Liminal Balkans

Broj 2 - Godina 6 - 06/2016

Uvodnik

It was our presumption that we would be able to tackle and cover, or at least sketch and therefore possibly define the equivocal notion of the Balkans that led us to the idea of dedicating an issue of our journal to this task. However, as these things usually end up, we were proven wrong. The notion of the Liminal Balkans even after the issue was concluded remained the same – a threshold, an elusive construct whose discursive diversity and complexity only instigated numerous new questions, together with new starting points for alternative debates, coming in the end full circle to the initial premise presented by Maria Todorova about the Balkans as a transitional space...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Avionsku kartu kupila sam u jedan ujutro u somalijskom internet-caféu otvorenom dvadeset četiri sata na dan u prizemlju zgrade u Hackneyju, gdje sam imala garsonijeru. Nekoć sam imala laptop, ali sam ga prodala. Ne zato što mi je osobito trebao novac, iako mi je uskoro i zatrebao jer je poslije bilo nemoguće naći posao. Stavili su u novine našu sliku, znate, s odmora na Kreti, na koji smo otišli četiri i pol mjeseca nakon što smo se upoznali; ja držim nož i vilicu povrh slabo pečena odreska kao kanibal, a njegovo suncem opaljeno lice pritisnuto je uz moje, oči poluzatvorene jer smo cijeli dan pijuckali nešto na vrućini. Upravo mi je rekao da me voli i na toj fotografiji prokleto blistamo. Slika je idealna za ono što su novine htjele prikazati; posrećilo im se pa su je dobili samo zato što je visjela iznad moga radnog stola na poslu, a poslije se, naravno, nisam tamo smjela vratiti. Ali ne, nije bilo zbog novca, prodala sam laptop jer nisam mogla prestati pretraživati internet. Uzela sam tri slobodna dana. U call-centru to se može, uzeti slobodno u zadnji tren. Prečesto to radim jer se katkad ne mogu suočiti s djevojkama s narančastim puderom i njihovim licima koja kažu „al ono, fakat” i dečkima s jeftinim, sjajnim kravatama pastelnih boja koje bazde na cigarete Benson & Hedges dok drsko šeću pokraj mene. Od svih njih sam starija deset godina i budući da je neki konzultant odlučio da će voditelji ureda spremnije kupovati fluorescentne žarulje koje im nude poslovno odjeveni telefonisti, nosim svoju nekadašnju odjeću, elegantne suknje i bluze; kao da nosim duha. Dobro mi ide, doduše; u glasu mi se čuje osmijeh, tako kažu, pa su me zadržali iako svaki dan nastane gužva kad ne žele sjesti za stol pokraj mene. Mislim da ti klinci, koji stoje vani u kaljuži dok između smjena puše i jedu piletinu i pomfrit iz malih kartonskih kutija, imaju vrlo jadne živote. U početku sam ih čak sažalijevala, ali nekomu poput mene sažaljenje je luksuz. Mislila sam i da će im dosaditi da me provociraju, ali u dulje od godinu dana koliko ondje radim, još im nije dosadilo. ...

Pročitaj cijeli članak →

This article examines the Tirana Independence Monument, first inaugurated in November of 2012 on the hundredth anniversary of Albanian independence from the Ottoman Empire. The monument, designed by Visar Obrija and Kai Roman Kiklas, swiftly fell into disrepair until it was recently renovated in November of 2015. The article analyzes the monument’s function in terms of its doubled existence as a sign of perpetual natality (the possibility of the rebirth of national consciousness) and as a ruin with a spectral pseudo-presence (as an object that continually reminds us of the disjunctures that divorce the present from its historicity). It considers the way the monument’s inauguration relates to the politics of monumentality in contemporary Albania, and argues that the monument’s gradual ruination between 2012 and 2015 can be read as a particular manifestation of the history of the image in late capitalist society.Keywords: spectrality, natality, monumentality, Albania, Tirana, independence, national identity, grid, public sculpture...

