Multiple Exposure

Broj 2 - Godina 8 - 06/2018

Uvodnik

This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Haptic visuality is for Laura Marks the possibility of vision to be tactile, “as though one were touching a film with one's eyes.” An intercultural visual work, for Marks, more than any other work does this sensory exploration. This article does both: it builds on Marks’s work on haptic visuality and distinguishes its reading of the possibilities of an intercultural work to translate to “an audiovisual medium the knowledge of the body.” Inspired by a relatively recent anthropological school of thought, developed particularly around the works of Eduardo Viveiros de Castro, the article offers new readings of haptic visuality and invites us to think of the political dimension of film and the role of haptic translation as a possibility of decolonization of thought. Keywords: haptic cinema, intercultural haptic, horror haptic, oriental haptic, Deleuze & Guattari, Benjamin, Viveiros de CastroKako se sve može iskusiti zvuk, boja, gesta, u kolikoj mjeri i na koji način ta iskustva u nama bude osjećaje radosti, boli ili mučnine? Je li film medij koji u nama može probuditi taktilnu percepciju, ili je sve sinestezija, zapravo „prevođenje” iz jedne sfere percepcije u drugu? Pa i ovo pisanje je, zapravo, čin prevođenja, jer pišemo o filmu, zvuku, pa i o našem doživljaju filma – sve je dakle ovdje prevođenje u riječi. Prevođenje se odnosi i na čitanje teksta, onoga što je napisano u doživljaj pročitanoga. Često se riječ prevođenje koristi samo u kontekstu procesa prevođenja iz jednog jezika u drugi, ali prevođenje može ići beskonačno: kao prevođenje jedne kulture u drugu ili prevođenje jednog osjetila u drugo osjetilo. No prevođenje, međuodnos između originala i njegove prevedene destinacije, pa čak kad se radi i o onom što nam na prvi pogled izgleda kao najjednostavnija prevoditeljska tranzicija, nije tako jednostavno (Benjamin 253-63). Kao što Walter Benjamin naglašava, prevođenje je uvijek puno prijepora. Ovaj rad pokušava dočarati te momente prijepora u prevođenju jednog osjetila (vizualnoga) u drugo (taktilno). Postavlja se pitanje može li nas filmski medij „dotaknuti”, može li se vizualno prevesti u taktilno i obrnuto....

Pročitaj cijeli članak →

Samuel Beckett zapamćen je kao književnik koji je bio prilično rezerviran u odnosima s medijima. Pomno je čuvao svoju privatnost, rijetko javno nastupao te davao intervjue i izjave za medije. Njegova nam pisma, objavljena u četiri sveska u razdoblju između 2009. i 2016. godine u izdanju Cambridge University Pressa, stoga otkrivaju posve nepoznato lice književnika koji je korespondirao s izrazito velikim brojem osoba tijekom života. U arhivima i privatnim kolekcijama nađeno je oko 20 000 pisama koja u potpunosti mijenjaju sliku Becketta kao pustinjaka. Pisma otkrivaju da je Beckett bio iznimno dobro povezan s poslijeratnim umjetničkim svijetom te u redovitom kontaktu s nizom bliskih osoba, poznanika i poslovnih suradnika, posebice u trenucima kad se zbog stvaralaštva povlačio u izolaciju.Samuel Beckett četiri je godine prije smrti, 1985. godine, odobrio posthumno izdavanje svojih pisama. Zadatak je povjerio Marthi Dow Fehsenfeld, koja je potom zamolila Lois More Overbeck (Emory University) da joj asistira na tom opsežnom projektu. Uredničkoj su se ekipi ubrzo priključili George Craig (Sveučilište u Sussexu, prevoditelj) i Dan Gunn (profesor komparativne književnosti i engleskoga na Američkom sveučilištu u Parizu). Od početka rada na projektu naslovljenom „Korespondencija Samuela Becketta“ do objave prvog sveska pisama 2009. godine prošao je niz godina, zbog različitih prepreka s kojima su se urednici suočili. Među njima su bili rješavanje pitanja autorskih prava, činjenica da je Beckett urednike zamolio da osobno obiđu sve njegove (živuće) korespondente i upoznaju ih, obim korpusa i pitanje selekcije pisama za objavu te naposljetku, nečitljivost Beckettova rukopisa (zbog katarakte), što je dodatno otežalo transkripciju. Plod višegodišnjeg rada četiri su sveska odabranih, no ne i sabranih, pisama Samuela Becketta. U objavljeni korpus uvrštena su pisma koja je Samuel Beckett napisao u razdoblju između 1929. i 1989. godine, i to isključivo ona koja se izravno tiču njegova književnog stvaralaštva i nude informacije o stvaralačkim procesima. Beckett je izričito zabranio objavu pisama u kojima se spominju pitanja privatne naravi, tuđe nevolje ili se iznosi nečije „prljavo rublje“. ...

