Ugrožena tijela

Broj 1 - Godina 1 - 09/2010

Uvodnik

Osmisliti i realizirati časopis, bilo koji časopis, zasigurno predstavlja izazov. Počevši od pronalaženja pojedinaca/ki spremnih na dobrovoljno žrtvovanje svog vremena, energije i upornosti, pa sve do onih kasnih noćnih sati provedenih u čitanju i korigiranju tekstova ili jednostavno međusobnom razgovoru uredništva, svaki korak predstavlja svojevrsnu sizifovsku etapu prema nečemu što u prvim trenucima nedvojbeno izgleda poput kule od karata - spremno da se svakog trena uruši i nestane jednakom brzinom kojom je idejno i nastalo. No jedino što je možda zahtjevnije od navedenog jest napisati primjereni uvodnik koji bi na prikladan način dočarao nastojanja i želje koje se kriju iza ovog elektroničnog izdanja, a da se pritom autor ne zagubi u patetičnim pseudo-proznim izričajima. Praktičnost i pragmatičnost postaju dakle imaginarni okviri ovog kratkog osvrta na prvi broj koji je sada napokon pred vama...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

“Obožavam kurac”, na moje zaprepaštenje izjavila je Marsha, moja američka djevojka. Nikad nije voljela pričati o seksu, dapače, mrzila je pričati o seksu. Završila je gimnaziju kod časnih sestara, nije vidjela dečka do odlaska na fakultet, odgojena je na Upper East Sideu u čistoj puritanskoj tradiciji, mrzla i erotična kao Gwyneth Paltrow ili Nicole Kidman (koje su izgleda pojam erotičnosti ovih nultih godina).“Što si rekla?”“Pa to, da volim kurac.”Čujem li dobro? Je li riječ o onoj istoj dražesno čednoj djevojci koja je prvi put pristala spavati u mom krevetu (nakon tjedana udvaranja) samo zato što je u New Yorku, tog kolovoza 2003, nestalo struje pa joj se nije dalo penjati četrdeset katova do svog stana na 60. ulici (moj stan je na šestom katu)? Koja me, kliznuvši pod bijele lanene plahte s inicijalima moje bake (srećom isti su kao i moji), upozorila: “Jako sam sramežljiva… ne mogu brzo prijeći na onu stvar”, i koja me natjerala na interkontinentalno putovanje s još jednom njezinom prijateljicom da bi mi se tek u luksuznom hotelu u Italiji napokon prvi put podala (bez prijateljice)? ...

Pročitaj cijeli članak →

U svom članku o deteritorijalizaciji američke književnosti Paul Giles zastupa tezu da je oko 1980. u književnosti SAD-a nastupio transnacionalni period, bitno određen “pozicijom SAD-a unutar globalnih mreža razmjene” (Giles 46). Po njemu taj je period načelno sličan ranim danima izgradnje američke nacije, “kada nacionalne granice i običaji još nisu bili sasvim oblikovani i utvrđeni” (55) i kada je “identitet nacije bio neodređen i nedovršen poput njezine kartografije” (41). Gilesov je pokušaj uspostavljanja takve genealogije američke suvremenosti zanimljiv iz više razloga, a ovdje ću se zadržati tek na jednom (iako dovoljno kompleksnom) aspektu te teze. Naime, posebno je zanimljivo kako Giles artikulira vezu između nacionalnoga imaginarija i rasprostranjenosti nacionalnoga teritorija te kako u tom kontekstu razumije ulogu ekonomije. Giles tako tvrdi da su “deteritorijalizirajuće sile [neoliberalne globalizacije od oko 1980] snažno narušile nacionalni identitet SAD-a, a posebno vezu između prostora nacije i ostatka svijeta” (48). Da bi teoretski promislio promjene koje zahvaćaju te aspekte nacionalne države (imaginarij i teritorij), Giles poseže za konceptom “deteritorijalizacije” koji preuzima od Deleuzea i Guattarija. Oni se pak konceptom služe da bi opisali “tokove žudnje koji prelaze granice jasno razdvojenih teritorija”. "Deteritorijalizacija" društvenoga tijela za te autore predstavlja “najznačajniju i najvažniju tendenciju kapitalizma” (Giles 2007: 46). Dakle, termin kojim Giles opisuje stanje američke književnosti i, za ovu priliku važnije, transformacije nacionalnoga identiteta, prvotno označava “tendenciju kapitalizma”. Bitna veza između ekonomskog i društvenog ostaje prisutna i kod Gilesa, jer po njemu do spomenute deteritorijalizacije nacionalne književnosti od 1980. dolazi s transformacijama u ekonomiji, točnije, s usponom globalnoga kruženja kapitala koje je i potaklo razvoj globalnih komunikacijskih mreža i o njemu ovisilo. Sličnu tezu o "transnacionalnosti" SAD-a kao posljedici globalne cirkulacije kapitala nudi i Frederick Buell u svojoj analizi preobrazbe američkoga nacionalizma u “post-nacionalnom” dobu (neoliberalne) globalizacije. Buell tvrdi da se američki “postnacionalni nacionalizam” oblikovao u dva koraka: prvo, 1980-ih, strahom od otvaranja američke ekonomije globalizacijskim procesima, a nacije ideji multikulturalizma, a zatim 1990-ih asimilacijom radikalnih aspekata multikulturalnosti u hegemonijsku nacionalnu ideologiju te diskurzivnim pripitomljavanjem “opasne” globalizacije i njezinim pretvaranjem u priliku za nove nacionalne uspjehe. Buell pritom stalno naglašava da je ključan moment u procesu “krhke konstrukcije novog [...] nacionalizma američki diskurz o globalizaciji i s njim povezana pripovijest o [nacionalnoj] obnovi” (561). Kapital, u svom globaliziranom, financijaliziranom i informatiziranom obliku, ovdje se dakle pojavljuje kao sila koja prijeti rastočiti nacionalnu državu prelazeći, zanemarujući ili razgrađujući granice njezina teritorija i imaginarija. (Osnovna je potka teze u skladu s često ponavljanom idejom o globalnom kruženju kapitala kao prijetnji nacionalnoj državi.) Ali Buell naglašava da SAD istovremeno, u narušenoj poziciji dvadesetostoljetnog svjetskoga hegemona, reformira nacionalnu sferu (ekonomiju, politiku, imaginarij) u pokušaju da obuzda deteritorijalizirajuću snagu kapitala. David Harvey je, oslanjajući se na Arrighija, sumirao tu ambivalentnu poziciju SAD-a u svojoj tezi o Americi kao “kapitalističkoj imperijalističkoj” sili, rastrganoj između pokušaja da stavi pod nadzor kaotične globalne tokove kapitala koje sama pokreće (Harvey 26)....