Pročitaj cijeli članak →

Ne, kažem.Znam, kad kažem „ne“, to je to s nama, čist račun, rekli smo, karte na stolu, vino, keksi, humor – presuhi; klima, poljupci, zemlja za cvijeće – prevlažni. Dogovori umjesto sapunica kao kod drugih. Ne gubimo vrijeme na stvari koje nikoga ne zanimaju, čak ih ni na televiziji ne gledamo, nemamo televizor, imamo pametnijeg posla, i zabavljamo se jer znamo da se svijet ne može spasiti, mi smo spašeni samo privremeno, vremena je malo i nikada ne bismo skočili, ali osjećali smo se tako živima dok su nam se noge klatile preko ograde na terasi zgrade. Gledala sam vrhove svojih tenisica, stražnja svjetla automobila koji su se tamo dolje redali jedan za drugim poput crvenih mrava, gurali se u kolonama kroz uske ulice, noge mi još nikada nisu djelovale toliko kratko.Kao na moru na madracu na napuhavanje, rekla sam i ugrizla se za jezik, koji je viski razvezao jer nisi izgledao kao da imaš madrac na napuhavanje.Samo te voda nosi kad padneš, objasnio si, zrak te ne nosi, a ipak si bio tako siguran u sebe, nikad nisi pogledao dolje, nikad se osvrnuo da pogledaš zabavu koju ostavljaš za sobom, nisi ništa propustio niti se ičega bojao, pa ni neoprezna tapšanja po leđima....

Pročitaj cijeli članak →

Sjecka peršin, sitno, sitno. Peršin mora biti sitno nasjeckan jer ako nije, mali neće mesne okruglice, a mesne su okruglice Pacovo omiljeno jelo. Sitno sjecka peršin, a poslije i češnjak, tako sitno da se gotovo ne vidi; nevidljiv češnjak da ga mali ne vidi i da ne kaže da ima češnjaka, što Paco najviše voli kad je riječ o mesnim okruglicama. Pa s rukama u smjesi mljevenog svinjećeg i junećeg mesa, pola-pola, mijesi kao nekad, kad je imala vremena mijesiti blato i izrađivati vrčeve, tanjure, pepeljare. Mijesi, posoli i malo popapri, tek toliko da Paco primijeti, a mali ne, pa još jaje i krušne mrvice. Mijesi, a na televiziji, u pozadini, svira ona pjesma za koju ne zna kako se zove, ali koja ide ovako pa pjevuši. Izgleda gotovo sretno dok s čistom pregačom mijesi, pjevuši la-la-la dok joj fluorescentno svjetlo s televizora u pozadini bliješti u oči, mijesi smjesu koju više sigurno ne treba mijesiti, ali koju ona i dalje mijesi jer voli zariti ruke u vlažno meso i osjetiti ga među prstima. Mali je u svojoj sobi, na računalu, a ona je mirna jer zna da neće čuti kako se razbija prozorsko staklo ili kako pada kakva polica, zna da može skuhati večeru pa čak i pripremiti sutrašnji ručak. A požuri li, možda sjedne par minuta pred televizor i nešto pogleda prije nego što stigne Paco. Da malo rastrese misli dok slaže rublje. Razmišlja o tenisicama koje bi morali kupiti malomu, narastao je pedalj, i o lancu na zahodskoj školjci koji se ponovno pokidao. Razmišlja da su joj manšete na rukavima kaputa pohabane, ali da do sniženja mora proći još dva mjeseca. Razmišlja o konobaru iz kafića pokraj tvornice, kamo prijepodne odlazi na kavu, koji joj namiguje i uvijek pokloni ona dva bombona koje toliko voli. Razmišlja da je smjesa sada nesumnjivo gotova pa počinje oblikovati savršene okruglice, oble, uzorne, i slaže ih u apsurdne redove na keramičkom pladnju koji joj je darovala šogorica kad su se vjenčali. ...

Pročitaj cijeli članak →