Ugrožena tijela

Broj 1 - Godina 1 - 09/2010

Uvodnik

Osmisliti i realizirati časopis, bilo koji časopis, zasigurno predstavlja izazov. Počevši od pronalaženja pojedinaca/ki spremnih na dobrovoljno žrtvovanje svog vremena, energije i upornosti, pa sve do onih kasnih noćnih sati provedenih u čitanju i korigiranju tekstova ili jednostavno međusobnom razgovoru uredništva, svaki korak predstavlja svojevrsnu sizifovsku etapu prema nečemu što u prvim trenucima nedvojbeno izgleda poput kule od karata - spremno da se svakog trena uruši i nestane jednakom brzinom kojom je idejno i nastalo. No jedino što je možda zahtjevnije od navedenog jest napisati primjereni uvodnik koji bi na prikladan način dočarao nastojanja i želje koje se kriju iza ovog elektroničnog izdanja, a da se pritom autor ne zagubi u patetičnim pseudo-proznim izričajima. Praktičnost i pragmatičnost postaju dakle imaginarni okviri ovog kratkog osvrta na prvi broj koji je sada napokon pred vama...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Život počinje mirisom lavande. Moj otac stoji ispred ogledala. Upravo se otuširao i obrijao te se sprema obući odijelo. Gledam ga kako pričvršćuje čvor na kravati, spušta ovratnik košulje i zakopčava najgornji gumb. I onda kao i obično: lavanda.Znam odakle miris dolazi. Na ormariću leži savršeno oblikovana bočica. Jednog dana dok me muči grozna migrena i ležim na kauču u dnevnoj sobi, moja majka, pokušavajući smisliti kako da mi olakša bol, poseže za bočicom, otvara je i kapne par kapi na maramicu koju mi onda stavlja pod nos. Olakšanje je trenutno. Kaže mi da je mogu zadržati. Volim je držati u šaci s glavom lagano zabačenom unatrag, kao da me netko u tučnjavi opalio po nosu koji još krvari – ili kao što sam vidio druge da rade kad su bolesni ili shrvani tugom pa hodaju po kući povremeno udišući s maramice izvlačeći iz sebe zadnji atom snage u očajničkom pokušaju da ostanu na nogama. Volio sam tu maramicu, taj miris koji je dolazio iz njezinih nabora, volio sam je potajno nositi u školu i pod satom kradomice udisati njezin miris koji me vraćao roditeljima, našoj dnevnoj sobi, u svijet koji je bio toliko spokojan da bi samo udisanje tog mirisa oko mene stvorilo zaštitni oblak. Miris lavande značio je da sam zaštićen, sretan, voljen. Miris lavande nosio je sa sobom sretne misli – o životu, o onima koje volim, o meni. Miris lavande izbrisao bi svaku udaljenost i svi bismo bili na okupu u toploj i udobnoj sobi punoj jastuka, pokraj pucketave vatre, a zvuk kiše koji je dopirao izvana podsjećao bi nas kako smo ovdje sigurni. Miris lavande značio je da nas nitko ne može razdvojiti....

Pročitaj cijeli članak →

„Ako Kralj voli glazbu, u zemlji je dobro.“(Mencius)No što se događa kad Kralj vidi glazbu kao politički nekorektnu? Ili smatra da je glazba štetna za mlade? A ako se Kralj zove Multikulturalizam?Ovaj esej je pokušaj da se kritički evidentiraju neke sporne točke multikulturalizma. Multikulturalizam je pojam koji se može aristotelovskim rječnikom izraziti mnogostruko. Naime, njegova upotreba seže od javnih politika do civilnih društava, ideoloških usmjerenja itd. Ovaj esej će se usmjeriti samo u okviru analiziranog vizualnog sadržaja u odnosima prema ideji multikulturalizma koji ima svoje korijenje u politikama EU i Francuske. Dominantno definicije multikulturalizma dovode u fokus razumijevanje i toleranciju različitih partikularnih etničkih, nacionalnih, kulturnih manjina koje se nalaze u direktnu kontaktu s nekim vidom dominantne grupe. Iz navedenog je moguće izvući neke zaključke koji će biti referentni kritički okvir. „Partikularna kulturna pozadina ili korijeni koji uvijek podupiru univerzalnu multikulturalističku poziciju nisu njena 'istina', skrivena pod maskom univerzalnosti ('multikulturalistički univerzalizam je zapravo eurocentrički...'), nego obratno: mrlja određenih korijena je fantazmatički paravan koji zastire činjenicu da je subjekt već 'bez korijena', da je njegova prava pozicija praznina univerzalnosti.“ (Žižek, 2006: 193) Tim putem od elektropopa kao medija izražavanja dolazimo do elektrošoka vizualnog narativa analiziranog videospota...

