Altered States

Broj 1 - Godina 8 - 12/2017

Uvodnik

Non-thematic issues always represent a challenge, mostly premised on defining and constructing a subtle thread that would, at least apparently, unify all of the numerous submitted papers, thoughts and opinions about a variety of different subjects. Sometimes the final product, the metaphoric body of our journal, is a harmonious and perhaps even optimistic reading of cultural, social and literary phenomena, while on some other occasions the projected and articulated themes and ideas tend to be a bit harsher, stronger and more explicit in their nature. Such is the issue in front of you; in spite of the cheerful and celebratory time of the year, the segment dedicated to culture and literature is defined by the somewhat gloomy overtones of the presented ideas, merging silently with the foreboding shadows and the unfriendly figure insidiously dominating our cover. However, the articulated themes and analyses, while inclined toward the darker states and altered perceptions of reality, still form a rich tapestry of research and scrutiny, actively and significantly contributing to contemporary debates on the subjects at hand...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Budimo se u sedam ujutro i odmah pospremamo krevet, izravnavamo plahte, namještamo prekrivač. Još uvijek sneni, tuširamo se u tišini, ne želimo razgovarati. Pravi je čas za vođenje ljubavi, ali nismo raspoloženi. Filtriramo kavu, grijemo mlijeko, jedemo kruh s maslacem, čitamo novinske naslove. Čitamo naslove i ostavljamo novine po strani odlučni da navečer nastavimo s čitanjem. Znamo da više nećemo čitati, ali održavamo tu iluziju živom. Ako pada kiša, pričamo o tome kako pada kiša i kako je promet usran i kako je nemoguće živjeti u ovome gradu. Ako sja sunce, žalimo se na vrućinu, na žeđ i na svjetlost koja nas gotovo zasljepljuje. Uvijek komentiramo vrijeme. Razgovaramo o nevažnim stvarima. Nemamo što reći, ali ne možemo živjeti u šutnji. Kada nekoga sretnemo, to proslavimo, sjetimo se dobrih vremena i osjetimo nešto ugodno, ali ne znamo točno što. Nismo uvijek iskreni u tim prigodama. Odmotavamo Arijadninu nit. Ponovno je namatamo u klupko. Kada netko zabije gol, vičemo gol. Nismo ni tužni ni radosni. Živimo u području sjena. Ne želimo umrijeti, ne želimo živjeti. I radimo. Radimo. Radimo. U podne nas puštaju na ručak, moramo se vratiti do dva. Gutamo hranu; žuri nam se. Izlazimo da obavimo kupnju, prolistamo časopise, odemo do banke. Još uvijek postoje banke. Onda komentiramo tragedije od prethodnoga dana, posljednji informatički novitet, proglas gospodina predsjednika Republike. Nastojimo biti spremni za novitete. Svjesni smo da onaj koji nije u toku, riskira da umre živ, da bude zaboravljen. Ne možemo ignorirati ono što svi znaju. Naši se glasovi stapaju. Imamo snažan dojam da naše riječi nisu naše. Tijekom godina polako smo gubili pamćenje. Međutim, ta nam činjenica ne šteti. Naprotiv, amnezija nas pošteđuje osjećaja krivnje i kajanja. Sigurno je da ona odnosi i naša najljepša sjećanja. Ali čemu služe sjećanja? Noću, kada se nebo doima najmističnije, kada život razotkriva svoje tajne, smještamo se u tišini ispred televizora. Najčešće ne gledamo ništa. Palimo televizor, samo zato što ne podnosimo samoću. Strah nas je razgovarati o novim temama. Nikada ne izlazimo van dozvoljenoga. Katkad, jedno od nas prdne. Osmjehnemo se. To je znak. Ipak smo živi. Za hladna vremena umatamo se u deke i nastojimo pronaći jednu ili dvije zvijezde koje titraju u izmaglici. To je lijep prizor. Ali već smo umorni od lijepih prizora. Istina je da smo umorni od svega. Za vjetrovitih noći patimo od nesanice. Zagrlimo se. Ne zbog ljubavi. Nego iz navike. Kašljemo. Dašćemo. Okrećemo se; bučimo pod plahtama. Moramo jedno drugom reći da još ne spavamo. San kasni. Snovi su teški. Nismo u stanju brojiti ovce. Više ne znamo brojiti. Možemo raditi milijun stvari. Budimo se. Tisuće različitih programa. Tisuće opcija. U gradu ima sto i pedeset kinodvorana, devedeset kazališta, osamsto restorana, zoološki vrt, muzeji, noćni klubovi, barovi. Nemamo potrebu nikamo ići. Kako god, svijet će ionako doći k nama. Ne možemo pobjeći. Naviknuti smo na rat i mir. Moramo preurediti kuću, zamijeniti namještaj, kupiti novi auto. Kasnije, moramo preurediti kuću, zamijeniti namještaj, kupiti novi auto. Ako želimo biti drugačiji, moramo biti isti. Ako želimo biti isti, moramo biti drugačiji. I unatoč svemu, mi smo komični. Kuhanje, ispijanje vina, stajanje na kiši – mnoge nas stvari zabavljaju. Smijemo se. Smijemo se zato što patimo od tako jednostavnih boljki. I, dok se smijemo, plačemo. Zapanjujuće smo snažni. Šo...

