Altered States

Broj 1 - Godina 8 - 12/2017

Uvodnik

Non-thematic issues always represent a challenge, mostly premised on defining and constructing a subtle thread that would, at least apparently, unify all of the numerous submitted papers, thoughts and opinions about a variety of different subjects. Sometimes the final product, the metaphoric body of our journal, is a harmonious and perhaps even optimistic reading of cultural, social and literary phenomena, while on some other occasions the projected and articulated themes and ideas tend to be a bit harsher, stronger and more explicit in their nature. Such is the issue in front of you; in spite of the cheerful and celebratory time of the year, the segment dedicated to culture and literature is defined by the somewhat gloomy overtones of the presented ideas, merging silently with the foreboding shadows and the unfriendly figure insidiously dominating our cover. However, the articulated themes and analyses, while inclined toward the darker states and altered perceptions of reality, still form a rich tapestry of research and scrutiny, actively and significantly contributing to contemporary debates on the subjects at hand...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Sjedili smo na kamenoj klupi šivajući pretpostavke: sad lančić istina sad lančić laži, mogućnost da se međusobno razumijemo i euharistijsku tajnu puti što je tvoja kad mi se udaljuješ. To nam je postalo pukim pitanjem perspektive, bol. Kretali smo se oprezno kao ptica dvojbe, motrilo nas je opčinjavajuće oko samostrela. Više nismo shvaćali, samo smo ponavljali imena geparda, isijavanja brazgotine srčanih klijetki i dosadni krmelj glagola: istančani šav kože što nas dijeli od kamenja. Prožvakali smo gustu tišinu poput sjećanja na jutarnju maglu djetinjstva; odlazio si polako poput stada ovaca u smjeru vode i postao si šuma. Od tolike šutnje naučili smo govoriti ludilom praznine, i smisao nam je postao puka školska navada: ljubaznost ruku, s vremena na vrijeme, da bi se prebrisala divljačnost rase. Tako nestaje vrsta, vid naše janjeće ljubavi. Bila je to grčevita borba da se zaustave strojevi, da se razumijemo, govor kosilica i amfora teška trbuhu što preko oka nam usisava svu svjetlost stoljeća: krstili smo je kao slobodu. Potom smo se zakotrljali bijesni godinama, zgrabili smo se tako da su nam se prsti međusobno usjekli pod rebra, ali otajstvo zvijeri nas je ščepalo i mi smo vrisnuli toliko jako da je sve oko nas zapjevalo tankim glasom, a mi oglušismo. A to bje jer sam u ušima grijala jaje: milovala sam ga ustrajno u kosi prstima plahima od ljubavi, ali nam se sasušilo poput djece u ratu, i konačno, od tolikoga dodirivanja usahnulo. ...

Pročitaj cijeli članak →

Faruk Šehić je jedan od najpoznatijih, najpriznatijih i najboljih savremenih bosanskohercegovačkih i slavenskih pisaca koji je putem prevoda, do sada prvenstveno njegovog slavnog romana Knjiga o Uni (2011) na mnoge jezike, već afirmisan i u svjetskoj književnosti. Bogatstvo i visprenost njegove književnosti, kako proze, tako i poezije, u kombinaciji s jednostavnošću njegovog bića, onom kompleksnom jednostavnošću kakvu mogu imati samo vrhunski intelektualci, i to čovjek koji misli – koji je, dakle, prvo čovjek, a onda biće koje misli, za razliku od pukog mislioca, kako je to o američkom učenjaku rekao američki pisac Ralph Waldo Emerson u svom govoru održanom na Harvardu, 31. 8. 1837. godine, a što se može odnositi i na univerzalnog intelektualca – već su uveliko obilježili bosanskohercegovačku i post-jugoslovensku regionalnu književnost i pojavnost. Do sada je objavio sljedeće knjige: Pjesme u nastajanju (2000), Hit depo (2003), Pod pritiskom (2004), Transsarajevo (2006), Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina (2007), Knjiga o Uni i Moje rijeke (2014). Dobitnik je cijenjenih nagrada i priznanja. Između ostaloga, za roman Knjiga o Uni dobio je nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini, a zatim i nagradu Europske unije za književnost – EUPL 2013. Za zbirku poezije Moje rijeke dobio je nagradu „Risto Ratković“ za najbolju objavljenu knjigu pjesama u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2013-2014. godinu i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolju knjigu objavljenu u 2014....

