Ugrožena tijela

Broj 1 - Godina 1 - 09/2010

Uvodnik

Osmisliti i realizirati časopis, bilo koji časopis, zasigurno predstavlja izazov. Počevši od pronalaženja pojedinaca/ki spremnih na dobrovoljno žrtvovanje svog vremena, energije i upornosti, pa sve do onih kasnih noćnih sati provedenih u čitanju i korigiranju tekstova ili jednostavno međusobnom razgovoru uredništva, svaki korak predstavlja svojevrsnu sizifovsku etapu prema nečemu što u prvim trenucima nedvojbeno izgleda poput kule od karata - spremno da se svakog trena uruši i nestane jednakom brzinom kojom je idejno i nastalo. No jedino što je možda zahtjevnije od navedenog jest napisati primjereni uvodnik koji bi na prikladan način dočarao nastojanja i želje koje se kriju iza ovog elektroničnog izdanja, a da se pritom autor ne zagubi u patetičnim pseudo-proznim izričajima. Praktičnost i pragmatičnost postaju dakle imaginarni okviri ovog kratkog osvrta na prvi broj koji je sada napokon pred vama...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Žensko tijelo je oduvijek bilo bojno polje brojnih konflikata širih struktura moći, povezivano s metamorfozom, čudovišnošću, maskiranjem, groteskom, articifijelnošću i krizom. Ovaj članak se bavi 'neuobičajenim' ženskim tijelima kao socio-kulturalnim dokumentima i načinima na koje su stigmatizirana u današnjoj kulturi, etiketirana kao čudovišna i groteskna te koji su mogući razlozi za takve postupke 'dominantne kulture'. Počnimo od samog pojma roda ili kulturnog identiteta te tvrdnje da rod nije prirodna datost, nego kontingentna političko-kulturna konstrukcija; mi smo ti koji proizvode sami sebe. Naše tijelo određeno je spolom, rasom, seksualnošću, dobi, obrazovanjem, zaposlenjem i bilo kojom drugom društveno uvjetovanom kategorijom. Kao takvo tijelo je diferencirajući faktor, ne samo zbog vidljivih karakteristika nego i onih nevidljivih; nacionalistički, seksistički i rasistički diskurzi inspirirani su ideologijama koje smatraju da postoji izravna veza između vanjskog izgleda i unutarnjih, 'nevidljivih' karakteristika. ...

Pročitaj cijeli članak →

Pretpostavimo da nam padne cigla na glavu dok prolazimo ulicom. Iako nije uobičajeno počinjati znastveni tekst ciglama (ukoliko tema nije građevinarstvo), ipak se držimo te pretpostavke: pala nam je cigla na glavu i mi smo došli sebi. Postavimo zatim sasvim bezazleno pitanje: kako objasniti taj nemili događaj? Hoćemo li uzeti gusle i zapjevati o božjoj nepravdi koja je zadesila ne samo našu glavu nego čitavo pleme, rod, naciju; ili ćemo uzeti računalo te pokušati povezati putanju cigle s fizikom, pa s metafizikom; hoćemo li na kraju priznati da je pad cigle zapravo slučaj ničim objašnjiv ili možda sudbina? S vremenskim odmakom tumačenja se umnažaju: npr. nakon udarca odlazimo u bolnicu i tamo upoznamo svojeg princa ili princezu te cigla zapravo naznačuje početak ljubavne afere; ili, udarac inicira pitanja o smislu našeg života – tko smo i što smo... i tako dalje. Ono što je nepodnošljivo jest vjerojatno sama slučajnost događaja, nemogućnost da cigla pada bez gravitacije. Sva ta tumačenja ovise o širem polju diskursa; pad cigle umrežen je u mnoštvo tumačenja i značenja, koja pak opet ovise o širem polju diskursa; pa i pad cigle, kako tvrde Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, ovisi o činjenici da objekti zadobivaju smisao, da su osmišljeni jedino u diskursu, tj. u značenju koje im je dano (Hegemony 105; New Reflections 3). Naravno, to ne znači da nam cigla nije pala na glavu, da stvari, pojave, objekti ne postoje izvan naše glave: to samo znači da su one nama dane putem određenog diskursa. Ili Heideggerovim jezikom, naša bačenost u svijet pretpostavlja uronjenost u mnoštvo smislova, diskursa u kojima se formiramo mi, subjekti, objekti i tako dalje. ...

