Altered States

Broj 1 - Godina 8 - 12/2017

Uvodnik

Non-thematic issues always represent a challenge, mostly premised on defining and constructing a subtle thread that would, at least apparently, unify all of the numerous submitted papers, thoughts and opinions about a variety of different subjects. Sometimes the final product, the metaphoric body of our journal, is a harmonious and perhaps even optimistic reading of cultural, social and literary phenomena, while on some other occasions the projected and articulated themes and ideas tend to be a bit harsher, stronger and more explicit in their nature. Such is the issue in front of you; in spite of the cheerful and celebratory time of the year, the segment dedicated to culture and literature is defined by the somewhat gloomy overtones of the presented ideas, merging silently with the foreboding shadows and the unfriendly figure insidiously dominating our cover. However, the articulated themes and analyses, while inclined toward the darker states and altered perceptions of reality, still form a rich tapestry of research and scrutiny, actively and significantly contributing to contemporary debates on the subjects at hand...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Budimo se u sedam ujutro i odmah pospremamo krevet, izravnavamo plahte, namještamo prekrivač. Još uvijek sneni, tuširamo se u tišini, ne želimo razgovarati. Pravi je čas za vođenje ljubavi, ali nismo raspoloženi. Filtriramo kavu, grijemo mlijeko, jedemo kruh s maslacem, čitamo novinske naslove. Čitamo naslove i ostavljamo novine po strani odlučni da navečer nastavimo s čitanjem. Znamo da više nećemo čitati, ali održavamo tu iluziju živom. Ako pada kiša, pričamo o tome kako pada kiša i kako je promet usran i kako je nemoguće živjeti u ovome gradu. Ako sja sunce, žalimo se na vrućinu, na žeđ i na svjetlost koja nas gotovo zasljepljuje. Uvijek komentiramo vrijeme. Razgovaramo o nevažnim stvarima. Nemamo što reći, ali ne možemo živjeti u šutnji. Kada nekoga sretnemo, to proslavimo, sjetimo se dobrih vremena i osjetimo nešto ugodno, ali ne znamo točno što. Nismo uvijek iskreni u tim prigodama. Odmotavamo Arijadninu nit. Ponovno je namatamo u klupko. Kada netko zabije gol, vičemo gol. Nismo ni tužni ni radosni. Živimo u području sjena. Ne želimo umrijeti, ne želimo živjeti. I radimo. Radimo. Radimo. U podne nas puštaju na ručak, moramo se vratiti do dva. Gutamo hranu; žuri nam se. Izlazimo da obavimo kupnju, prolistamo časopise, odemo do banke. Još uvijek postoje banke. Onda komentiramo tragedije od prethodnoga dana, posljednji informatički novitet, proglas gospodina predsjednika Republike. Nastojimo biti spremni za novitete. Svjesni smo da onaj koji nije u toku, riskira da umre živ, da bude zaboravljen. Ne možemo ignorirati ono što svi znaju. Naši se glasovi stapaju. Imamo snažan dojam da naše riječi nisu naše. Tijekom godina polako smo gubili pamćenje. Međutim, ta nam činjenica ne šteti. Naprotiv, amnezija nas pošteđuje osjećaja krivnje i kajanja. Sigurno je da ona odnosi i naša najljepša sjećanja. Ali čemu služe sjećanja? Noću, kada se nebo doima najmističnije, kada život razotkriva svoje tajne, smještamo se u tišini ispred televizora. Najčešće ne gledamo ništa. Palimo televizor, samo zato što ne podnosimo samoću. Strah nas je razgovarati o novim temama. Nikada ne izlazimo van dozvoljenoga. Katkad, jedno od nas prdne. Osmjehnemo se. To je znak. Ipak smo živi. Za hladna vremena umatamo se u deke i nastojimo pronaći jednu ili dvije zvijezde koje titraju u izmaglici. To je lijep prizor. Ali već smo umorni od lijepih prizora. Istina je da smo umorni od svega. Za vjetrovitih noći patimo od nesanice. Zagrlimo se. Ne zbog ljubavi. Nego iz navike. Kašljemo. Dašćemo. Okrećemo se; bučimo pod plahtama. Moramo jedno drugom reći da još ne spavamo. San kasni. Snovi su teški. Nismo u stanju brojiti ovce. Više ne znamo brojiti. Možemo raditi milijun stvari. Budimo se. Tisuće različitih programa. Tisuće opcija. U gradu ima sto i pedeset kinodvorana, devedeset kazališta, osamsto restorana, zoološki vrt, muzeji, noćni klubovi, barovi. Nemamo potrebu nikamo ići. Kako god, svijet će ionako doći k nama. Ne možemo pobjeći. Naviknuti smo na rat i mir. Moramo preurediti kuću, zamijeniti namještaj, kupiti novi auto. Kasnije, moramo preurediti kuću, zamijeniti namještaj, kupiti novi auto. Ako želimo biti drugačiji, moramo biti isti. Ako želimo biti isti, moramo biti drugačiji. I unatoč svemu, mi smo komični. Kuhanje, ispijanje vina, stajanje na kiši – mnoge nas stvari zabavljaju. Smijemo se. Smijemo se zato što patimo od tako jednostavnih boljki. I, dok se smijemo, plačemo. Zapanjujuće smo snažni. Šo...

