Ugrožena tijela

Broj 1 - Godina 1 - 09/2010

Uvodnik

Osmisliti i realizirati časopis, bilo koji časopis, zasigurno predstavlja izazov. Počevši od pronalaženja pojedinaca/ki spremnih na dobrovoljno žrtvovanje svog vremena, energije i upornosti, pa sve do onih kasnih noćnih sati provedenih u čitanju i korigiranju tekstova ili jednostavno međusobnom razgovoru uredništva, svaki korak predstavlja svojevrsnu sizifovsku etapu prema nečemu što u prvim trenucima nedvojbeno izgleda poput kule od karata - spremno da se svakog trena uruši i nestane jednakom brzinom kojom je idejno i nastalo. No jedino što je možda zahtjevnije od navedenog jest napisati primjereni uvodnik koji bi na prikladan način dočarao nastojanja i želje koje se kriju iza ovog elektroničnog izdanja, a da se pritom autor ne zagubi u patetičnim pseudo-proznim izričajima. Praktičnost i pragmatičnost postaju dakle imaginarni okviri ovog kratkog osvrta na prvi broj koji je sada napokon pred vama...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Pretpostavimo da nam padne cigla na glavu dok prolazimo ulicom. Iako nije uobičajeno počinjati znastveni tekst ciglama (ukoliko tema nije građevinarstvo), ipak se držimo te pretpostavke: pala nam je cigla na glavu i mi smo došli sebi. Postavimo zatim sasvim bezazleno pitanje: kako objasniti taj nemili događaj? Hoćemo li uzeti gusle i zapjevati o božjoj nepravdi koja je zadesila ne samo našu glavu nego čitavo pleme, rod, naciju; ili ćemo uzeti računalo te pokušati povezati putanju cigle s fizikom, pa s metafizikom; hoćemo li na kraju priznati da je pad cigle zapravo slučaj ničim objašnjiv ili možda sudbina? S vremenskim odmakom tumačenja se umnažaju: npr. nakon udarca odlazimo u bolnicu i tamo upoznamo svojeg princa ili princezu te cigla zapravo naznačuje početak ljubavne afere; ili, udarac inicira pitanja o smislu našeg života – tko smo i što smo... i tako dalje. Ono što je nepodnošljivo jest vjerojatno sama slučajnost događaja, nemogućnost da cigla pada bez gravitacije. Sva ta tumačenja ovise o širem polju diskursa; pad cigle umrežen je u mnoštvo tumačenja i značenja, koja pak opet ovise o širem polju diskursa; pa i pad cigle, kako tvrde Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, ovisi o činjenici da objekti zadobivaju smisao, da su osmišljeni jedino u diskursu, tj. u značenju koje im je dano (Hegemony 105; New Reflections 3). Naravno, to ne znači da nam cigla nije pala na glavu, da stvari, pojave, objekti ne postoje izvan naše glave: to samo znači da su one nama dane putem određenog diskursa. Ili Heideggerovim jezikom, naša bačenost u svijet pretpostavlja uronjenost u mnoštvo smislova, diskursa u kojima se formiramo mi, subjekti, objekti i tako dalje. ...

Pročitaj cijeli članak →

…di tutte le voragini (…) nessuna e tanto cupa (…) quanto il nostro proprio corpo.… od svih ponora (…) nijedan nije tako mračan (…) kao naše vlastito tijelo(Aracoeli 233)Književni kritičari koji su analizirali djela talijanske spisateljice Else Morante uglavnom su se fokusirali na socijalne, povijesne i političke segmente njenih djela. Međutim nakon spisateljičine smrti javlja se jedna kritička struja koja konačno pridaje pažnju motivu koji se snažno osjeća u njenu cjelokupnom književnom stvaralaštvu, a bio je (ne)svjesno zanemaren. Prikazi tijela, a vrlo često je to tijelo majke, jedan je najprisutnijih elemenata u romanima Else Morante. Kritičari su povezivali takvu učestalost s biografskim podacima iz spisateljičina života, odnosno isticala se činjenica da ona sama nije imala djece. Jedna od kritičarki koja se bavila upravo tematikom majčinstva jest Anna Patrucco Becchi, koja je u svom radu podijelila Morantičine majke u pet grupa, i to ovako: metaforične majke (majka koja predstavlja život, smrt, mržnju), majke druge vrste (majke iz životinjskog svijeta), majka svetica (majka utjelovljuje svetačke osobine, pasivna je u seksualnom pogledu), majka tiranka (majka koja ljubomorno čuva svoju djecu te ih prestrašeno drži podalje od svih mogućih zala koja bi ih mogla zadesiti) i konačno Elsa ne-majka (neostvareno majčinstvo same spisateljice) (436-451). S druge strane, Maryse Jeuland-Meynaud pruža drugu viziju Morantičinih protagonistica, pri čemu, za razliku od Patrucco Becchi, ne prikazuje majčinstvo kao konstitutivni element koji određuje njihovo postojanje, već pokušava definirati žene kao dio određenog socio-kulturnog i geografskog konteksta. Oslanjajući se na feminističku kritiku, preispituje (a)seksualnost i izrazitu (seksualnu) pasivnost žene (300-324)....

