Future Insights

Broj 2 - Godina 9 - 06/2019

Uvodnik

The articles presented in the 18th issue of [sic] discuss, in broad terms, the ways in which literary and cultural phenomena manage to transcend the temporal and spatial framework into which they were born. They thus provide understandings and intuitions with continuing relevance, and their impact extends – regardless of when they were created – well into the future. In the opening article, Dejan Durić and Željka Matijašević analyze the concept of intensity through psychoanalytic lenses, as it evolves from the 1960s counterculture toward the present-day forms of capitalism. Krešimir Vuković delves into the imagery of classical literature and explores what insights Homer, Hesiod, and Callimachus offered for future authors. Finally, Korana Serdarević turns toward teaching methodology and tackles the issue of whether 19th century literature can help shape the views of today’s (and tomorrow’s) society. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Most cultures mythologize their "beginnings." At the same time, there seems to be no culture or artistic formation to mention its "end." The only issue that is discussed is the end of the others. The end as such is also often strongly mythologized and takes an apocalyptic form. However, in Wisława Szymborska’s poetry we can see the "end" being clearly demythologized (both in its common sense and in the individual one – as the end of one’s life). In her poems, every "end" is simultaneously the "beginning" of something new. In the individual sense, this demythologization takes the form of juxtaposing the insignificance of human existence with the vastness of the world. Consequently, the death of a man does not mean the end of the world.Keywords: Szymborska Wislawa, Polish poety of 20th century, demythologizingUpotreba kategorija početka i kraja jedan je od simptoma doživljavanja svijeta kao nečega što je moguće izmjeriti. Same kategorije početka i kraja dobivaju u kulturi dva različita oblika – prostorni i vremenski. Pritom se prostorno mišljenje obično povezuje s nekom suvremenošću, nekim svijetom-sada-i-ovdje, dok vremenska varijanta – što je samo po sebi razumljivo – posjeduje dijakronijski karakter. ...

Pročitaj cijeli članak →

Bila jednom jedna problematična mlada žena koju su vlastiti roditelji zvali običnom pizdom. Drugi su je zvali drugim imenima, no budući da su je njezini roditelji veoma voljeli, dovoljno je bilo da je zovu običnom pizdom. I zato što su je veoma voljeli, nisu je izbacili iz kuće čak ni kad je neprestano krala njihove kreditne kartice, slupala majčin auto, poderala očevu odjeću, govorila im da su jebeni naborani kreteni i inače se ponašala kao, ono, obična pizda. Ali, budući da su je veoma voljeli, poduzeli su sve da joj pomognu i čak se odvažili odvesti je psihijatru. „Zavist zbog penisa”, rekao je psihijatar, „bez daljnjega. Vidio sam to već puno puta. Sve mlade žene njezine dobi boluju od toga čak i ako to ne priznaju. A samo zato što to ne priznaju, ne znači da od toga ne boluju. Ništa što pošten muškarac i malo poštenog bambusanja ne bi mogli izliječiti.”Zato što su je voljeli i zato što su debelo plaćali psihijatra, pustili su je da luduje po gradu s koliko je god novaca htjela, da ide u najbolje noćne klubove i odsjeda u najboljim hotelima. Nije da joj je trebao poticaj ili savjet oko toga kamo da ide. Ali bilo je lijepo što je to mogla učiniti uz dopuštenje roditelja (i psihijatra). ...

Pročitaj cijeli članak →

Novinar je najavio prilog o još jednoj pucnjavi, nakon čega su počele reklame. Još jednog nenaoružanog crnog tinejdžera ustrijelio je još jedan bijeli policajac. Nakon toga, džingl na jedanaestom programu prekinula je djevojčica kovrčave kose, koja je gđu Mendez podsjećala na njezinu Eloisu prije nego što je ova postala mrzovoljna tinejdžerka. Eloisina dvojnica pogledom je tražila ubruse. Mlijeko iz pahuljica prolila je po netaknutom kuhinjskom šanku, a njezina majka iz reklame istoga je trena počistila nered s osmijehom na licu iz kojeg se moglo iščitati, kako si samo dražesna svaki put kad zasereš kuću.„Opet ista priča”, rekla je gđa Mendez mužu. Nije joj bilo jasno zašto uporno želi gledati vijesti – sve te stravične pljačke, napade, nesreće. I politiku. Politika je još gora. Gđa Mendez na stolić je stavila vreli tanjur pun riže i graška pa pokupila dvije prazne limenke piva s poda. „Sad je samo pitanje vremena kad će susjedi opet početi prosvjedovati i gunđati.”...

Pročitaj cijeli članak →

Između gradskog centra i konačišta prostirala se velika močvara. Hladnoća pristigla s Atlantskog oceana u veljači ju je smrznula i pretvorila u veliko svjetlucavo polje. Žena je hodala prema konačištu. Bila je odjevena u krzneni kaput, nosila je visoke kožne čizme, a lice joj je izgledalo ljutito. Na nebu, između tamnoplavih oblaka, vijugavi trag mlaznog aviona. Pored grmlja žena je malo usporila. Nešto ju je žacnulo u srcu i ona se prisjetila nečeg vrlo davnog. Bilo je to sredinom ljeta, debeli, zeleni travnati tepih i cvilež svinje u rukama koljača. Žena je uspjela locirati sjećanje. To se dogodilo na drugom mjestu, u drugoj zemlji, i bilo je stvarno. Lice joj je postalo tužno. Gurnula je ruku duboko u džep kaputa i osjetila kako joj se hladnoća diže iz utrobe prema kosi.Čovjek u žbunju zaustavio je dah i čekao da žena stigne do točno određenog mjesta. U očima mu se zrcalio uplašen pogled, a žile su mu nabrekle na sljepoočnicama. U tišini je pričekao još trenutak-dva te je s leđa zaskočio ženu. Ona se srušila i udarila glavom o led. Čovjek je disao ubrzano i isprekidano. Usko, djetinje lice, svijetla, lepršava kosa i crne kožne rukavice. Udario ju je u lice i razgrnuo joj bundu, gurnuo joj ruku pod bluzu i pokušao joj strgnuti hlače. Žena nije vikala već ga je kritički promatrala. Činilo joj se da je nekako lijep. Pogledala je prema nebu. Bijela traka mlažnjaka nestala je. Vidjeli su se samo plavi oblaci i hladnoća koja joj je ukrutila bradavice. ...

Pročitaj cijeli članak →