Pročitaj cijeli članak →

U proljeće 196… godine večernji je vlak rezao mrak šuma i gradića u okolici Moskve. U pravilnom ritmu tjerao je svoje zvukove sve dalje i dalje…Vagoni su bili svijetli i gotovo prazni. Ljudi su sjedili nepomično, kao začarani, kao da su se isključili iz svih svojih poslova i istog takvog života. I nisu znali kamo ih vlak nosi.U srednjem vagonu sjedilo je samo sedmero ljudi. Neugledna starica uprla se o vreću krumpira i samo što nije licem uronila u nju. Zdravi mladac cijelo je vrijeme žvakao luk i kao preneražen nekom pričom gledao pred sobom u prazninu. Neka debela žena smotala se u klupko te joj se lice nije ni vidjelo.U kutu je sjedio on – Fjodor Sonnov.Bio je to krupan muškarac od nekih četrdesetak godina, s čudnim licem koje je, činilo se, gledalo u sebe. Izraz tog ogromnog lica, čitavog u crtama i borama, bio je životinjski tuđ, uronjen u sebe, ali i usmjeren na svijet. Ali usmjeren samo u tom smislu da svijet za vlasnika tog lica doslovno nije ni postojao.Sonnov je bio odjeven jednostavno, a siva, pomalo iznošena jakna prekrivala mu je velik trbuh koji je nekako koncentrirano pomicao i ponekad ga dirao baš kao da mu je trbuh drugo lice – bez očiju i usta, ali – možda – stvarnije....

Pročitaj cijeli članak →

U svom članku o deteritorijalizaciji američke književnosti Paul Giles zastupa tezu da je oko 1980. u književnosti SAD-a nastupio transnacionalni period, bitno određen “pozicijom SAD-a unutar globalnih mreža razmjene” (Giles 46). Po njemu taj je period načelno sličan ranim danima izgradnje američke nacije, “kada nacionalne granice i običaji još nisu bili sasvim oblikovani i utvrđeni” (55) i kada je “identitet nacije bio neodređen i nedovršen poput njezine kartografije” (41). Gilesov je pokušaj uspostavljanja takve genealogije američke suvremenosti zanimljiv iz više razloga, a ovdje ću se zadržati tek na jednom (iako dovoljno kompleksnom) aspektu te teze. Naime, posebno je zanimljivo kako Giles artikulira vezu između nacionalnoga imaginarija i rasprostranjenosti nacionalnoga teritorija te kako u tom kontekstu razumije ulogu ekonomije. Giles tako tvrdi da su “deteritorijalizirajuće sile [neoliberalne globalizacije od oko 1980] snažno narušile nacionalni identitet SAD-a, a posebno vezu između prostora nacije i ostatka svijeta” (48). Da bi teoretski promislio promjene koje zahvaćaju te aspekte nacionalne države (imaginarij i teritorij), Giles poseže za konceptom “deteritorijalizacije” koji preuzima od Deleuzea i Guattarija. Oni se pak konceptom služe da bi opisali “tokove žudnje koji prelaze granice jasno razdvojenih teritorija”. "Deteritorijalizacija" društvenoga tijela za te autore predstavlja “najznačajniju i najvažniju tendenciju kapitalizma” (Giles 2007: 46). Dakle, termin kojim Giles opisuje stanje američke književnosti i, za ovu priliku važnije, transformacije nacionalnoga identiteta, prvotno označava “tendenciju kapitalizma”. Bitna veza između ekonomskog i društvenog ostaje prisutna i kod Gilesa, jer po njemu do spomenute deteritorijalizacije nacionalne književnosti od 1980. dolazi s transformacijama u ekonomiji, točnije, s usponom globalnoga kruženja kapitala koje je i potaklo razvoj globalnih komunikacijskih mreža i o njemu ovisilo. Sličnu tezu o "transnacionalnosti" SAD-a kao posljedici globalne cirkulacije kapitala nudi i Frederick Buell u svojoj analizi preobrazbe američkoga nacionalizma u “post-nacionalnom” dobu (neoliberalne) globalizacije. Buell tvrdi da se američki “postnacionalni nacionalizam” oblikovao u dva koraka: prvo, 1980-ih, strahom od otvaranja američke ekonomije globalizacijskim procesima, a nacije ideji multikulturalizma, a zatim 1990-ih asimilacijom radikalnih aspekata multikulturalnosti u hegemonijsku nacionalnu ideologiju te diskurzivnim pripitomljavanjem “opasne” globalizacije i njezinim pretvaranjem u priliku za nove nacionalne uspjehe. Buell pritom stalno naglašava da je ključan moment u procesu “krhke konstrukcije novog [...] nacionalizma američki diskurz o globalizaciji i s njim povezana pripovijest o [nacionalnoj] obnovi” (561). Kapital, u svom globaliziranom, financijaliziranom i informatiziranom obliku, ovdje se dakle pojavljuje kao sila koja prijeti rastočiti nacionalnu državu prelazeći, zanemarujući ili razgrađujući granice njezina teritorija i imaginarija. (Osnovna je potka teze u skladu s često ponavljanom idejom o globalnom kruženju kapitala kao prijetnji nacionalnoj državi.) Ali Buell naglašava da SAD istovremeno, u narušenoj poziciji dvadesetostoljetnog svjetskoga hegemona, reformira nacionalnu sferu (ekonomiju, politiku, imaginarij) u pokušaju da obuzda deteritorijalizirajuću snagu kapitala. David Harvey je, oslanjajući se na Arrighija, sumirao tu ambivalentnu poziciju SAD-a u svojoj tezi o Americi kao “kapitalističkoj imperijalističkoj” sili, rastrganoj između pokušaja da stavi pod nadzor kaotične globalne tokove kapitala koje sama pokreće (Harvey 26)....

Pročitaj cijeli članak →