The Book and Beyond

Broj 1 - Godina 2 - 12/2011

Uvodnik

About a year and a half ago, or perhaps it was more, no one seems to remember the exact day anymore, when we decided to start [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation, in our minds we had a small journal that would nevertheless stimulate debates and challenge authors to participate with their contributions in hope of offering a somewhat different view on various topics and themes that we think about in our professional life and work. We hoped for some hundred or perhaps two hundred pages of articles, essays and translations; we counted on contributions from our friends and colleagues from Croatia and secretly dreamed that someone from abroad will find our journal interesting enough to join in. And today, when we are releasing our third issue that counts well over five hundred pages of articles, essays and translations, with more than twenty authors from all over the world, we are safe to say that we more than exceeded our initial expectations and even our wildest hopes. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Straußeneimondaber ich finde nichts mehrnichts mehr an Buchstaben im Wortmache so ähnlichwie Luftgang ohne Seiles fällt nichts mehraber nichts ist eben auchZaungrenzeund LebenMittelstelzengangder Strauß legt seine Eier in den Himmelfast Massenproduktionkugelrunde Stundenmit Haut auf wirren ÜberzugHände greifen leerwenn nicht duaber das kann nicht –Angsttauchen mit Höhengangund die Hand als Schalewer fängt, – verliert!Mjesec od nojevog jajetaali nema ničeg višeničeg više u slovima riječičinim sličnokao hod po zraku bez konopcaništa više ne padaali i ništa jestgranica od ogradei životsredinom na štulamanoj liježe svoja jaja u nebogotovo masovna proizvodnjasati okrugli poput loptes kožom na neurednoj presvlaciruke posežu u praznoako nisi tiali to ne može –uron u strah s letom u visinei ruka poput ljusketko ulovi, – izgubi!Prevođenje poezije oduvijek se smatralo osobitom temom unutar ionako složenog područja književnog prevođenja. Budući da poezija predstavlja književni oblik u kojem su sadržaj i forma nerazdvojno povezani, jasno je zašto ona predstavlja najzahtjevniji oblik prevoditeljske aktivnosti. Problematičnu točku pri prevođenju poezije predstavlja činjenica da ona daje izrazito “zgusnutu” i kompaktnu formu te da jezik poezije uglavnom počiva na konotacijama, a ne na denotacijama. Noviji pristupi prevođenju prepoznaju da su nekadašnja protivljenja prevođenju poezije, to jest isticanja njezine neprevodivosti, zapravo bila usmjerena na nemogućnost potpunog prenošenja svih aspekata izvornog poetskog djela u ciljni jezik i njegovu kulturu i tradiciju (neprevodivost poezije isticali su, primjerice, T. S. Eliott: “[poezija je] stalni podsjetnik na sve ono što se može reći samo na jednom jeziku”, Roman Jakobson: “poezija je po definiciji neprevodiva” ili Nabokov: “pjesma ne može biti prevedena, reproducirana ni iznova oblikovana na ciljnom jeziku” (svi navedeni citati te citati koji slijede u vlastitom su prijevodu, osim ako nije drugačije naznačeno). U 20. stoljeću oformio se, između ostalih, pristup da je zadatak prevoditelja prijevodom oponašati izvorno lirsko djelo, a uz to što prijevod treba preslikavati original, on također treba zadržati i njegovu poetsku vrijednost te u ciljnom jeziku funkcionirati kao samostalna poetska forma (bez glosa, komentara ili fusnota). Budući da je svaka pjesma priča za sebe, svaki je prevoditelj pri definiranju prioriteta (zvučnost? semantika? rima? ritam?) prepušten samom sebi i konstantno se suočava s izborima (Jones (citat u Connolly 174) prevođenje poezije naziva “umjetnošću kompromisa”). W. S. Merwin opisuje svoj pristup prevođenju poezije na sljedeći način: “Znate, i dalje vjerujem da ne znam kako se prevodi i da to nitko ne zna. To je nemoguć, ali nužan proces, ne postoji savršen način da se on izvede i velik njegov dio mora se oblikovati u hodu za svaku pojedinačnu pjesmu.”...

