Liminal Balkans

Broj 2 - Godina 6 - 06/2016

Uvodnik

It was our presumption that we would be able to tackle and cover, or at least sketch and therefore possibly define the equivocal notion of the Balkans that led us to the idea of dedicating an issue of our journal to this task. However, as these things usually end up, we were proven wrong. The notion of the Liminal Balkans even after the issue was concluded remained the same – a threshold, an elusive construct whose discursive diversity and complexity only instigated numerous new questions, together with new starting points for alternative debates, coming in the end full circle to the initial premise presented by Maria Todorova about the Balkans as a transitional space...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Sudbine ljudi s ruba portugalskog društva – koji tešku muku svakodnevice žive iz dana u dan, boreći se protiv gladi i neimaštine, svaki na svoj osobit, a opet sličan način – životne su priče koje nam u trećem dijelu tetralogije prikazuje mladi portugalski književnik Valter Hugo Mae. Godine 2004. objavljen je prvi dio tetralogije, pod naslovom o nosso reino (naše kraljevstvo), u kojem je protagonist dječak. Već dvije godine kasnije, 2006., izlazi o remorso de baltasar serapiao (kajanje baltasara serapiaoa), priča o mladosti glavnog lika, a tetralogija završava romanom stroj za pravljenje španjolaca (máquina de fazer espanhóis), objavljenom 2010. godine, koji pripovijeda o sudbini 84 – godišnjeg Antónia Silve, koji starost provodi u domu za umirovljenike. ...

Pročitaj cijeli članak →

Avionsku kartu kupila sam u jedan ujutro u somalijskom internet-caféu otvorenom dvadeset četiri sata na dan u prizemlju zgrade u Hackneyju, gdje sam imala garsonijeru. Nekoć sam imala laptop, ali sam ga prodala. Ne zato što mi je osobito trebao novac, iako mi je uskoro i zatrebao jer je poslije bilo nemoguće naći posao. Stavili su u novine našu sliku, znate, s odmora na Kreti, na koji smo otišli četiri i pol mjeseca nakon što smo se upoznali; ja držim nož i vilicu povrh slabo pečena odreska kao kanibal, a njegovo suncem opaljeno lice pritisnuto je uz moje, oči poluzatvorene jer smo cijeli dan pijuckali nešto na vrućini. Upravo mi je rekao da me voli i na toj fotografiji prokleto blistamo. Slika je idealna za ono što su novine htjele prikazati; posrećilo im se pa su je dobili samo zato što je visjela iznad moga radnog stola na poslu, a poslije se, naravno, nisam tamo smjela vratiti. Ali ne, nije bilo zbog novca, prodala sam laptop jer nisam mogla prestati pretraživati internet. Uzela sam tri slobodna dana. U call-centru to se može, uzeti slobodno u zadnji tren. Prečesto to radim jer se katkad ne mogu suočiti s djevojkama s narančastim puderom i njihovim licima koja kažu „al ono, fakat” i dečkima s jeftinim, sjajnim kravatama pastelnih boja koje bazde na cigarete Benson & Hedges dok drsko šeću pokraj mene. Od svih njih sam starija deset godina i budući da je neki konzultant odlučio da će voditelji ureda spremnije kupovati fluorescentne žarulje koje im nude poslovno odjeveni telefonisti, nosim svoju nekadašnju odjeću, elegantne suknje i bluze; kao da nosim duha. Dobro mi ide, doduše; u glasu mi se čuje osmijeh, tako kažu, pa su me zadržali iako svaki dan nastane gužva kad ne žele sjesti za stol pokraj mene. Mislim da ti klinci, koji stoje vani u kaljuži dok između smjena puše i jedu piletinu i pomfrit iz malih kartonskih kutija, imaju vrlo jadne živote. U početku sam ih čak sažalijevala, ali nekomu poput mene sažaljenje je luksuz. Mislila sam i da će im dosaditi da me provociraju, ali u dulje od godinu dana koliko ondje radim, još im nije dosadilo. ...

Pročitaj cijeli članak →

Onoga dana kad sam navršila osam godina, moja sestra – koja nije podnosila da i na sekundu maknu pogled s nje – iskapila je cijelu šalicu izbjeljivača. Abi je imala tri godine. Prvo se osmjehnula, možda baš od gađenja, zatim je nabrala lice u preplašenu grimasu bola. Kad je mama ugledala praznu šalicu kako joj visi iz ruke, problijedjela je kao i ona.„Abi-moj-bože”, bilo je sve što je mama rekla. „Abi-moj-bože.” I još je prošlo nekoliko sekundi prije nego što se pokrenula.Prodrmala ju je za ramena, ali Abi nije reagirala. Povikala je na nju, ali Abi ni tada nije reagirala. Otrčala je do telefona i nazvala tatu, a kad je dotrčala natrag, Abi je i dalje stajala, sa šalicom što joj je visjela iz ruke. Mama joj je istrgnula šalicu i bacila je u sudoper. Otvorila je hladnjak, izvadila mlijeko i nalila ga u čašu. Zagledala se u čašu, potom je pogledala Abi pa uopet čašu te je na kraju bacila i čašu u sudoper. Tata, koji je radio jako blizu kuće, smjesta je stigao, ali mama je svejedno stigla još jednom odigrati cijelu točku s čašom mlijeka prije nego što je on potrubio i viknuo....

Pročitaj cijeli članak →

This article examines the Tirana Independence Monument, first inaugurated in November of 2012 on the hundredth anniversary of Albanian independence from the Ottoman Empire. The monument, designed by Visar Obrija and Kai Roman Kiklas, swiftly fell into disrepair until it was recently renovated in November of 2015. The article analyzes the monument’s function in terms of its doubled existence as a sign of perpetual natality (the possibility of the rebirth of national consciousness) and as a ruin with a spectral pseudo-presence (as an object that continually reminds us of the disjunctures that divorce the present from its historicity). It considers the way the monument’s inauguration relates to the politics of monumentality in contemporary Albania, and argues that the monument’s gradual ruination between 2012 and 2015 can be read as a particular manifestation of the history of the image in late capitalist society.Keywords: spectrality, natality, monumentality, Albania, Tirana, independence, national identity, grid, public sculpture...

Pročitaj cijeli članak →