Pročitaj cijeli članak →

„i u metaforičkom i u praktičnom smislu vremensko je obzorje tijela, njegovi funkcionalni imperativi, njegova nesavršena imitacija ideala ono što potiče čovjeka na emocije, veze, na kajanje; naša je zajednička sudbina da moramo ići tamo kamo nas nosi tijelo.“ Rita Charon i Maura SpiegelLjudsko tijelo, da odmah na početku omeđim predmet kojim ću se baviti, koliko god sudbinski tako i samorazumljivo važno, kao da je marginalizirano u teorijskim raspravama. Razlozi za to su mnogostruki i u ovom ću se radu nekih izravno dotaći dok ću na druge posredno uputiti. Čini mi se da je možda ključni razlog zanemarivanja tijela u različitim disciplinama upravo njegova prividna samorazumljivost pa se mozganje o njemu činilo nepotrebnim. Međutim niz indikacija, među koje valja ubrojiti i odabir teme koja je motivirala ovaj članak, pokazuju da je pretpostavka kako je pitanje tijela „riješeno“, citirajući Donn Weltona iz uvoda zborniku posvećenu tijelu, preuranjena i neodrživa. Welton ondje piše:...

Pročitaj cijeli članak →

Pretpostavimo da nam padne cigla na glavu dok prolazimo ulicom. Iako nije uobičajeno počinjati znastveni tekst ciglama (ukoliko tema nije građevinarstvo), ipak se držimo te pretpostavke: pala nam je cigla na glavu i mi smo došli sebi. Postavimo zatim sasvim bezazleno pitanje: kako objasniti taj nemili događaj? Hoćemo li uzeti gusle i zapjevati o božjoj nepravdi koja je zadesila ne samo našu glavu nego čitavo pleme, rod, naciju; ili ćemo uzeti računalo te pokušati povezati putanju cigle s fizikom, pa s metafizikom; hoćemo li na kraju priznati da je pad cigle zapravo slučaj ničim objašnjiv ili možda sudbina? S vremenskim odmakom tumačenja se umnažaju: npr. nakon udarca odlazimo u bolnicu i tamo upoznamo svojeg princa ili princezu te cigla zapravo naznačuje početak ljubavne afere; ili, udarac inicira pitanja o smislu našeg života – tko smo i što smo... i tako dalje. Ono što je nepodnošljivo jest vjerojatno sama slučajnost događaja, nemogućnost da cigla pada bez gravitacije. Sva ta tumačenja ovise o širem polju diskursa; pad cigle umrežen je u mnoštvo tumačenja i značenja, koja pak opet ovise o širem polju diskursa; pa i pad cigle, kako tvrde Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, ovisi o činjenici da objekti zadobivaju smisao, da su osmišljeni jedino u diskursu, tj. u značenju koje im je dano (Hegemony 105; New Reflections 3). Naravno, to ne znači da nam cigla nije pala na glavu, da stvari, pojave, objekti ne postoje izvan naše glave: to samo znači da su one nama dane putem određenog diskursa. Ili Heideggerovim jezikom, naša bačenost u svijet pretpostavlja uronjenost u mnoštvo smislova, diskursa u kojima se formiramo mi, subjekti, objekti i tako dalje. ...

Pročitaj cijeli članak →