The Book and Beyond

Broj 1 - Godina 2 - 12/2011

Uvodnik

About a year and a half ago, or perhaps it was more, no one seems to remember the exact day anymore, when we decided to start [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation, in our minds we had a small journal that would nevertheless stimulate debates and challenge authors to participate with their contributions in hope of offering a somewhat different view on various topics and themes that we think about in our professional life and work. We hoped for some hundred or perhaps two hundred pages of articles, essays and translations; we counted on contributions from our friends and colleagues from Croatia and secretly dreamed that someone from abroad will find our journal interesting enough to join in. And today, when we are releasing our third issue that counts well over five hundred pages of articles, essays and translations, with more than twenty authors from all over the world, we are safe to say that we more than exceeded our initial expectations and even our wildest hopes. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

U početku je to bio samo neki snažan instinkt samoočuvanja, samoobrane i ranjenog ponosa. Udarili su bez upozorenja, ranili nam mušku čast, povrijedili nas grubo, prostački, besramno, opljačkali, okupirali, zgazili teškim čizmama. Poludjeli smo od ljutnje. Tumarali pobješnjeli osunčanim cestama, neobrijani i zapušteni, kao skitnice. Tko se brinuo za izgled u te dane? Gledali smo se u oči zabrinuto, poznati i nepoznati, nastojali komunicirati, da svaki od nas shvati što drugi misli. Što će biti? Pitali smo se pogledom hoćemo li to progutati? Nećemo li nešto učiniti, konačno? Nitko nije znao.Kasnije su došli oni koji su prvi preuzeli inicijativu, ozbiljni, odlučni, sigurni. Pristupili su nam jednom po jednom, polako, hladnokrvno, procjenjujući, odmjerenim riječima, bez vidljive strasti. Okupili su nas u mala društva. Oni su govorili, mi bezizražajno slušali, skupljali njihove riječi i zabavljali se njima među sobom, kasnije, u samoći. Ujedinimo se čvrsto, govorili su, povežimo se svi Grci, gdje god pripadali, kakva god bila naša prošlost. Ostavimo po strani frakcije, ideologije, sve što nas može razdvojiti. Zaboravimo demokraciju, kraljevinu, desnicu i ljevicu, naše političke stranke i socijalni položaj. To sad nije bitno. Danas smo svi robovi, svi jednako udareni, jednako trpimo čizmu koja nas gazi. Jedan je cilj: sloboda. Nedopustivo je da razgovaramo o ičemu drugom pod čizmom. Uhvatimo se čvrsto za ruke, kao braća u nevolji, kao članovi iste, velike, složne, tople obitelji koja nas poziva da je spasimo. Kad se, neka bude sreće, oslobodimo, govorili su, opet ćemo steći unutarnju vlast, krenut ćemo ispočetka i vidjeti što će postati od naše zemlje. Ujesen je počelo nestajati zaliha hrane, izostalo je i nekog ljetnog obilja voća i povrća i iznenada se na nas spustila glad......

