Ugrožena tijela

Broj 1 - Godina 1 - 09/2010

Uvodnik

Osmisliti i realizirati časopis, bilo koji časopis, zasigurno predstavlja izazov. Počevši od pronalaženja pojedinaca/ki spremnih na dobrovoljno žrtvovanje svog vremena, energije i upornosti, pa sve do onih kasnih noćnih sati provedenih u čitanju i korigiranju tekstova ili jednostavno međusobnom razgovoru uredništva, svaki korak predstavlja svojevrsnu sizifovsku etapu prema nečemu što u prvim trenucima nedvojbeno izgleda poput kule od karata - spremno da se svakog trena uruši i nestane jednakom brzinom kojom je idejno i nastalo. No jedino što je možda zahtjevnije od navedenog jest napisati primjereni uvodnik koji bi na prikladan način dočarao nastojanja i želje koje se kriju iza ovog elektroničnog izdanja, a da se pritom autor ne zagubi u patetičnim pseudo-proznim izričajima. Praktičnost i pragmatičnost postaju dakle imaginarni okviri ovog kratkog osvrta na prvi broj koji je sada napokon pred vama...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Teoretiziranje o konceptu muškosti, kao karakteristike koja se pridodaje određenim vizualnim proizvodima pristupačno je u prvom redu putem proučavanja medija, kulture i praksi označavanja. Te prakse konstruiraju imaginarij s raznim posljedicama koje se manifestiraju ponajviše u načinu gledanja na pojedinu kulturu, spol, rod i slično. Melly (1986) i Mort (1988) ponajviše su govorili o novom načinu vizualnog kodiranja. George Melly je pridonio kratkim pregledom određenog seta oglasa u kojima je vidio “novo korištenje spola“ unutar kojeg su se „muškarci koristili kao pasivni seksualni objekti'“ (Melly, 1986:41). S druge strane, u tradiciji kulturnih studija, Frank Mort (1988) tvrdi da su muška tijela koja se pojavljuju u oglasima za traperice Levis prezentirana modnim kodovima i kulturom stila. Sean Nixon (1997), navodeći u svom tekstu ta dva primjera i nastavljajući se na njih, istraživao je kulturnu značajnost stvaranja slika „novog muškarca“ koje su povezane s muškim tržištem kojemu su te slike namijenjene. Slike je stavio u vezu sa stvorenim (ili bolje rečeno konstruiranim) slikama muškosti i muške kulture. Nadalje, Nixon (1997) navodi knjigu The Sexuality of Men (Metcalf and Humphries, 1985), koja konceptualizira pojam muškosti govoreći da je karakteriziran slikama agresivnosti, kompetitivnosti, emocionalne neprilagođenosti i hladnoće koje su ovisne o pretjeranu naglašavanju penetrativnog seksa. Muškarci su, prema autorima, počeli kritički promišljati o muškosti, iskazivali su strah i anksioznost prema konstrukciji „muškosti“ iz tih reklama. Sukladno tome sva muška tijela izvan konstruirane „muškosti“ postaju ugrožena. Taj se koncept dalje razvijao u popularnoj kulturi, a konzumenti su ga, napadnuti takvim slikama, prihvaćali stvarajući želju prema takvu obliku muškosti, osjećajući anksioznost, strah i depresiju zbog toga što ne pripadaju toj slici ili zadovoljstvo spoznajom da oni jesu „pravi muškarci“. Koncept muškosti je postao moćan alat, no Nixon (1997), po uzoru na Jeffreya Weeksa, govori da je to još jedna izmišljena kategorija koja je produkt kulturnih značenja dodanim određenim atributima, kapacitetima, dispozicijama i formama ponašanja u određenim povijesnim trenucima (Nixon, 1997). Unatoč „izmišljenoj“ prirodi takva koncepta ne smijemo zanemariti moć tih kategorija nad nama. Potrebni su nam da se kao gledatelj, konzument, subjekt i objekt pozicioniramo u odnosu prema drugima, lociramo u svijetu, kako fizičkom tako i mentalnom....

