Altered States

Broj 1 - Godina 8 - 12/2017

Uvodnik

Non-thematic issues always represent a challenge, mostly premised on defining and constructing a subtle thread that would, at least apparently, unify all of the numerous submitted papers, thoughts and opinions about a variety of different subjects. Sometimes the final product, the metaphoric body of our journal, is a harmonious and perhaps even optimistic reading of cultural, social and literary phenomena, while on some other occasions the projected and articulated themes and ideas tend to be a bit harsher, stronger and more explicit in their nature. Such is the issue in front of you; in spite of the cheerful and celebratory time of the year, the segment dedicated to culture and literature is defined by the somewhat gloomy overtones of the presented ideas, merging silently with the foreboding shadows and the unfriendly figure insidiously dominating our cover. However, the articulated themes and analyses, while inclined toward the darker states and altered perceptions of reality, still form a rich tapestry of research and scrutiny, actively and significantly contributing to contemporary debates on the subjects at hand...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Knjiga Mirne Sindičić Sabljo, utemeljena na autoričinoj doktorskoj disertaciji iz 2013. godine, kako i naslov precizira, predstavlja sustavan, a treba pridodati i osobito temeljit, uvid u šezdesetogodišnju kazališnu, književno-povijesnu i kritičku recepciju iznimno važnog i vrlo utjecajnog odvjetka novije francuske dramsko-kazališne povijesti, u širem kontekstu poznatijem pod uopćenim Esslinovim terminom "teatar apsurda" koji okuplja niz, više ili manje srodnih, dramatičara iz Europe, ali i Sjeverne Amerike. Premda se pojam "teatar apsurda" udomaćio u hrvatskoj kritičarskoj i znanstvenoj terminologiji, autorica se ipak radije priklanja pojmovniku francuske književne kritike koja koristi termin Le Nouveau Théâtre naglašavajući kako nije riječ o sinonimima. Navedeni termin naime pod svoje okrilje okuplja dramske autore "koji su pisali na francuskom jeziku, između 1947. i 1968. godine, a koji se ne mogu vezati uz tradiciju francuskoga bulevarskog, politički angažiranog ili literarno-filozofskog kazališta." Drugim riječima, u knjizi se kronološkim redoslijedom prati hrvatska književna i kazališna recepcija niza istaknutih francuskih i frankofonih dramatičara, od tzv. prethodnika novog kazališta Alfreda Jarryja, Rogera Vitraca i Antonina Artauda preko Eugenea Ionesca i Samuela Becketta kao dvojice stožernih čvorišta, Jeana Geneta i ostalih u hrvatskom kontekstu manje utjecajnih ili slabije zastupljenih autora i autorica (kao što su Georges Neveux, Arthur Adamov, Michel de Ghelderode, Fernando Arrrabal, Roland Dubillard, Jean Vauthier, Margarite Duras, Robert Pinget, Nathalie Sarraute, Aimé Césaire, Romain Weingarten, Jacques Audiberti, Jean Tardieu, Boris Vian i drugi). O važnosti i značaju ovog istraživanja za hrvatsku komparatistiku i romanistiku najbolje govori podatak kako je u drugoj polovici 20. stoljeća uz američku upravo francuska književnost najzastupljenija u prijevodu. Imajući u vidu kako je ujedno riječ o najplodonosnijem razdoblju francuskoga dramskog i kazališnog života u 20. stoljeću, značaj navedene recepcije bitno se ogleda i u kontekstu povijesnoga, ali i estetskog razvoja hrvatske drame i kazališta. ...

Pročitaj cijeli članak →

Rape is a crime so close and personal, a trauma so individual, yet an experience so grotesquely impersonal, collective and inherent in our culture that it has a distinct place in the artistic practice of many feminist authors fighting for a voice where the cry had been muffled, refusing to be reframed into another masculinist fantasy of violence. Resistance through performance art as a mode of expression, its power and limitations, is what this article attempts to approach and start to untangle. When it comes to the artistic mode that prides itself most on its closeness to life and body – when there is pain, the pain is real – this paper aims to answer the following questions: how does one approach a violent invasion of a person’s body and self in a culture that perpetuates the mass psychology of rape (Brownmiller), and what can it mean to those who stand by and watch? Keywords: rape, feminism, performance art, autobiography, representation, representability, pain ...