Pročitaj cijeli članak →

„i u metaforičkom i u praktičnom smislu vremensko je obzorje tijela, njegovi funkcionalni imperativi, njegova nesavršena imitacija ideala ono što potiče čovjeka na emocije, veze, na kajanje; naša je zajednička sudbina da moramo ići tamo kamo nas nosi tijelo.“ Rita Charon i Maura SpiegelLjudsko tijelo, da odmah na početku omeđim predmet kojim ću se baviti, koliko god sudbinski tako i samorazumljivo važno, kao da je marginalizirano u teorijskim raspravama. Razlozi za to su mnogostruki i u ovom ću se radu nekih izravno dotaći dok ću na druge posredno uputiti. Čini mi se da je možda ključni razlog zanemarivanja tijela u različitim disciplinama upravo njegova prividna samorazumljivost pa se mozganje o njemu činilo nepotrebnim. Međutim niz indikacija, među koje valja ubrojiti i odabir teme koja je motivirala ovaj članak, pokazuju da je pretpostavka kako je pitanje tijela „riješeno“, citirajući Donn Weltona iz uvoda zborniku posvećenu tijelu, preuranjena i neodrživa. Welton ondje piše:...

Pročitaj cijeli članak →

Život počinje mirisom lavande. Moj otac stoji ispred ogledala. Upravo se otuširao i obrijao te se sprema obući odijelo. Gledam ga kako pričvršćuje čvor na kravati, spušta ovratnik košulje i zakopčava najgornji gumb. I onda kao i obično: lavanda.Znam odakle miris dolazi. Na ormariću leži savršeno oblikovana bočica. Jednog dana dok me muči grozna migrena i ležim na kauču u dnevnoj sobi, moja majka, pokušavajući smisliti kako da mi olakša bol, poseže za bočicom, otvara je i kapne par kapi na maramicu koju mi onda stavlja pod nos. Olakšanje je trenutno. Kaže mi da je mogu zadržati. Volim je držati u šaci s glavom lagano zabačenom unatrag, kao da me netko u tučnjavi opalio po nosu koji još krvari – ili kao što sam vidio druge da rade kad su bolesni ili shrvani tugom pa hodaju po kući povremeno udišući s maramice izvlačeći iz sebe zadnji atom snage u očajničkom pokušaju da ostanu na nogama. Volio sam tu maramicu, taj miris koji je dolazio iz njezinih nabora, volio sam je potajno nositi u školu i pod satom kradomice udisati njezin miris koji me vraćao roditeljima, našoj dnevnoj sobi, u svijet koji je bio toliko spokojan da bi samo udisanje tog mirisa oko mene stvorilo zaštitni oblak. Miris lavande značio je da sam zaštićen, sretan, voljen. Miris lavande nosio je sa sobom sretne misli – o životu, o onima koje volim, o meni. Miris lavande izbrisao bi svaku udaljenost i svi bismo bili na okupu u toploj i udobnoj sobi punoj jastuka, pokraj pucketave vatre, a zvuk kiše koji je dopirao izvana podsjećao bi nas kako smo ovdje sigurni. Miris lavande značio je da nas nitko ne može razdvojiti....

Pročitaj cijeli članak →