Between the Acts

Broj 1 - Godina 7 - 12/2016

Uvodnik

The papers collected within this entr'acte issue use different perspectives and standpoints to explore what happens between the acts – regardless of whether these are acts of a play, acts of speech or some other kind of social intercourse, or – broadly speaking – various acts/actions/activities that pertain to fictional worlds. It could arguably be expected that between the acts there is nothing of significance – utter silence and empty rows of seats in a theatre hall – or some form of light entertainment at best. These spatiotemporal lacunae, vacancies left gaping for however short a time, still possess the power, as all the papers in this issue seem to indicate, to construct and project new meanings of their own, or at the very least create potential for re-interpreting the adjacent ideas and contents, as well as exploring the problems of context, causality and sequence. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Kuća je imala tri sobe, dva dnevna boravka, kupaonicu, blagovaonicu, kuhinju, sobu za sluškinju, podrum, terasu i dvorište.Što je za Eduarda značilo dvorište?Značilo je zemlju kojom je jurio orući štapom, iskopanu krhotinu stakla iz kojeg je izišao crv prepolovljen napola, ali koji se još micao, uvijek moguće postojanje kakva blaga, lokve blatnjave vode u vrijeme kiša, papirnati brodić, jednog mrava u njemu, liniju mrava koju je pratio da vidi kamo idu. Išli su u mravinjak. Manga sapatinho, manga manga-coracao-de-boi. Šećerna jabuka, goiaba, gabiroba. Kokošinjac. Bijela kokoš bila je njegova, bilo je jasno iz imena: „Eduarda!”Stisnula bi se i dopustila mu da je uzme u ruke. Katkad bi snijela jaje. Kada bi odlazio u školu, Eduardo bi je ostavljao ispod lavora. Jednom zgodom otac mu je rekao da to nije u redu: zar bi volio da netko to radi tebi? I kokoši pate. Jedne nedjelje za vrijeme ručka zatekao je Eduardu na stolu, s nogama u zraku, pečenu. Pojeo ju je kroz suze. Da, pate, no svi ih jedu i misle da je to u redu....

Pročitaj cijeli članak →

Jednom sam upoznala pisca koji je rekao da više ne može podnijeti biti pisac. Bilo je to na zabavi u Madridu i ne sjećam se kako sam tamo završila, ali zabava je bila u Ulici Ventura de la Vega pa pretpostavljam da me netko koga sam upoznala te noći odveo tamo (moji prijatelji, ako sam ih uopće imala, živjeli su na sasvim drugim mjestima). Ako si pravi pisac, ne možeš samo tako prestati pisati, rekla sam. Moram, odgovorio je. Zato što se bojim da naginjem ludilu, a onih dana kad ne naginjem ludilu naginjem nečemu još gorem. Čemu?, upitala sam. Rekao je da ne zna, ali da mora misliti na ženu i dijete i da se, što se ludila tiče, slaže s Robertom Bolanom, da je zarazno. U to vrijeme nisam puno izlazila. Tek sam se udala i loše sam govorila španjolski, sin je bio samo godinu dana star i sve sam vrijeme provodila kod kuće, osim, katkad, kad bi mi se muž vratio s puta, spustio torbe u predsoblju i pogledao me dok sam sjedila na kauču nakon cijelog dana buljenja u sapunice. Mora da sam izgledala podbuhlo i zavidno dok sam tako sjedila na kauču kad bi se on vratio kući. Uvijek je nosio kravatu i sjajno odijelo i dok bi tamo stajao sa svojom crnom, španjolskom kosom, činilo mi se da u njegovim očima vidim sve zračne luke ovog svijeta. Ali nikada nije rekao da je stan u neredu ili da izgledam kao da tjedan dana nisam oprala kosu. Rekao je: Sad je na tebi red da malo izađeš. I podigao bi našeg sina, koji bi počeo vrištati. Naš bi mu sin ispovraćao velike žute mrlje po odijelu, ali moj muž samo bi se nasmijao i izgledao sretno. Španjolci vole djecu. Dobro se odijevaju i opušteni su, ta mi se kombinacija oduvijek sviđala. ...

Pročitaj cijeli članak →

Između ponoći i jednog sata oživi sve ono za što glupi ljudi vjeruju da oživjeti ne može. Ali zaista, mnogobrojne stvari koje inače samo ukočeno i mirno leže, kao da ne mogu reći ni „dobar dan“, sve one u to vrijeme ožive. I ne brinu mnogo o tome vjeruju li glupi ljudi u to ili ne. Tako i u tom starom gradiću oživje sve kada sat sa zvonika crkve Presvete Djevice Marije s dvanaest muklih, teških udaraca otkuca ponoć. Kamenje na pločniku počelo je razgovarati s vlatima trave koja je među njim rasla i pitalo je koliko još misli ostati. Zabati i erkeri kuća u uskim zamršenim uličicama kimali su jedni drugima, a ulične svjetiljke žalile su se na vjetar; prehladile su se jer on tako bezobzirno mijenja smjer.Također oživje sve i u starom vinskom podrumu staroga gradića. Mnogobrojne bačve koje stajahu jedne pokraj drugih, velike i male, zijevnuše i protegnuše se i ispružiše se, a kad bi jedna drugu pritom gurnula, rekla bi: „Oh, tisuću puta oprostite!“ Jer bačve su vrlo pristojne i znaju se lijepo ponašati. Tada bi sve uspravno stale na svoje debele nožice – naime, bačve imaju nožice, ako glupi ljudi ne znaju ni to – i sve bi se klanjale jedne drugima i kimale si i pozdravljale se na sve stane....

Pročitaj cijeli članak →