Pročitaj cijeli članak →

Knjiga Mirne Sindičić Sabljo, utemeljena na autoričinoj doktorskoj disertaciji iz 2013. godine, kako i naslov precizira, predstavlja sustavan, a treba pridodati i osobito temeljit, uvid u šezdesetogodišnju kazališnu, književno-povijesnu i kritičku recepciju iznimno važnog i vrlo utjecajnog odvjetka novije francuske dramsko-kazališne povijesti, u širem kontekstu poznatijem pod uopćenim Esslinovim terminom "teatar apsurda" koji okuplja niz, više ili manje srodnih, dramatičara iz Europe, ali i Sjeverne Amerike. Premda se pojam "teatar apsurda" udomaćio u hrvatskoj kritičarskoj i znanstvenoj terminologiji, autorica se ipak radije priklanja pojmovniku francuske književne kritike koja koristi termin Le Nouveau Théâtre naglašavajući kako nije riječ o sinonimima. Navedeni termin naime pod svoje okrilje okuplja dramske autore "koji su pisali na francuskom jeziku, između 1947. i 1968. godine, a koji se ne mogu vezati uz tradiciju francuskoga bulevarskog, politički angažiranog ili literarno-filozofskog kazališta." Drugim riječima, u knjizi se kronološkim redoslijedom prati hrvatska književna i kazališna recepcija niza istaknutih francuskih i frankofonih dramatičara, od tzv. prethodnika novog kazališta Alfreda Jarryja, Rogera Vitraca i Antonina Artauda preko Eugenea Ionesca i Samuela Becketta kao dvojice stožernih čvorišta, Jeana Geneta i ostalih u hrvatskom kontekstu manje utjecajnih ili slabije zastupljenih autora i autorica (kao što su Georges Neveux, Arthur Adamov, Michel de Ghelderode, Fernando Arrrabal, Roland Dubillard, Jean Vauthier, Margarite Duras, Robert Pinget, Nathalie Sarraute, Aimé Césaire, Romain Weingarten, Jacques Audiberti, Jean Tardieu, Boris Vian i drugi). O važnosti i značaju ovog istraživanja za hrvatsku komparatistiku i romanistiku najbolje govori podatak kako je u drugoj polovici 20. stoljeća uz američku upravo francuska književnost najzastupljenija u prijevodu. Imajući u vidu kako je ujedno riječ o najplodonosnijem razdoblju francuskoga dramskog i kazališnog života u 20. stoljeću, značaj navedene recepcije bitno se ogleda i u kontekstu povijesnoga, ali i estetskog razvoja hrvatske drame i kazališta. ...

Pročitaj cijeli članak →

Princeze nikada ne umiru. Udaju se i žive sretno do kraja života. "Ideja će mi sinuti kad se najmanje budem nadala", kaže Alice, "uvijek je tako. Neću očajavati." Upravo sjedi na kauču držeći bilježnicu u rukama u koju je trenutak prije, velikim štampanim slovima na vrhu lista, upisala "ideje za Afonsov rođendan". Pažljivo je povukla pet strelica i svaku označila brojem. Poslije toga nije napisala više ništa. Ovo je već sedmi popis koji radi otkako je sjela. Pogleda uprta prema dnevnom boravku, oko kažiprsta lijeve ruke mota plamen jarkoplave kose, kao u lutke."Kako se to smišlja neka ideja", upita se šapatom koji je uvježbala još u mladosti, "kako?" ...

Pročitaj cijeli članak →