Between the Acts

Broj 1 - Godina 7 - 12/2016

Uvodnik

The papers collected within this entr'acte issue use different perspectives and standpoints to explore what happens between the acts – regardless of whether these are acts of a play, acts of speech or some other kind of social intercourse, or – broadly speaking – various acts/actions/activities that pertain to fictional worlds. It could arguably be expected that between the acts there is nothing of significance – utter silence and empty rows of seats in a theatre hall – or some form of light entertainment at best. These spatiotemporal lacunae, vacancies left gaping for however short a time, still possess the power, as all the papers in this issue seem to indicate, to construct and project new meanings of their own, or at the very least create potential for re-interpreting the adjacent ideas and contents, as well as exploring the problems of context, causality and sequence. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Jednom sam upoznala pisca koji je rekao da više ne može podnijeti biti pisac. Bilo je to na zabavi u Madridu i ne sjećam se kako sam tamo završila, ali zabava je bila u Ulici Ventura de la Vega pa pretpostavljam da me netko koga sam upoznala te noći odveo tamo (moji prijatelji, ako sam ih uopće imala, živjeli su na sasvim drugim mjestima). Ako si pravi pisac, ne možeš samo tako prestati pisati, rekla sam. Moram, odgovorio je. Zato što se bojim da naginjem ludilu, a onih dana kad ne naginjem ludilu naginjem nečemu još gorem. Čemu?, upitala sam. Rekao je da ne zna, ali da mora misliti na ženu i dijete i da se, što se ludila tiče, slaže s Robertom Bolanom, da je zarazno. U to vrijeme nisam puno izlazila. Tek sam se udala i loše sam govorila španjolski, sin je bio samo godinu dana star i sve sam vrijeme provodila kod kuće, osim, katkad, kad bi mi se muž vratio s puta, spustio torbe u predsoblju i pogledao me dok sam sjedila na kauču nakon cijelog dana buljenja u sapunice. Mora da sam izgledala podbuhlo i zavidno dok sam tako sjedila na kauču kad bi se on vratio kući. Uvijek je nosio kravatu i sjajno odijelo i dok bi tamo stajao sa svojom crnom, španjolskom kosom, činilo mi se da u njegovim očima vidim sve zračne luke ovog svijeta. Ali nikada nije rekao da je stan u neredu ili da izgledam kao da tjedan dana nisam oprala kosu. Rekao je: Sad je na tebi red da malo izađeš. I podigao bi našeg sina, koji bi počeo vrištati. Naš bi mu sin ispovraćao velike žute mrlje po odijelu, ali moj muž samo bi se nasmijao i izgledao sretno. Španjolci vole djecu. Dobro se odijevaju i opušteni su, ta mi se kombinacija oduvijek sviđala. ...

Pročitaj cijeli članak →

This paper examines how short-short stories published on social media platforms such asFacebook and Twitter experiment with brevity. It examines the use of devices such as planned spaces between words, colors, and enjambments, a genre called twitter fiction, to deliver the literary after-taste of ‘byte-sized’ fiction. What are the ramifications, requirements, and results of this form of brevity? Since the works are written and published on/for the digital media, what other aids supplement the reading process, if any? What forms of innovation does this conciseness allow? Two platforms of reading and writing short-short stories (of 140 characters or less) will be used to examine these questions: Terribly Tiny Tales on Facebook and Very Short Story (@veryshortstory)on Twitter. Keywords: digital humanities, twitter fiction, brevity, short story, technology, social mediaThe six-word story by Ernest Hemingway, written in the 1920s, can be seen as an exemplary precursor to the recent burgeoning of short-short stories on Twitter and Facebook. To clearly define the term in the context of length is a complicated process as not only do short-short stories have different names, there is no fixity in terms of how short they must be or which style or form they deal with – ranging from myths and fables to serialized novels. However, works that are strictly 140 characters or less come under the subset of short-short stories and are popularly known as ‘140 stories,’ ‘short-shorts,’ and ‘very short stories.’ These are mostly published on social platforms like Twitter, Facebook, Tumblr and personal blogs to allow immediacy in writing, self-publishing, and reaching out to an audience. Restricting the work to this minimum character limit allows the writer to publish the work across different social platforms.Therefore, the underlining requirement of this form of literature is that it must be brief. This becomes the first and the most important prerequisite for the genre. ...

Pročitaj cijeli članak →

Između ponoći i jednog sata oživi sve ono za što glupi ljudi vjeruju da oživjeti ne može. Ali zaista, mnogobrojne stvari koje inače samo ukočeno i mirno leže, kao da ne mogu reći ni „dobar dan“, sve one u to vrijeme ožive. I ne brinu mnogo o tome vjeruju li glupi ljudi u to ili ne. Tako i u tom starom gradiću oživje sve kada sat sa zvonika crkve Presvete Djevice Marije s dvanaest muklih, teških udaraca otkuca ponoć. Kamenje na pločniku počelo je razgovarati s vlatima trave koja je među njim rasla i pitalo je koliko još misli ostati. Zabati i erkeri kuća u uskim zamršenim uličicama kimali su jedni drugima, a ulične svjetiljke žalile su se na vjetar; prehladile su se jer on tako bezobzirno mijenja smjer.Također oživje sve i u starom vinskom podrumu staroga gradića. Mnogobrojne bačve koje stajahu jedne pokraj drugih, velike i male, zijevnuše i protegnuše se i ispružiše se, a kad bi jedna drugu pritom gurnula, rekla bi: „Oh, tisuću puta oprostite!“ Jer bačve su vrlo pristojne i znaju se lijepo ponašati. Tada bi sve uspravno stale na svoje debele nožice – naime, bačve imaju nožice, ako glupi ljudi ne znaju ni to – i sve bi se klanjale jedne drugima i kimale si i pozdravljale se na sve stane....

Pročitaj cijeli članak →