Altered States

Broj 1 - Godina 8 - 12/2017

Uvodnik

Non-thematic issues always represent a challenge, mostly premised on defining and constructing a subtle thread that would, at least apparently, unify all of the numerous submitted papers, thoughts and opinions about a variety of different subjects. Sometimes the final product, the metaphoric body of our journal, is a harmonious and perhaps even optimistic reading of cultural, social and literary phenomena, while on some other occasions the projected and articulated themes and ideas tend to be a bit harsher, stronger and more explicit in their nature. Such is the issue in front of you; in spite of the cheerful and celebratory time of the year, the segment dedicated to culture and literature is defined by the somewhat gloomy overtones of the presented ideas, merging silently with the foreboding shadows and the unfriendly figure insidiously dominating our cover. However, the articulated themes and analyses, while inclined toward the darker states and altered perceptions of reality, still form a rich tapestry of research and scrutiny, actively and significantly contributing to contemporary debates on the subjects at hand...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Knjiga Mirne Sindičić Sabljo, utemeljena na autoričinoj doktorskoj disertaciji iz 2013. godine, kako i naslov precizira, predstavlja sustavan, a treba pridodati i osobito temeljit, uvid u šezdesetogodišnju kazališnu, književno-povijesnu i kritičku recepciju iznimno važnog i vrlo utjecajnog odvjetka novije francuske dramsko-kazališne povijesti, u širem kontekstu poznatijem pod uopćenim Esslinovim terminom "teatar apsurda" koji okuplja niz, više ili manje srodnih, dramatičara iz Europe, ali i Sjeverne Amerike. Premda se pojam "teatar apsurda" udomaćio u hrvatskoj kritičarskoj i znanstvenoj terminologiji, autorica se ipak radije priklanja pojmovniku francuske književne kritike koja koristi termin Le Nouveau Théâtre naglašavajući kako nije riječ o sinonimima. Navedeni termin naime pod svoje okrilje okuplja dramske autore "koji su pisali na francuskom jeziku, između 1947. i 1968. godine, a koji se ne mogu vezati uz tradiciju francuskoga bulevarskog, politički angažiranog ili literarno-filozofskog kazališta." Drugim riječima, u knjizi se kronološkim redoslijedom prati hrvatska književna i kazališna recepcija niza istaknutih francuskih i frankofonih dramatičara, od tzv. prethodnika novog kazališta Alfreda Jarryja, Rogera Vitraca i Antonina Artauda preko Eugenea Ionesca i Samuela Becketta kao dvojice stožernih čvorišta, Jeana Geneta i ostalih u hrvatskom kontekstu manje utjecajnih ili slabije zastupljenih autora i autorica (kao što su Georges Neveux, Arthur Adamov, Michel de Ghelderode, Fernando Arrrabal, Roland Dubillard, Jean Vauthier, Margarite Duras, Robert Pinget, Nathalie Sarraute, Aimé Césaire, Romain Weingarten, Jacques Audiberti, Jean Tardieu, Boris Vian i drugi). O važnosti i značaju ovog istraživanja za hrvatsku komparatistiku i romanistiku najbolje govori podatak kako je u drugoj polovici 20. stoljeća uz američku upravo francuska književnost najzastupljenija u prijevodu. Imajući u vidu kako je ujedno riječ o najplodonosnijem razdoblju francuskoga dramskog i kazališnog života u 20. stoljeću, značaj navedene recepcije bitno se ogleda i u kontekstu povijesnoga, ali i estetskog razvoja hrvatske drame i kazališta. ...

Pročitaj cijeli članak →

Princeze nikada ne umiru. Udaju se i žive sretno do kraja života. "Ideja će mi sinuti kad se najmanje budem nadala", kaže Alice, "uvijek je tako. Neću očajavati." Upravo sjedi na kauču držeći bilježnicu u rukama u koju je trenutak prije, velikim štampanim slovima na vrhu lista, upisala "ideje za Afonsov rođendan". Pažljivo je povukla pet strelica i svaku označila brojem. Poslije toga nije napisala više ništa. Ovo je već sedmi popis koji radi otkako je sjela. Pogleda uprta prema dnevnom boravku, oko kažiprsta lijeve ruke mota plamen jarkoplave kose, kao u lutke."Kako se to smišlja neka ideja", upita se šapatom koji je uvježbala još u mladosti, "kako?" ...

Pročitaj cijeli članak →

In this article we analyze the novel Waiting for the Barbarians, by the South African writer John Maxwell Coetzee. We read the novel from the perspective of some ethical insights of Emmanuel Levinas and Jacques Derrida, associating them with the emphasized domination of the political in the novel. In this unequal relationship, however, political domination gradually cedes place to the ethical doing, the beginning of which is marked by aporia, that is, by an attempt to reconcile two irreconcilable perspectives: that of loyalty to political authority and that of individual responsibility for the other human being. When the latter takes place, the main character – the unnamed Magistrate – becomes an ethical subject. But this is not an easy process, and in order for this to happen, he must experience physical pain and risk his own life. In doing so, he undergoes the journey from a position of political power to complete disempowering. However, taking responsibility for the other is a much more complex and precarious process than Levinas would have it. As the Magistrate finds out from his own experience, physical suffering and the recognition of immediate death deprive the human being from the possibility of apprehending the world because the body is completely focused on the pain it suffers. Bodily integrity is a precondition of any moral concepts, and identification with the other through pain therefore rarely happens at the subject’s own will and much more often is a result of circumstances. In this particular novel, those circumstances are defined and imposed by politics. ...

Pročitaj cijeli članak →

Jutro je i muškarac u plavoj kućnoj haljini, kojega sada svi zovu Starac, skoro je sat vremena proveo uz kaveze hraneći kuniće. Iziđe u vrt, gdje se njegova supruga upravo brine o biljkama, i sagne se pokraj nje, pred svježe presađeni kaktus. Čuperak ravne i sive kose padne mu preko naočala. Prsti su mu prljavi te ga nevoljko pokuša ukloniti nadlanicom, ali čuperak iznova padne. Trebat ću posjetiti frizera, kaže, i neko vrijeme razgovaraju o tome. Oboje se slažu da je opasno izlaziti. Nisu prošla ni tri mjeseca od napada na kuću, i još uvijek su vidljive, na ciglenim zidovima spavaće sobe i na blindiranim kapcima na prozorima, lepeze rupa što su ih ostavili meci. Organizacija, čak i raštrkana, uspjela je u međuvremenu prikupiti novac da se vila osigura. Podignut je vanjski zid, izgrađeno sklonište s krovom od armiranog betona, drvena dvorišna vrata zamijenjena su čeličnima s alarmom, podignuta su tri nova tornjića za nadgledanje okolnih ulica. Štoviše, između tornjeva razvukli su bodljikavu žicu i elastičnu mrežu da odbija granate. Vlada ove vruće i egzotične zemlje, jedina koja ih je pristala primiti, posramljena napadom, utrostručila je broj stražara. Pa ipak, on zna da mu nema spasa. Ja sam vojnik, odgovorio je jednim novinama nema dugo, i primjećujem da su sve karte protiv mene. Zna i to da je jedino on ostao od izvorne skupine: sve su druge već sredili. Sam je, piše njegova supruga, i hodamo ovim tropskim vrtom okruženi duhovima prosviranih lubanja. Od kuće su sada napravili tvrđavu, istina, ali svaka je tvrđava ujedno i zatvor. Više ne mogu ni pomišljati na izlazak. Ne brini se, kaže supruga, ja ću to srediti: frizer će doći....

Pročitaj cijeli članak →