Pročitaj cijeli članak →

Veze između Virginije Woolf i ruske književnosti, iako na prvi pogled neočigledne, višestruke su. U razdoblju općenita porasta engleskog interesa za rusku književnost između 1912. i 1925. godine napisala je tucet eseja i osvrta na istu, dok ju je u ostatku esejističkog opusa uzimala kao mjeru za prosudbu vlastite nacionalne književnosti (Marcus 344). Ostat će zapamćena i kao supotpisnica engleskih prijevoda Tolstoja i Dostojevskog u izdanju Hogarth Pressa unatoč činjenici da nikada nije posjetila Rusiju niti su se uporni pokušaji učenja ruskog jezika pokazali uspješnima. U romanu Orlando (1928), kojim ćemo se ovdje baviti, preko ruske princeze Saše stvorila je intrigantnu sliku zemlje i ruskog nacionalnog karaktera.Taj je roman žanrovski podnaslovljen biografijom, no riječ je o njezinoj hibridnoj inačici koja prati fantastičan niz Orlandovih životnih događaja između kasnog 16. stoljeća kada je šesnaestogodišnjak i 11. listopada 1928. kada je već tridesetšestogodišnja majka. Moguće ga je čitati i kao roman s ključem jer je lik Orlanda oblikovan prema Viti Sackville-West, kojoj je roman posvećen. U njemu se začudno pojavljuje čak i grafički, kao vlastita ilustracija na tri fotografije koje prikazuju Orlanda u 18, 19. i 20. stoljeću. Njezin će sin Nigel Nicolson kasnije napisati: «Cjelokupan Vitin učinak na Virginiju je sadržan u Orlandu, najdužem i najšarmantnijem ljubavnom pismu u književnosti u kojem Vitu istražuje, utkiva je i vadi iz stoljeća, hita iz jednog spola u drugi, njome se igra, oblači je u krzna, čipku i smaragde, zadirkuje je, s njom flertuje, navlači preko nje veo tajanstvenosti te završava fotografirajući je s psima u blatu u Long Barnu kako čeka Virginijin sutrašnji dolazak» (prema Meese 91). Vitinu mužu Haroldu Nicolsonu odgovara Marmaduke Bonthrop Shelmerdine, a Saša predstavlja Violet Trefusis, kćer kurtizane Alice Keppel i ljubavnicu Sackville-West. Veza Sackville-West i Trefusis bila je dugotrajna i skandalozna te je svaka svoje viđenje pretočila u vlastiti roman. Sackville-West u romanu Izazov (Challenge, 1924) ispisuje neku vrstu samoopravdanja kroz autobiografski lik Juliana, dok Trefusis pod naslovom Engleski vez (Broderie Anglaise, 1935) daje svojevrsno objašnjenje propasti te veze u trokutu u kojem lik Alexe predstavlja Woolf (Tamagne 183). Phyllis Rose iznosi moguću motivaciju fantastičnog pri promjeni spola pretpostavkom androginije u romanu uzmemo li da se «Lady Orlando, kao Vita, prerušava u muškarca kako bi uživala slobodu Londona» (179). Povlači paralelu između romana i stvarnih razdoblja londonskih i pariških avantura Trefusis i Sackville-West, koja je za njihova trajanja bila iznimno uspješno prerušena u muškarca pod nadimkom Julian (178). ...

Pročitaj cijeli članak →

Sutra dolazi voda. Naše naselje će nestati. Nije ni prvo ni zadnje. Ali je naše. I nestat će. Progutat će ga voda. I nas s njime. Kad bi barem postojala neka brana da se iskoristi prirodna energija i jednim velikim hidroelektranskim pothvatom oživi poljoprivreda. Ali ne. Žrtvovani smo uzalud. To je tek jedan u nizu strateških poteza kojim Europa ustupa oceanu još jedan dio svog teritorija – i ljudi – premda zauzvrat ne dobiva ništa. Znam, ne bih to trebao reći. Znam da postoje razlozi, opravdani razlozi, za ovo što nam se događa. Ako već nisu religijske prirode, onda su barem ekonomske; dođe na isto, na neki način i jedni i drugi su sveti. Ovo je bila loša godina i Zajednica mora stegnuti remen. Najmlađi misle da se sve može popuniti iz proračuna. Ali ne može. Kao kod kolača – u kritičnom trenutku više nema, kolač se više ne može rezati, koliko god kriške bile tanke. Znali smo odavno da se bez potpore Novog Bruxellesa nalazimo na vrhu ljestvice za odstrel – možemo mi i bez tog priznanja, ako se nas pita. Narod je zaslužio više sreće, ali nismo ni prvi – a sigurno ni zadnji – koje će progutati voda. ...

Pročitaj cijeli članak →

Život počinje mirisom lavande. Moj otac stoji ispred ogledala. Upravo se otuširao i obrijao te se sprema obući odijelo. Gledam ga kako pričvršćuje čvor na kravati, spušta ovratnik košulje i zakopčava najgornji gumb. I onda kao i obično: lavanda.Znam odakle miris dolazi. Na ormariću leži savršeno oblikovana bočica. Jednog dana dok me muči grozna migrena i ležim na kauču u dnevnoj sobi, moja majka, pokušavajući smisliti kako da mi olakša bol, poseže za bočicom, otvara je i kapne par kapi na maramicu koju mi onda stavlja pod nos. Olakšanje je trenutno. Kaže mi da je mogu zadržati. Volim je držati u šaci s glavom lagano zabačenom unatrag, kao da me netko u tučnjavi opalio po nosu koji još krvari – ili kao što sam vidio druge da rade kad su bolesni ili shrvani tugom pa hodaju po kući povremeno udišući s maramice izvlačeći iz sebe zadnji atom snage u očajničkom pokušaju da ostanu na nogama. Volio sam tu maramicu, taj miris koji je dolazio iz njezinih nabora, volio sam je potajno nositi u školu i pod satom kradomice udisati njezin miris koji me vraćao roditeljima, našoj dnevnoj sobi, u svijet koji je bio toliko spokojan da bi samo udisanje tog mirisa oko mene stvorilo zaštitni oblak. Miris lavande značio je da sam zaštićen, sretan, voljen. Miris lavande nosio je sa sobom sretne misli – o životu, o onima koje volim, o meni. Miris lavande izbrisao bi svaku udaljenost i svi bismo bili na okupu u toploj i udobnoj sobi punoj jastuka, pokraj pucketave vatre, a zvuk kiše koji je dopirao izvana podsjećao bi nas kako smo ovdje sigurni. Miris lavande značio je da nas nitko ne može razdvojiti....

Pročitaj cijeli članak →