Multiple Exposure

Broj 2 - Godina 8 - 06/2018

Uvodnik

This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

VijestOtkrio sam da sam umro dok sam pokušavao napisati knjigu. To još nije bila ova knjiga. Živio sam sa suprugom u stanu s pogledom na dvorište, dva kata iznad restorana. Osoblje restorana voljelo se družiti u dvorištu u prizemlju, u onom unutarnjem prostoru od kojeg zgrade oblikuju poliedar izopačene prisnosti. Ondje bi jeli, pušili, pričali na telefon, brbljali. Njihove riječi prolazile su kroz zidove mog doma. Kao da sam bio u Strindbergovu Paklu i slušao glasove koji su ga slijedili po jeftinim pariškim hotelima na zalasku 19. stoljeća. No to je bio Rio de Janeiro i za razliku od švedskog pisca, ja nisam bio lud. Ili sam želio vjerovati da nisam. Budući da su me svako jutro budili glasni razgovori koji mi danju nisu dali raditi, a noću ševiti, često sam se žalio na buku. Kada moji prigovori ne bi urodili plodom, zaurlao bih kroz prozor: „Zašuti, kurvin sine!”. Jedne noći nakon kratke izmjene uvreda, bacio sam na njih prvo što mi je došlo pod ruku: vreću smeća punu pisama. Zauzvrat, na prozor dnevnog boravka bačeno je jaje. Moja žena je plakala. Bjelanjak je i dalje curio po staklu kad su pokupili kuverte i uputili se u najbližu stanicu. Policija me privela tereteći me za prijetnju i napad ili opasno ponašanje, broj policijskog izvješća 014-03595/2011....

Pročitaj cijeli članak →

Samuel Beckett zapamćen je kao književnik koji je bio prilično rezerviran u odnosima s medijima. Pomno je čuvao svoju privatnost, rijetko javno nastupao te davao intervjue i izjave za medije. Njegova nam pisma, objavljena u četiri sveska u razdoblju između 2009. i 2016. godine u izdanju Cambridge University Pressa, stoga otkrivaju posve nepoznato lice književnika koji je korespondirao s izrazito velikim brojem osoba tijekom života. U arhivima i privatnim kolekcijama nađeno je oko 20 000 pisama koja u potpunosti mijenjaju sliku Becketta kao pustinjaka. Pisma otkrivaju da je Beckett bio iznimno dobro povezan s poslijeratnim umjetničkim svijetom te u redovitom kontaktu s nizom bliskih osoba, poznanika i poslovnih suradnika, posebice u trenucima kad se zbog stvaralaštva povlačio u izolaciju.Samuel Beckett četiri je godine prije smrti, 1985. godine, odobrio posthumno izdavanje svojih pisama. Zadatak je povjerio Marthi Dow Fehsenfeld, koja je potom zamolila Lois More Overbeck (Emory University) da joj asistira na tom opsežnom projektu. Uredničkoj su se ekipi ubrzo priključili George Craig (Sveučilište u Sussexu, prevoditelj) i Dan Gunn (profesor komparativne književnosti i engleskoga na Američkom sveučilištu u Parizu). Od početka rada na projektu naslovljenom „Korespondencija Samuela Becketta“ do objave prvog sveska pisama 2009. godine prošao je niz godina, zbog različitih prepreka s kojima su se urednici suočili. Među njima su bili rješavanje pitanja autorskih prava, činjenica da je Beckett urednike zamolio da osobno obiđu sve njegove (živuće) korespondente i upoznaju ih, obim korpusa i pitanje selekcije pisama za objavu te naposljetku, nečitljivost Beckettova rukopisa (zbog katarakte), što je dodatno otežalo transkripciju. Plod višegodišnjeg rada četiri su sveska odabranih, no ne i sabranih, pisama Samuela Becketta. U objavljeni korpus uvrštena su pisma koja je Samuel Beckett napisao u razdoblju između 1929. i 1989. godine, i to isključivo ona koja se izravno tiču njegova književnog stvaralaštva i nude informacije o stvaralačkim procesima. Beckett je izričito zabranio objavu pisama u kojima se spominju pitanja privatne naravi, tuđe nevolje ili se iznosi nečije „prljavo rublje“. ...

Pročitaj cijeli članak →

This article discusses the relationship between anthropology and art in the philosophical work of contemporary Croatian philosopher Raimundo Kupareo. Anthropology is the study of man, and art is the study or manifestation of human presence. Man is a being of value that connects mysticism and rationality, knowledge and emotions, idea and matter, anthropology and art. The possibility of a touch between anthropology and art allows for the avoidance of dichotomous tendencies of separation between art and anthropology, works and authors. The artistic process, viewed from anthropological positions, is the process of rise and resurrection of the artist as the author and his/her work as a particular value. The author has been legitimized in the world as a being that conceives different ideas and is able to express them in matter, while his work has been publicly presented as a true, human value without the predetermined exclusivity of belonging to someone. That man presents a value, the same as a work of art, implies that the importance of artwork has been recognized through anthropological laws, in the same way that the value of man has been recognized through art. The article focuses on the artistic process as an existential process opening a man towards another man and his world. So, art and anthropology eliminate the alienation tendencies of man to become an ontologically, metaphysically, aesthetically, existentially, and culturally closed being....

Pročitaj cijeli članak →

As a literary work is reviewed or commented on by a large corpus of critical approaches, stratified lines of interpretation may take shape, which try to appropriate the work in question. This condition can have significant implications for literary translation. The translator’s subjective decisions situate the translation in a matrix of relations with critical readings. This study addresses the theoretical and methodical aspects of the interaction between literary criticism and literary translation by focusing on the historicity of the literary work. The study argues that an interpretive tradition is gradually and cumulatively shaped in the form of metatexts with compatible philosophies. As a result, a literary work may be interpreted according to various traditionalized readings. The study incorporates elements of transtextuality (intertext and metatext) with the temporality-related postulates of hermeneutics, suggesting a holistic analysis method. Keywords: narrative, literary translation, traditionality, historical continuity, Hafez’s poetry ...

Pročitaj cijeli članak →