Pročitaj cijeli članak →

This article examines authorship as a socially embedded process by challenging Western notions of the autonomous creative genius. It considers social interactions between various agents in the field of literary production which in turn recovers the collective nature of modern authorship. Far from leaving it unexamined, it further contextualises authorial collectivity and its role in the emerging model of authorship. Questions and arguments raised in this article are informed by the ethnographic data collected during my doctoral research focusing on the reception of post-1990s ex-Yugoslav literature on the UK book market. Such ethnographic approach to literary translations – i.e. the micro-level analysis of social interactions that ‘create’ literature – demonstrated how the author is ‘created’ in the communication of two literary systems through linguistic translation as well as re-translations of symbolic and social capitals. My research was concerned with analysing the ‘backstage’ of the publishing industry – informal networks and international literary geopolitics – which all contributed to debunking the myth of the autonomous creative genius. However, instead of retracing my steps, this article outlines new avenues and questions that such analysis has opened up. One such question is how new technologies are (re)constructing and (re)positioning the role of the author. ...

Pročitaj cijeli članak →

Rad će postaviti pitanje nudi li danas Mreža alat za “osnaživanje čitatelja”, kako je najavljivala hipertekstualna teorija devedesetih. Interaktivnost kao “prirodan” oblik pismenosti postala je ideologem razumijevanja elektroničke pismenosti. No je li danas uistinu riječ o demokratizaciji čitanja-pisanja putem odabira smjera, “kretanja” virtualnim prostorom teksta? Rad će naglasiti razliku između Web 2.0 žanrova i koncepcije hiperteksta te razliku tekstualne i vizualne pismenosti. Ono što ćemo ovdje nazvati “topografskom proizvodnošću” bitno se razlikuje od “distributivne proizvodnosti” kakvu danas susrećemo na Mreži. Mreža nije orijentirana isključivo na proizvodnju virtualnog dérivea, trodimenzionalnog prostora kretanja, već je riječ prvenstveno o komunikacijskom kanalu. Umjesto topografije, za Mrežu će biti ključno povezivanje bilo kojih dviju točaka i uspostavljanje kanala “distribucije”. Temelj distributivne strukture jesu mrežni protokoli, prvenstveno TCP/IP protokol koji omogućava peer-to-peer, izravnu komunikaciju dvaju računala. Kanali neovisne distribucije postojali su i ranije, prvenstveno u polju alternativnih ili opozicijskih kultura u obliku DIY praksi, no domet njihove distributivne mreže bio je slab. Mreža je kanal do sada nezamislive fleksibilne distribucije, nehijerarhijski kanal koji (digitalnoj) proizvodnji pripaja dodatnu vrijednost. Politička, ekonomska i kulturalna pitanja redefinirana su arhitekturom te protokolima koji tu arhitekturu definiraju. Protokoli su pravila koja su podređena socijalnom konsenzusu. U tom smislu politička teorija novih medija mora napustiti mit “osnaživanja čitatelja” i krenuti prema složenom tipu materijalne analize ili analize arhitekture te socijalnih pravila koja tu arhitekturu definiraju. Proizvodno-distribucijski subjekti i tekstovi naseljavaju sve mrežne komunikacijske kanale. Bloganje, Twitteranje, Facebookanje, Flickeranje, YouTubanje naših života dio je procesa lifestreama. Dio je ontologije elektroničkog identiteta ultimativni zahtjev za menadžeriranjem života koji se provodi translacijom identitetskih varijabli na Mrežu. ...

Pročitaj cijeli članak →

What does the translator do? Does she transcribe, performing an almost technical function? Or is she an inventor, an interpreter, a kind of singer of lost songs? This is the question Benjamin posed as the translator’s task (Benjamin); here I explore the possibility that translation is liturgy. Translation as either a technical transcription or interpretive intervention neglects its core concern: ethics. Translation is dialogic, speaking from one language to another, yes, but also from a space between languages. The translator voices, though she does not author. The translator’s orientation is always towards respect for another voice – that of the source text. And the translator’s task is always impossible, insofar as total respect (ciphered as total fidelity) gives way to what is inevitably “lost in translation.” Whatever the translator does, she is oriented always towards managing this loss, towards the ethical stakes of this loss. Seen in this light, whether she transcribes or invents becomes a very different question....

Pročitaj cijeli članak →