Pročitaj cijeli članak →

This paper examines the young heroine’s ambivalent relationship with books in Doris Lessing’s coming-of-age novel Martha Quest. Martha, a young British girl growing up in the British colony of Southern Rhodesia (now Zimbabwe) in the wake of World War II, is a voracious young reader who reads extensively in order to make sense of the world in which she is living. Sometimes the books she reads lead her to think critically and challenge the canonical authorities and patriarchal society; however, at times her reading experience is also unsettling and frustrating because the books she reads are mostly produced within a biased system she intends to go beyond. The paper analyzes how Martha relies on books to reshape her national identity and personal life, and how she deals with the discrepancy between the world represented in books and reality in terms of Benedict Anderson’s concept of an ‘imagined community’. Furthermore, this paper also discusses how Martha’s portrait as a bewildered reader of realist literature mirrors Lessing’s own ambiguous relationship with her realist narratives. ...

Pročitaj cijeli članak →

Knjiga Mirne Sindičić Sabljo, utemeljena na autoričinoj doktorskoj disertaciji iz 2013. godine, kako i naslov precizira, predstavlja sustavan, a treba pridodati i osobito temeljit, uvid u šezdesetogodišnju kazališnu, književno-povijesnu i kritičku recepciju iznimno važnog i vrlo utjecajnog odvjetka novije francuske dramsko-kazališne povijesti, u širem kontekstu poznatijem pod uopćenim Esslinovim terminom "teatar apsurda" koji okuplja niz, više ili manje srodnih, dramatičara iz Europe, ali i Sjeverne Amerike. Premda se pojam "teatar apsurda" udomaćio u hrvatskoj kritičarskoj i znanstvenoj terminologiji, autorica se ipak radije priklanja pojmovniku francuske književne kritike koja koristi termin Le Nouveau Théâtre naglašavajući kako nije riječ o sinonimima. Navedeni termin naime pod svoje okrilje okuplja dramske autore "koji su pisali na francuskom jeziku, između 1947. i 1968. godine, a koji se ne mogu vezati uz tradiciju francuskoga bulevarskog, politički angažiranog ili literarno-filozofskog kazališta." Drugim riječima, u knjizi se kronološkim redoslijedom prati hrvatska književna i kazališna recepcija niza istaknutih francuskih i frankofonih dramatičara, od tzv. prethodnika novog kazališta Alfreda Jarryja, Rogera Vitraca i Antonina Artauda preko Eugenea Ionesca i Samuela Becketta kao dvojice stožernih čvorišta, Jeana Geneta i ostalih u hrvatskom kontekstu manje utjecajnih ili slabije zastupljenih autora i autorica (kao što su Georges Neveux, Arthur Adamov, Michel de Ghelderode, Fernando Arrrabal, Roland Dubillard, Jean Vauthier, Margarite Duras, Robert Pinget, Nathalie Sarraute, Aimé Césaire, Romain Weingarten, Jacques Audiberti, Jean Tardieu, Boris Vian i drugi). O važnosti i značaju ovog istraživanja za hrvatsku komparatistiku i romanistiku najbolje govori podatak kako je u drugoj polovici 20. stoljeća uz američku upravo francuska književnost najzastupljenija u prijevodu. Imajući u vidu kako je ujedno riječ o najplodonosnijem razdoblju francuskoga dramskog i kazališnog života u 20. stoljeću, značaj navedene recepcije bitno se ogleda i u kontekstu povijesnoga, ali i estetskog razvoja hrvatske drame i kazališta. ...

Pročitaj cijeli članak →