Multiple Exposure

Broj 2 - Godina 8 - 06/2018

Uvodnik

This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Samuel Beckett zapamćen je kao književnik koji je bio prilično rezerviran u odnosima s medijima. Pomno je čuvao svoju privatnost, rijetko javno nastupao te davao intervjue i izjave za medije. Njegova nam pisma, objavljena u četiri sveska u razdoblju između 2009. i 2016. godine u izdanju Cambridge University Pressa, stoga otkrivaju posve nepoznato lice književnika koji je korespondirao s izrazito velikim brojem osoba tijekom života. U arhivima i privatnim kolekcijama nađeno je oko 20 000 pisama koja u potpunosti mijenjaju sliku Becketta kao pustinjaka. Pisma otkrivaju da je Beckett bio iznimno dobro povezan s poslijeratnim umjetničkim svijetom te u redovitom kontaktu s nizom bliskih osoba, poznanika i poslovnih suradnika, posebice u trenucima kad se zbog stvaralaštva povlačio u izolaciju.Samuel Beckett četiri je godine prije smrti, 1985. godine, odobrio posthumno izdavanje svojih pisama. Zadatak je povjerio Marthi Dow Fehsenfeld, koja je potom zamolila Lois More Overbeck (Emory University) da joj asistira na tom opsežnom projektu. Uredničkoj su se ekipi ubrzo priključili George Craig (Sveučilište u Sussexu, prevoditelj) i Dan Gunn (profesor komparativne književnosti i engleskoga na Američkom sveučilištu u Parizu). Od početka rada na projektu naslovljenom „Korespondencija Samuela Becketta“ do objave prvog sveska pisama 2009. godine prošao je niz godina, zbog različitih prepreka s kojima su se urednici suočili. Među njima su bili rješavanje pitanja autorskih prava, činjenica da je Beckett urednike zamolio da osobno obiđu sve njegove (živuće) korespondente i upoznaju ih, obim korpusa i pitanje selekcije pisama za objavu te naposljetku, nečitljivost Beckettova rukopisa (zbog katarakte), što je dodatno otežalo transkripciju. Plod višegodišnjeg rada četiri su sveska odabranih, no ne i sabranih, pisama Samuela Becketta. U objavljeni korpus uvrštena su pisma koja je Samuel Beckett napisao u razdoblju između 1929. i 1989. godine, i to isključivo ona koja se izravno tiču njegova književnog stvaralaštva i nude informacije o stvaralačkim procesima. Beckett je izričito zabranio objavu pisama u kojima se spominju pitanja privatne naravi, tuđe nevolje ili se iznosi nečije „prljavo rublje“. ...

Pročitaj cijeli članak →

Several contemporary adaptations of Shakespeare address important, as well as ongoing, socio-cultural and political situations in their various societies. While this approach suggests collaboration with Shakespeare rather than contesting of the colonial political and cultural hegemony that the English Bard privileges, it also underlines the influence that Shakespeare has on the writers and cultures with which he has been in contact. From the perspective of collaboration with Shakespeare through Othello, this essay examines Ahmed Yerima’s Otaelo, which dramatizes the debilitating and tragic effects of the Osu practice among the Igbo people of southeast Nigeria and emphasizes the play’s strong echoes of other plays by Shakespeare, including Hamlet, The Merchant of Venice, and Titus Andronicus. Yerima’s play underlines how adaptation makes it possible to view the relationship between an older writer and a young (or new) one in the context of both influence and collaboration. ...

Pročitaj cijeli članak →

This article discusses the relationship between anthropology and art in the philosophical work of contemporary Croatian philosopher Raimundo Kupareo. Anthropology is the study of man, and art is the study or manifestation of human presence. Man is a being of value that connects mysticism and rationality, knowledge and emotions, idea and matter, anthropology and art. The possibility of a touch between anthropology and art allows for the avoidance of dichotomous tendencies of separation between art and anthropology, works and authors. The artistic process, viewed from anthropological positions, is the process of rise and resurrection of the artist as the author and his/her work as a particular value. The author has been legitimized in the world as a being that conceives different ideas and is able to express them in matter, while his work has been publicly presented as a true, human value without the predetermined exclusivity of belonging to someone. That man presents a value, the same as a work of art, implies that the importance of artwork has been recognized through anthropological laws, in the same way that the value of man has been recognized through art. The article focuses on the artistic process as an existential process opening a man towards another man and his world. So, art and anthropology eliminate the alienation tendencies of man to become an ontologically, metaphysically, aesthetically, existentially, and culturally closed being....

Pročitaj cijeli članak →

Uskoro će sunce poravnati obrise stijena u uvali, ali zasad je mali pješčani polumjesec još uvijek u sjeni. Baš je to Tomásu omiljeni trenutak, volio je na plažu dolaziti rano, da se prvi spuste stepenicama uklesanima u kameni zid, uživaju u samoći i vlažnoj i tamnoj svježini; no za to je trebao pridobiti Elenu da ustane na vrijeme, morao ju je nagovoriti da se pokrene i zatim je, mlitavu i zlovoljnu, vući sa sobom. Sada se nalazila ondje, uz njega, s kljunastim i čvrsto stisnutim ustima. Provoditi dvadeset četiri sata na dan gledajući opor krajolik tih kiselih čuba bila je prava muka. U normalnom životu, dok bi dolazili kući i odlazili na posao, stvari su funkcionirale bolje, ali na godišnjem bi se uvijek na kraju posvadili. Već su sedam godina bili u braku, a Tomás je i dalje bio spreman biti uz svoju ženu u siromaštvu i u bolesti, no ljetovanje s njom više nije mogao podnijeti. A pred njima je još cijeli tjedan tog dosađivanja. Tomás snažno uzdahne i pažljivo raširi ručnik. Elena je već sjedila na svome, u bikiniju, i napadno trljala nadlaktice....

Pročitaj cijeli članak →