Pročitaj cijeli članak →

…di tutte le voragini (…) nessuna e tanto cupa (…) quanto il nostro proprio corpo.… od svih ponora (…) nijedan nije tako mračan (…) kao naše vlastito tijelo(Aracoeli 233)Književni kritičari koji su analizirali djela talijanske spisateljice Else Morante uglavnom su se fokusirali na socijalne, povijesne i političke segmente njenih djela. Međutim nakon spisateljičine smrti javlja se jedna kritička struja koja konačno pridaje pažnju motivu koji se snažno osjeća u njenu cjelokupnom književnom stvaralaštvu, a bio je (ne)svjesno zanemaren. Prikazi tijela, a vrlo često je to tijelo majke, jedan je najprisutnijih elemenata u romanima Else Morante. Kritičari su povezivali takvu učestalost s biografskim podacima iz spisateljičina života, odnosno isticala se činjenica da ona sama nije imala djece. Jedna od kritičarki koja se bavila upravo tematikom majčinstva jest Anna Patrucco Becchi, koja je u svom radu podijelila Morantičine majke u pet grupa, i to ovako: metaforične majke (majka koja predstavlja život, smrt, mržnju), majke druge vrste (majke iz životinjskog svijeta), majka svetica (majka utjelovljuje svetačke osobine, pasivna je u seksualnom pogledu), majka tiranka (majka koja ljubomorno čuva svoju djecu te ih prestrašeno drži podalje od svih mogućih zala koja bi ih mogla zadesiti) i konačno Elsa ne-majka (neostvareno majčinstvo same spisateljice) (436-451). S druge strane, Maryse Jeuland-Meynaud pruža drugu viziju Morantičinih protagonistica, pri čemu, za razliku od Patrucco Becchi, ne prikazuje majčinstvo kao konstitutivni element koji određuje njihovo postojanje, već pokušava definirati žene kao dio određenog socio-kulturnog i geografskog konteksta. Oslanjajući se na feminističku kritiku, preispituje (a)seksualnost i izrazitu (seksualnu) pasivnost žene (300-324)....

Pročitaj cijeli članak →

Sutra dolazi voda. Naše naselje će nestati. Nije ni prvo ni zadnje. Ali je naše. I nestat će. Progutat će ga voda. I nas s njime. Kad bi barem postojala neka brana da se iskoristi prirodna energija i jednim velikim hidroelektranskim pothvatom oživi poljoprivreda. Ali ne. Žrtvovani smo uzalud. To je tek jedan u nizu strateških poteza kojim Europa ustupa oceanu još jedan dio svog teritorija – i ljudi – premda zauzvrat ne dobiva ništa. Znam, ne bih to trebao reći. Znam da postoje razlozi, opravdani razlozi, za ovo što nam se događa. Ako već nisu religijske prirode, onda su barem ekonomske; dođe na isto, na neki način i jedni i drugi su sveti. Ovo je bila loša godina i Zajednica mora stegnuti remen. Najmlađi misle da se sve može popuniti iz proračuna. Ali ne može. Kao kod kolača – u kritičnom trenutku više nema, kolač se više ne može rezati, koliko god kriške bile tanke. Znali smo odavno da se bez potpore Novog Bruxellesa nalazimo na vrhu ljestvice za odstrel – možemo mi i bez tog priznanja, ako se nas pita. Narod je zaslužio više sreće, ali nismo ni prvi – a sigurno ni zadnji – koje će progutati voda. ...

Pročitaj cijeli članak →