Pročitaj cijeli članak →

Straußeneimondaber ich finde nichts mehrnichts mehr an Buchstaben im Wortmache so ähnlichwie Luftgang ohne Seiles fällt nichts mehraber nichts ist eben auchZaungrenzeund LebenMittelstelzengangder Strauß legt seine Eier in den Himmelfast Massenproduktionkugelrunde Stundenmit Haut auf wirren ÜberzugHände greifen leerwenn nicht duaber das kann nicht –Angsttauchen mit Höhengangund die Hand als Schalewer fängt, – verliert!Mjesec od nojevog jajetaali nema ničeg višeničeg više u slovima riječičinim sličnokao hod po zraku bez konopcaništa više ne padaali i ništa jestgranica od ogradei životsredinom na štulamanoj liježe svoja jaja u nebogotovo masovna proizvodnjasati okrugli poput loptes kožom na neurednoj presvlaciruke posežu u praznoako nisi tiali to ne može –uron u strah s letom u visinei ruka poput ljusketko ulovi, – izgubi!Prevođenje poezije oduvijek se smatralo osobitom temom unutar ionako složenog područja književnog prevođenja. Budući da poezija predstavlja književni oblik u kojem su sadržaj i forma nerazdvojno povezani, jasno je zašto ona predstavlja najzahtjevniji oblik prevoditeljske aktivnosti. Problematičnu točku pri prevođenju poezije predstavlja činjenica da ona daje izrazito “zgusnutu” i kompaktnu formu te da jezik poezije uglavnom počiva na konotacijama, a ne na denotacijama. Noviji pristupi prevođenju prepoznaju da su nekadašnja protivljenja prevođenju poezije, to jest isticanja njezine neprevodivosti, zapravo bila usmjerena na nemogućnost potpunog prenošenja svih aspekata izvornog poetskog djela u ciljni jezik i njegovu kulturu i tradiciju (neprevodivost poezije isticali su, primjerice, T. S. Eliott: “[poezija je] stalni podsjetnik na sve ono što se može reći samo na jednom jeziku”, Roman Jakobson: “poezija je po definiciji neprevodiva” ili Nabokov: “pjesma ne može biti prevedena, reproducirana ni iznova oblikovana na ciljnom jeziku” (svi navedeni citati te citati koji slijede u vlastitom su prijevodu, osim ako nije drugačije naznačeno). U 20. stoljeću oformio se, između ostalih, pristup da je zadatak prevoditelja prijevodom oponašati izvorno lirsko djelo, a uz to što prijevod treba preslikavati original, on također treba zadržati i njegovu poetsku vrijednost te u ciljnom jeziku funkcionirati kao samostalna poetska forma (bez glosa, komentara ili fusnota). Budući da je svaka pjesma priča za sebe, svaki je prevoditelj pri definiranju prioriteta (zvučnost? semantika? rima? ritam?) prepušten samom sebi i konstantno se suočava s izborima (Jones (citat u Connolly 174) prevođenje poezije naziva “umjetnošću kompromisa”). W. S. Merwin opisuje svoj pristup prevođenju poezije na sljedeći način: “Znate, i dalje vjerujem da ne znam kako se prevodi i da to nitko ne zna. To je nemoguć, ali nužan proces, ne postoji savršen način da se on izvede i velik njegov dio mora se oblikovati u hodu za svaku pojedinačnu pjesmu.”...

Pročitaj cijeli članak →

Iza zaključanih vrata zahoda u stražnjem dijelu antikvarnice Claire Upton razgovara na telefon. Glas joj odjekuje od poda i zidova: Koliko je teško provaliti nadzornu kameru? Ukrasti snimku? upita svog muža i počne plakati.U zadnjih tjedan dana bila je u tom dućanu već tri ili četiri puta. Jedan od onih gdje moraš ostaviti torbu na blagajni, inače te ne puste unutra. Moraš ostaviti i kaput, ako ima duboke, prostrane džepove. I kišobran, jer bi ljudi u nabore mogli ubacivati sitne predmete, češljeve, nakit i druge drangulije. Kraj starog blagajnika stoji sivi karton na kojem crnim markerom piše: “Ne volimo kad nas kradete!”Skidajući kaput, Claire reče: “Ja nisam lopov.”Stari blagajnik pogledom ju je odmjerio od glave do pete. Coknuo je jezikom i pitao: “Po čemu ste vi iznimka?”Za svaki ostavljeni predmet dao je Claire polovicu karte. Za torbicu hercova asa. Za kaput trefovu devetku. Za kišobran pikovu trojku.Pogledom je prešao preko Claireinih ruku, obrisa džepova na prsima i najlonki tražeći izbočine, nešto ukradeno. Iza prednjeg pulta po cijeloj su trgovini visjeli mali natpisi koji su upozoravali da je ovdje zabranjeno krasti. Kamere su nadzirale svaki prolaz, svaki kutak i sve prikazivale na malenom ekranu punom drugih ekrana. Trezor malih, crno-bijelih tv-ekrana iza blagajne gdje je sjedio starac i sve ih promatrao....

Pročitaj cijeli članak →

You want your author to be appreciated, to be read. Yes, why not, to be respected. As a writer at least, if not as a person. And the author’s image, not just the work, is in your hands. That’s the way it works in English at least, where translation tends to be decentralized. I’m not referring to commissions obviously. In that sense translation is like any kind of creative writing – you choose your project, you shape it, you develop it, you pitch and promote it, and you pitch and promote the image of the author that goes with it. So the question: what to do when your author is not an especially attractive character, not a good person, a bad husband, for instance, a bad father?For instance, Eligio Zanini was a bad husband and a bad father. He abandoned his family when two children were small and a third was on the way. He never contacted them again, though he lived just down the road. When his son died in a car accident at the age of seventeen and the parents were supposed to go down to Split to retrieve the body, he didn’t show up, though the boy’s mother, Bianca, held out hope until the last minute. She was devastated by her husband’s departure and carried the wound as if fresh inside her....

Pročitaj cijeli članak →