Pročitaj cijeli članak →

This paper begins by offering a brief overview of the popular culture narrative Crimson Peak (2015), directed by Guillermo del Toro. The analysis focuses on the most compelling Gothic trope del Toro reintroduces, the proverbial mansion, simultaneously displaying Freud’s heimlich and unheimlich elements, oppressing and liberating its inhabitants. Since the narrative revolves around two female protagonists, Lucille Sharpe and Edith Cushing, the paper also refers to feminist socio-cultural perspectives on space, primarily Gillian Rose’s and Shelley Mallett’s, in order to understand the position of the two protagonists within the decidedly Gothic space. This paper aims to emphasize that Lucille’s liberation as the mistress of the house is illusory regardless of the fact that she is represented as the embodiment of domestic corruption. It is precisely because she is a sexually active woman and a disruptor of the patriarchal order that she must ultimately be punished. Even though del Toro subverts the traditional image of the madwoman in the attic by positioning her at the center of the narrative, Allerdale Hall does not reveal itself as a space of female empowerment....

Pročitaj cijeli članak →

Princeze nikada ne umiru. Udaju se i žive sretno do kraja života. "Ideja će mi sinuti kad se najmanje budem nadala", kaže Alice, "uvijek je tako. Neću očajavati." Upravo sjedi na kauču držeći bilježnicu u rukama u koju je trenutak prije, velikim štampanim slovima na vrhu lista, upisala "ideje za Afonsov rođendan". Pažljivo je povukla pet strelica i svaku označila brojem. Poslije toga nije napisala više ništa. Ovo je već sedmi popis koji radi otkako je sjela. Pogleda uprta prema dnevnom boravku, oko kažiprsta lijeve ruke mota plamen jarkoplave kose, kao u lutke."Kako se to smišlja neka ideja", upita se šapatom koji je uvježbala još u mladosti, "kako?" ...

Pročitaj cijeli članak →

Radionica prevođenja katalonske poezije / Mali Pašman 2017.Dragi čitatelju,Pred tobom je plod rada grupe prevoditelja i dvoje katalonskih pjesnika koji su se sastali na radionici prevođenja katalonske poezije u svibnju 2017. godine na otoku Pašmanu. U temeljima priče ovoga, sada već dugogodišnjeg, prevodilačkog projekta, slobodno se može reći, stoji prvi katalonski lektor na Sveučilištu u Zadru, Pau Sanchis Ferrer, ujedno i pjesnik koji objavljuje pod pseudonimom Pau Sif. Pau je 2010. sudjelovao na 19. izdanju seminara prevođenja poezije u organizaciji Institució de les Lletres Catalanes, koji se tradicionalno održava u Farrera de Pallars, zabačenom mjestu u katalonskim Pirenejima. Tom su se prilikom na katalonski prevodile pjesme Marka Pogačara i Dinka Telećana. Potom je Pau predložio da se neka vrst uzvratnog susreta održi kod nas, u Hrvatskoj, u Zadru, u sličnim uvjetima. To se zbilo već u prosincu 2010, uz potporu različitih katalonskih institucija i našega Ministarstva kulture. Izbor je, iz praktičnih razloga, pao na Mali Pašman gdje smo naišli na odlične domaćine, a otok je dovoljno izoliran, ali i dostupan te stoga prikladan za ovakvo bavljenje poezijom, možda još i više njezinim prevođenjem....

Pročitaj cijeli članak →