Pročitaj cijeli članak →

During the 1950s, West German cinemas screened approximately 600 war films, nearly ten percent of the domestic production. Faulting these features for their avoidance of significant issues such as the causes of World War II, the Holocaust, or the Wehrmacht’s misdeeds and atrocities, previous commentators have in the main focused on the failure of these films to engage the past in a thoroughgoing manner. As a response to this criticism, my essay will show how Frank Wisbar’s Dogs, Do You Want to Live Forever? (1959), a feature film about the Battle of Stalingrad, provides a conversion narrative that corresponds to the needs of the Adenauer era. As this film looks back to its past, it simultaneously looks forward and promotes the values of a new and emerging democracy.Keywords: Battle of Stalingrad, war films, Adenauer era, 1950s West German Cinema, World War IIWest German war films of the 1950s attempted to negotiate a problematic past through a variety of narratives. Alfred Weidenmann’s The Star of Africa (1957), for instance, revisited the exploits of flying ace Jochen Marseille in the skies above North Africa, while Harald Reinl’s U47 Lieutenant Prien (1958) turned to the sea in its treatment of the famous submarine commander. Other military films like J.A. Hübler-Kahla’s Mikosch Arrives (1952) or Franz Peter Wirth’s Heroes (1958) avoided the time and setting of World War II altogether, opting for comic representations. But few films dealt more directly and explicitly with Germany’s failure than Frank Wisbar’s Dogs, Do You Want to Live Forever? (1959). Wisbar’s war movie focused on what many considered to be the turning point of the war, the Battle of Stalingrad. Following the experiences of the fictional Lieutenant Wisse in the middle of a real historical event, Wisbar’s film explores the questions of German responsibility for the tragic defeat. ...

Pročitaj cijeli članak →

Marko za slobodno mjesto konobara u salunu Well-Digger’s Wallet saznaje od Lidije. Ona je upravo otišla odande da bi se smjestila u Santa Feu prije početka zimskog semestra; no Marko bi se, tvrdi ona, trebao prijaviti za posao prije nego što izvjese oglas u izlogu. Rad u salunu bio bi dobar način da poradi na svom engleskom; a i zaradio bi više nego što zarađuje za pultom Spur & Saddle Cluba, antikvarijata preko puta specijaliziranog za Divlji zapad, gdje je u šest mjeseci jedinu proviziju zaradio kad je natjerao neki par da kupi prepariranog rakuna kojeg su negdje u sedamdesetima opremili indijanskom perjanicom, postavili u kožni kanu i za osušeni mu struk privezali sićušno veslo.Well-Digger’s Wallet niski je dvokatni drveni objekt oko kojega se tijekom prošlog stoljeća formirao ostatak glavne ulice. Na spomen-ploči stoji da je izvorna zgrada podignuta 1870. godine; neonska silueta kauboja, koja vjerojatno predstavlja upravo tog kopača bunara po kome salon nosi ime, a koji se pogrbljeno oslanja o kaktus na krovu, dodatak je novijeg datuma. Ljeti se turisti sa šeširima svaki dan oko jedanaest i trideset nagomilaju na drvenoj promenadi ispred saluna, da bi se potom, točno u podne kad udari vrućina, rasuli i ponovno stvorili za vrijeme happy houra i pili dok ne skupe dovoljno hrabrosti da se priključe kaubojskom plesu na podiju. ...

Pročitaj cijeli članak →