The Anatomy of Love

Broj 2 - Godina 7 - 06/2017

Uvodnik

In All About Love: New Visions, bell hooks observes that we are constantly exposed to messages telling us that the workings of love are mysterious and its agency unfathomable; that love is, in other words, only invaluable if it remains unexplained and unknowable. hooks argues that knowledge is a crucial element of love and that understanding its forces does not detract from its importance and value; on the contrary, it enriches the experience of love. More recently, Alain Badiou has in In Praise of Love similarly claimed that love is a ‘truth procedure,’ the kind of experience through which the truth about Two is constructed...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Pokojnici stavljaju šećer samo onda kad im gurnemo žličicu u ruku i sami opisujemo kružnicu po dnu šalice. Kristalići šećera imitiraju tornada, zračni vrtlozi postavljaju listiće čaja na vrtuljak. Vrte se i nakon što su se žličice, odložene na tanjuriće, ohladile. Neka bude pokret. Neka mrav bježi preko stolnjaka vukući mrvicu kolača. Treba nam osa iznad stola. Neka nešto zuji. Neka ukine tišinu te scene, prije nego što pokojnici progovore jezikom koji smo za njih sastavili od tankih papirića sačuvanih riječi. Prije nego što se skrijemo iza njihovih leđa i počnemo govoriti umjesto njih, zamišljajući da miču usnama. Poslije ćemo nad tanjure prinijeti njihove prste koji će razlomiti kekse, pokupit ćemo mrvice njihovim jagodicama, koje ćemo mi polizati. Na kraju, umorni od težine marioneta, spustit ćemo njihove ruke na koljena, prihvaćajući da tu završava i popodnevni čaj i uspomena. Pokojnici se ne odijevaju sami. Mi to činimo za njih. Isto je i sa češljanjem, brijanjem, stavljanjem ukosnica i zakopčavanjem manžeta. I s paljenjem peći i micanjem čajnika koji pišti. ...

Pročitaj cijeli članak →

In Nabokov’s Lolita, Humbert Humbert’s The Enchanted Hunters, as a quest for love, aims to reconstruct a felicitous world or integrate various fragmentary details into an organic unity that revives a lost love, experiencing it on the basis of irony, and revealing a simulation of the desire, violence, and despondency which have been expressed in myths of nymphs and Persephone. The protagonist never reaches this unity, but his narrative of erotic and romantic love reveals him as a pathetic addict engaged in mechanical reproduction related to the phenomena of desire, seduction, violence, and sex. His The Enchanted Hunters does not simulate what he expects of his childhood love with Annabel; rather, it simulates the erotic imagination suggested in Mary D. Sheriff’s term “nymphomania,” in which artists fall degenerately to a model of tragedy. Keywords: simulation, nymph, nymphomania, The Enchanted Hunters The Enchanted Hunters in Nabokov’s Lolita refers to the name of a hotel and the title of a play. This seeming coincidence is actually not coincidental: Nabokov weaves a story concerning a pedophile’s seduction of a prepubescent child into a “story within a story,” in which the girl is imagined as a seducer who bewitches a number of hunters. Just as the girl in the play is a figment of a poet’s imagination, so Lolita in the novel Lolita is an imaginary production of a middle-aged pedophile. Yet Lolita is not so much a novel revealing guilt and mental disorder, but a mélange of art and reality, or more specifically, it is about a coinage in which the author fabricates art and myth in real life. Parallel to the protagonist who simulates what he expects of his childhood love, Annabel, in the form of the nymphet, Lolita, Nabokov replicates the beauty of butterflies in the pursuit of beauty and immortality, and develops the world of art with a pathetic tone whereby we gradually perceive a simulation of the desire, violence, and despondency which have been expressed in the myths of nymphs and Persephone. As Mary D. Sheriff’s term “nymphomania” suggests, Nabokov’s artist falls degenerately to a model of tragedy in the pursuit of butterflies (i.e., love and beauty)....

Pročitaj cijeli članak →

Izgleda tako slatko, ali živi je otrov. Pogledajmo malo dvoranu: svi su unutra. Trećini njih, a i to sam malo rekao, nisam baš drag. Sve su to moji protivnici, moji krvnici i moje žrtve. Petnaest sam godina u firmi, zadnjih pet kao šef kadrovske – nije lako. Ali od svih tih dama i gospode koji me mrze, vrlo dobro znam, najgora je ona. Moja najveća neprijateljica. Znam što govorim jer dobro je poznajem: to mi je žena.A konkurencija je jaka, tu su svi moji najratoborniji, najžilaviji protivnici: Donatella, ekonomistica s magisterijem s Harvarda, koju sam zaposlio kao tajnicu kad zbog krize nije mogla naći posao i koja mi je jednom prigodom, lagano i namjerno, izlila kipuću kavu po hlačama jer sam je zamolio da nam na sastanak direktora donese piće (A što sam mogao? Nisam ja kriv za krizu. A na sastanku je bio generalni direktor. I lijepo sam je zamolio). Zaldíbar, koji se iživljavao nada mnom šest godina kad mi je bio šef, potpisujući – bez moga znanja – sva moja izvješća kao svoja. Contreras, koji je pucao na moje mjesto, ali je izgubio bitku, čemu je vjerojatno pripomoglo to što sam se ja slučajno učlanio u isti teniski klub kao i generalni direktor, s kojim sam se uspio sprijateljiti između dva forehanda (nisam ni ja svetac, ali nisam ni đubre kao Zaldíbar – recimo da je to normalna, uobičajena doza nečasna ponašanja). Dakle, i u društvu ta tri teškaša, ona mi je i dalje najveća neprijateljica, u toj dvorani i u svemiru. To što smo u braku samo pogoršava stvari. Spavam s njom, sa svojom smrtnom neprijateljicom, a kad ne mogu spavati, čini mi se da je čujem kako u tišini snuje tajne osvetničke planove....

Pročitaj cijeli članak →

Francuski medievalist i jedan od najznačajnijih povjesničara Europe, sad već pokojni Jacques Le Goff, napisao je knjižicu pod naslovom Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja? Većina ljudi ne promišlja o ovom pitanju, a da nije samo riječ o problemu koji ostaje na margini svakodnevnog života svjedoče i podatci da mnogi povjesničari nisu svjesni ovog pitanja što je utjelovljeno u studijskim programima koji su podijeljeni kronološki po razdobljima i oformljeni po vremenskom slijedu, posebno u Hrvatskoj. Le Goff ide korak naprijed pokazujući zašto je promišljanje o vremenu jedno od temeljnih pitanja povijesne znanosti.Knjižica od 124 stranice sastavljena je od sljedećih osam ključnih poglavlja: Stare periodizacije, Kasna pojava srednjeg vijeka, Povijest, obrazovanje, periodi, Rođenje renesanse, Renesansa danas, Srednji vijek postaje mračno doba, Dugi srednji vijek, Periodizacija i globalizacija. Knjiga započinje Predgovorom i Uvodom, a nakon ovih osam poglavlja slijedi Izabrana bibliografija, Zahvale i O autoru....

Pročitaj cijeli članak →