Pročitaj cijeli članak →

Jutro je i muškarac u plavoj kućnoj haljini, kojega sada svi zovu Starac, skoro je sat vremena proveo uz kaveze hraneći kuniće. Iziđe u vrt, gdje se njegova supruga upravo brine o biljkama, i sagne se pokraj nje, pred svježe presađeni kaktus. Čuperak ravne i sive kose padne mu preko naočala. Prsti su mu prljavi te ga nevoljko pokuša ukloniti nadlanicom, ali čuperak iznova padne. Trebat ću posjetiti frizera, kaže, i neko vrijeme razgovaraju o tome. Oboje se slažu da je opasno izlaziti. Nisu prošla ni tri mjeseca od napada na kuću, i još uvijek su vidljive, na ciglenim zidovima spavaće sobe i na blindiranim kapcima na prozorima, lepeze rupa što su ih ostavili meci. Organizacija, čak i raštrkana, uspjela je u međuvremenu prikupiti novac da se vila osigura. Podignut je vanjski zid, izgrađeno sklonište s krovom od armiranog betona, drvena dvorišna vrata zamijenjena su čeličnima s alarmom, podignuta su tri nova tornjića za nadgledanje okolnih ulica. Štoviše, između tornjeva razvukli su bodljikavu žicu i elastičnu mrežu da odbija granate. Vlada ove vruće i egzotične zemlje, jedina koja ih je pristala primiti, posramljena napadom, utrostručila je broj stražara. Pa ipak, on zna da mu nema spasa. Ja sam vojnik, odgovorio je jednim novinama nema dugo, i primjećujem da su sve karte protiv mene. Zna i to da je jedino on ostao od izvorne skupine: sve su druge već sredili. Sam je, piše njegova supruga, i hodamo ovim tropskim vrtom okruženi duhovima prosviranih lubanja. Od kuće su sada napravili tvrđavu, istina, ali svaka je tvrđava ujedno i zatvor. Više ne mogu ni pomišljati na izlazak. Ne brini se, kaže supruga, ja ću to srediti: frizer će doći....

Pročitaj cijeli članak →

Sjedili smo na kamenoj klupi šivajući pretpostavke: sad lančić istina sad lančić laži, mogućnost da se međusobno razumijemo i euharistijsku tajnu puti što je tvoja kad mi se udaljuješ. To nam je postalo pukim pitanjem perspektive, bol. Kretali smo se oprezno kao ptica dvojbe, motrilo nas je opčinjavajuće oko samostrela. Više nismo shvaćali, samo smo ponavljali imena geparda, isijavanja brazgotine srčanih klijetki i dosadni krmelj glagola: istančani šav kože što nas dijeli od kamenja. Prožvakali smo gustu tišinu poput sjećanja na jutarnju maglu djetinjstva; odlazio si polako poput stada ovaca u smjeru vode i postao si šuma. Od tolike šutnje naučili smo govoriti ludilom praznine, i smisao nam je postao puka školska navada: ljubaznost ruku, s vremena na vrijeme, da bi se prebrisala divljačnost rase. Tako nestaje vrsta, vid naše janjeće ljubavi. Bila je to grčevita borba da se zaustave strojevi, da se razumijemo, govor kosilica i amfora teška trbuhu što preko oka nam usisava svu svjetlost stoljeća: krstili smo je kao slobodu. Potom smo se zakotrljali bijesni godinama, zgrabili smo se tako da su nam se prsti međusobno usjekli pod rebra, ali otajstvo zvijeri nas je ščepalo i mi smo vrisnuli toliko jako da je sve oko nas zapjevalo tankim glasom, a mi oglušismo. A to bje jer sam u ušima grijala jaje: milovala sam ga ustrajno u kosi prstima plahima od ljubavi, ali nam se sasušilo poput djece u ratu, i konačno, od tolikoga dodirivanja usahnulo. ...

Pročitaj cijeli članak →