methodology of the novel, but altering it through subversive language and plots to suit their critical needs. The goal of this paper is to look at the social implications that surrounded Catharine Maria Sedgwick’s Hope Leslie or Early Times in the Massachusetts and Lydia Maria Child’s Hobomok, A Tale of Early Times by an American. By setting both of these works amidst the cultural atmosphere that gave rise to Jackson’s Indian Removal, I plan to look at the social and historic impact of Child and Sedgwick’s works as these two authors wrote out in opposition to the treatment and representation of the American Indian. Within the process, I intend to note several of the significant arguments regarding women’s role in social and political policy and the ability of women writers to reach the general public through their reading audiences. ...

Pročitaj cijeli članak →

What does the translator do? Does she transcribe, performing an almost technical function? Or is she an inventor, an interpreter, a kind of singer of lost songs? This is the question Benjamin posed as the translator’s task (Benjamin); here I explore the possibility that translation is liturgy. Translation as either a technical transcription or interpretive intervention neglects its core concern: ethics. Translation is dialogic, speaking from one language to another, yes, but also from a space between languages. The translator voices, though she does not author. The translator’s orientation is always towards respect for another voice – that of the source text. And the translator’s task is always impossible, insofar as total respect (ciphered as total fidelity) gives way to what is inevitably “lost in translation.” Whatever the translator does, she is oriented always towards managing this loss, towards the ethical stakes of this loss. Seen in this light, whether she transcribes or invents becomes a very different question....

Pročitaj cijeli članak →

Kako se približavalo doba Škorpiona, postajalo je sve vjetrovitije, tamno i kišovito. Mokri, tekući grad, koji je vjetrom udarao u stakla iza nezaštićenih samačkih prozora bez zavjesa, iza sirnog namaza skrivenog u hladnoći između prozorskih stakala, nalikovao je na podlu Petrovu nakanu, na grad gorostasnog, buljavog cara tesara razjapljene gubice i oštrog jezika, koji u noćnim morama, s mornarskom sjekirom u podignutoj šaci, sustiže svoje onemoćale, prestrašene podanike. Rijeke su se, dotekavši do nabujalog, zastrašujućeg mora, bacale natrag te šišteći probijale okanca od lijevanog željeza i brzinski podizale razinu vode u podrumima muzeja, oblizujući krhke kolekcije koje su se raspršivale u vlažni pijesak, šamanske maske od pijetlova perja, zakrivljene inozemne mačeve, ogrtače opšivene biserima, žilave noge srditih zaposlenika probuđenih usred noći. Na takve dane, kada se iz kiše, mraka i vjetra koji je savijao stakla ocrtavao bijeli sirasti lik samoće, Simeonov je na rubu postojanja postavio čajnik, osjećajući se osobito nosatim, ćelavim, primjećujući svoje godine na licu i jeftine čarape skroz dolje, obrisao je rukavom prašinu sa stola, oslobodio prostor od knjiga koje su isplazile bijele jezičke straničnika, namjestio gramofon, birajući knjigu prikladne debljine koju će podmetnuti pod njega, i veseleći se unaprijed, izvlačio iz istrošenog omota prošaranog žućkastim mrljama Veru Vasiljevnu – stari, teški krug koji se prelijevao antracitnim glatkim koncentričnim krugovima – na svakoj strani po jedna romanca. ...

Pročitaj cijeli članak →

Rad će postaviti pitanje nudi li danas Mreža alat za “osnaživanje čitatelja”, kako je najavljivala hipertekstualna teorija devedesetih. Interaktivnost kao “prirodan” oblik pismenosti postala je ideologem razumijevanja elektroničke pismenosti. No je li danas uistinu riječ o demokratizaciji čitanja-pisanja putem odabira smjera, “kretanja” virtualnim prostorom teksta? Rad će naglasiti razliku između Web 2.0 žanrova i koncepcije hiperteksta te razliku tekstualne i vizualne pismenosti. Ono što ćemo ovdje nazvati “topografskom proizvodnošću” bitno se razlikuje od “distributivne proizvodnosti” kakvu danas susrećemo na Mreži. Mreža nije orijentirana isključivo na proizvodnju virtualnog dérivea, trodimenzionalnog prostora kretanja, već je riječ prvenstveno o komunikacijskom kanalu. Umjesto topografije, za Mrežu će biti ključno povezivanje bilo kojih dviju točaka i uspostavljanje kanala “distribucije”. Temelj distributivne strukture jesu mrežni protokoli, prvenstveno TCP/IP protokol koji omogućava peer-to-peer, izravnu komunikaciju dvaju računala. Kanali neovisne distribucije postojali su i ranije, prvenstveno u polju alternativnih ili opozicijskih kultura u obliku DIY praksi, no domet njihove distributivne mreže bio je slab. Mreža je kanal do sada nezamislive fleksibilne distribucije, nehijerarhijski kanal koji (digitalnoj) proizvodnji pripaja dodatnu vrijednost. Politička, ekonomska i kulturalna pitanja redefinirana su arhitekturom te protokolima koji tu arhitekturu definiraju. Protokoli su pravila koja su podređena socijalnom konsenzusu. U tom smislu politička teorija novih medija mora napustiti mit “osnaživanja čitatelja” i krenuti prema složenom tipu materijalne analize ili analize arhitekture te socijalnih pravila koja tu arhitekturu definiraju. Proizvodno-distribucijski subjekti i tekstovi naseljavaju sve mrežne komunikacijske kanale. Bloganje, Twitteranje, Facebookanje, Flickeranje, YouTubanje naših života dio je procesa lifestreama. Dio je ontologije elektroničkog identiteta ultimativni zahtjev za menadžeriranjem života koji se provodi translacijom identitetskih varijabli na Mrežu. ...

Pročitaj cijeli članak →