Prvi sam put vidjela Lamberta na dan velike oluje. Nebo je bilo tamno, oblaci nisko, na pučini je već snažno grmjelo.Stigao je malo poslije mene i sjeo na terasu za stol na vjetrometini. Sunce mu je udaralo u oči, mrštio se, kao da plače. Promatrala sam ga, ne zato što je izabrao najgori stol, niti zbog grimase na licu. Gledala sam ga jer je pušio poput tebe, zureći u prazno, palcem trljajući usne. Usne možda suše od tvojih.Pomislila sam da je novinar, ekvinocijska oluja, iz toga bi mogle ispasti dobre fotografije. Iza lukobrana, vjetar je dizao valove, boreći se sa strujama Raz Blancharda iz dalekih crnih rijeka, sjevernih mora i podmorja Atlantika.Morgane je izašla iz gostionice. Ugledala je Lamberta."Niste odavde", reče, upitavši ga što će naručiti.Govorila je mrzovoljnim glasom, kao i uvijek kada je za lošeg vremena morala posluživati goste."Ovdje ste zbog oluje?"Odmahnuo je glavom."Onda zbog Préverta? Svi ovamo dolaze zbog Préverta...""Tražim prenoćište", napokon izusti.Slegnula je ramenima....

King Lear as a product of evolutionary progressions is logical because the play is framed around two ideas of society and generation in direct confrontation. The sociopolitical ramifications of King Lear are clarified when viewed as an evolutionary progression because societal causality is mirrored in nature. The connection between Lear’s madness and nature’s role in determining societal evolution is demonstrated in the evolutionary notion that “everybody is what he typically is because his progenitors were what they were . . . [i]n the molecular structure of the minute germ of him,” (Maudsley 4) and that and social events are connected with the mechanistic march of nature. When Lear bellows “Crack nature’s molds, all germens spill at once,” (3.2.8) he is requesting the impossible, that the laws of causation be terminated and evolution be put on hold.Keywords: Evolutionary Criticism, reason, philosophy, Shakespeare, King Lear, consilience, evolution, mechanism, madness, nature...

Preokupacija gotičkog žanra uvijek je bila liminalnost, kako prostora dodira između civilizacije i divljine tako i likova koji titraju između definiranih fizičkih i društvenih okvira. I sam je žanr obilježen svojom liminalnosti u odnosu na "visoku" književnost, književna ga je kritika marginalizirala smatrajući ga formulaičnim i trivijalnim izrazom "nižega" književnog oblika. U bilo kakvu ozbiljnijem prikazu razvojnog procesa američke književne produkcije zauzimanje takve devalorizirajuće pozicije spram žanra koji je uvelike utjecao na formiranje američke književnosti te čiji elementi prožimaju djela kanoniziranih američkih pisaca može se u najmanju ruku smatrati velikim propustom. Knjiga Marka Lukića U sjeni američkog sna: od C. B. Browna do Stephena Kinga upisuje u taj konradovski prazan prostor na hrvatskoj "karti" književne teorije pregled razvojnih etapa gotičkog žanra od trenutka njegova "preseljenja" na novi kontinent. S obzirom na autorov dosadašnji opus, koji obuhvaća teme suvremene amerikanistike s fokusom na horor i gotički žanr, ova knjiga predstavlja logičan ishod Lukićeva višegodišnjeg rada. Njegova knjiga prati razvoj toga mračnog žanrovskog doppelgängera američkog utopizma analizom djela i inovacija pisaca koji su pridonijeli stvaranju američke književnosti, a čije se pak tendencije prema gotičkom pismu često zanemaruju ili se zbog njih umanjuje značaj tih autora za historiografiju američke književnosti. Kroz arheologiju i geografiju straha – otkopavanja nasilne nacionalne prošlosti koja se isprepliće u prostoru suvremenosti – Lukić prikazuje gotičke mehanizme kritike državotvornih mitova objedinjenih pod poznatom sintagmom američkog sna, koja pak vuče svoju mitogenezu iz sekularizacije puritanske epistemologije i protestantske radne etike....

9. rujna 2011.Draga Sarah,ispričavam se što je ovo pismo tako formalno, ali nemam sama u sebe povjerenja da bih ovo mogla izgovoriti uz čašu vina, posebno dok još i nisam sigurna što želim reći.Vjeruj mi da sam oduvijek cijenila tvoje prijateljstvo. Na onom pješačkom izletu kroz pustinju Sinaj, kada smo se svi upoznali, nijedno od nas četvero nije bilo sklono prigovaranju i to je ono što nas je zbližilo. Ostali su turisti neprestano cmizdrili zbog vrućine i hrane, ali mi smo bili neustrašivi. Kad ti je od previše sunca izbio gnojni herpes, unatoč povrijeđenoj taštini nastavila si stupati dalje kao da to nije ništa. Stoga bi mi bilo grozno da ispadne da je ovo pismo prigovor – no ipak, možda ono i jest prigovor.Tvoj je muž umro usred terorističkog napada 11. rujna. Moj je muž umro uslijed terorističkog napada 11. rujna. Toliko je toga proizišlo iz tih prijedloga, male slovne varijacije.Začudo, tvoja mi je priča jednako živa kao moja jer sam mnogo puta čula kako je prepričavaš na zabavama. To je priča koju svatko želi čuti. Kako je Davidova investicijska banka tek nedavno preselila urede na 89. kat (skok u svakom pogledu), no da su barem ostali na 37. katu, David bi vjerojatno preživio. Taj je dan obilovao riječju barem. Obavijest na razglasu da se svi u južnom tornju vrate za svoje stolove, pri čemu se izgubilo sedam dragocjenih minuta za bijeg prije udara drugog aviona. Tvoj posljednji razgovor s mužem. Njegov izvještaj kako na jedinom stubištu u funkciji suklja dim. Njegova namjera da s nekoliko desetaka ostalih krene prema krovu. A vrata koja vode do krova zaključana, iako si to doznala tek poslije. Helikopteri koji nikada nisu stigli. ...