Ugrožena tijela

Broj 1 - Godina 1 - 09/2010

Uvodnik

Osmisliti i realizirati časopis, bilo koji časopis, zasigurno predstavlja izazov. Počevši od pronalaženja pojedinaca/ki spremnih na dobrovoljno žrtvovanje svog vremena, energije i upornosti, pa sve do onih kasnih noćnih sati provedenih u čitanju i korigiranju tekstova ili jednostavno međusobnom razgovoru uredništva, svaki korak predstavlja svojevrsnu sizifovsku etapu prema nečemu što u prvim trenucima nedvojbeno izgleda poput kule od karata - spremno da se svakog trena uruši i nestane jednakom brzinom kojom je idejno i nastalo. No jedino što je možda zahtjevnije od navedenog jest napisati primjereni uvodnik koji bi na prikladan način dočarao nastojanja i želje koje se kriju iza ovog elektroničnog izdanja, a da se pritom autor ne zagubi u patetičnim pseudo-proznim izričajima. Praktičnost i pragmatičnost postaju dakle imaginarni okviri ovog kratkog osvrta na prvi broj koji je sada napokon pred vama...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

…di tutte le voragini (…) nessuna e tanto cupa (…) quanto il nostro proprio corpo.… od svih ponora (…) nijedan nije tako mračan (…) kao naše vlastito tijelo(Aracoeli 233)Književni kritičari koji su analizirali djela talijanske spisateljice Else Morante uglavnom su se fokusirali na socijalne, povijesne i političke segmente njenih djela. Međutim nakon spisateljičine smrti javlja se jedna kritička struja koja konačno pridaje pažnju motivu koji se snažno osjeća u njenu cjelokupnom književnom stvaralaštvu, a bio je (ne)svjesno zanemaren. Prikazi tijela, a vrlo često je to tijelo majke, jedan je najprisutnijih elemenata u romanima Else Morante. Kritičari su povezivali takvu učestalost s biografskim podacima iz spisateljičina života, odnosno isticala se činjenica da ona sama nije imala djece. Jedna od kritičarki koja se bavila upravo tematikom majčinstva jest Anna Patrucco Becchi, koja je u svom radu podijelila Morantičine majke u pet grupa, i to ovako: metaforične majke (majka koja predstavlja život, smrt, mržnju), majke druge vrste (majke iz životinjskog svijeta), majka svetica (majka utjelovljuje svetačke osobine, pasivna je u seksualnom pogledu), majka tiranka (majka koja ljubomorno čuva svoju djecu te ih prestrašeno drži podalje od svih mogućih zala koja bi ih mogla zadesiti) i konačno Elsa ne-majka (neostvareno majčinstvo same spisateljice) (436-451). S druge strane, Maryse Jeuland-Meynaud pruža drugu viziju Morantičinih protagonistica, pri čemu, za razliku od Patrucco Becchi, ne prikazuje majčinstvo kao konstitutivni element koji određuje njihovo postojanje, već pokušava definirati žene kao dio određenog socio-kulturnog i geografskog konteksta. Oslanjajući se na feminističku kritiku, preispituje (a)seksualnost i izrazitu (seksualnu) pasivnost žene (300-324)....

Pročitaj cijeli članak →

Život počinje mirisom lavande. Moj otac stoji ispred ogledala. Upravo se otuširao i obrijao te se sprema obući odijelo. Gledam ga kako pričvršćuje čvor na kravati, spušta ovratnik košulje i zakopčava najgornji gumb. I onda kao i obično: lavanda.Znam odakle miris dolazi. Na ormariću leži savršeno oblikovana bočica. Jednog dana dok me muči grozna migrena i ležim na kauču u dnevnoj sobi, moja majka, pokušavajući smisliti kako da mi olakša bol, poseže za bočicom, otvara je i kapne par kapi na maramicu koju mi onda stavlja pod nos. Olakšanje je trenutno. Kaže mi da je mogu zadržati. Volim je držati u šaci s glavom lagano zabačenom unatrag, kao da me netko u tučnjavi opalio po nosu koji još krvari – ili kao što sam vidio druge da rade kad su bolesni ili shrvani tugom pa hodaju po kući povremeno udišući s maramice izvlačeći iz sebe zadnji atom snage u očajničkom pokušaju da ostanu na nogama. Volio sam tu maramicu, taj miris koji je dolazio iz njezinih nabora, volio sam je potajno nositi u školu i pod satom kradomice udisati njezin miris koji me vraćao roditeljima, našoj dnevnoj sobi, u svijet koji je bio toliko spokojan da bi samo udisanje tog mirisa oko mene stvorilo zaštitni oblak. Miris lavande značio je da sam zaštićen, sretan, voljen. Miris lavande nosio je sa sobom sretne misli – o životu, o onima koje volim, o meni. Miris lavande izbrisao bi svaku udaljenost i svi bismo bili na okupu u toploj i udobnoj sobi punoj jastuka, pokraj pucketave vatre, a zvuk kiše koji je dopirao izvana podsjećao bi nas kako smo ovdje sigurni. Miris lavande značio je da nas nitko ne može razdvojiti....

Pročitaj cijeli članak →

U jednom njemačkom toaletu, muškom, podrazumijeva se, pisoari su izgledali ovako: uglancani do visokoga sjaja, to je jasno, ali u sredini svakog – po jedna muha. U prvom trenutku povlačiš se s gađenjem, poslije vidiš da je muha nacrtana. Potpuni realizam. Ta muha je tamo ispunjavala najmanje dvije zadaće. Prvo, ona je, s apsolutnom neumješnošću, trebala istaknuti svu sterilnost njemačkog toaleta, osobito pisoara.Druga funkcija, zainteresirao sam se i shvatio, bila je očito praktična. Muškarac pred pisoarom mora imati nekakav objekt koji može ciljati. Muha je dobra meta, provokator, cilj koji muškarac nesvjesno želi pogoditi. I posredovanjem jednostavnog dvojnog sistema “meta – poražavanje mete” vjerojatnost rasijane paljbe izvan pisoara višestruko se smanjuje. Tako je i muha naciljana i toalet čist. I muškarac zadovoljan.Sve se to može dogoditi samo u njemačkom toaletu u kojemu je muha nacrtana. A što ako smo u toaletu na Balkanu?! (Tu ih nazivaju kenjarama – što je točno.) Prvo, muha ima više od jedne. Drugo, žive su. I treće, ne stoje na mjestu. ...

Pročitaj cijeli članak →

Žensko tijelo je oduvijek bilo bojno polje brojnih konflikata širih struktura moći, povezivano s metamorfozom, čudovišnošću, maskiranjem, groteskom, articifijelnošću i krizom. Ovaj članak se bavi 'neuobičajenim' ženskim tijelima kao socio-kulturalnim dokumentima i načinima na koje su stigmatizirana u današnjoj kulturi, etiketirana kao čudovišna i groteskna te koji su mogući razlozi za takve postupke 'dominantne kulture'. Počnimo od samog pojma roda ili kulturnog identiteta te tvrdnje da rod nije prirodna datost, nego kontingentna političko-kulturna konstrukcija; mi smo ti koji proizvode sami sebe. Naše tijelo određeno je spolom, rasom, seksualnošću, dobi, obrazovanjem, zaposlenjem i bilo kojom drugom društveno uvjetovanom kategorijom. Kao takvo tijelo je diferencirajući faktor, ne samo zbog vidljivih karakteristika nego i onih nevidljivih; nacionalistički, seksistički i rasistički diskurzi inspirirani su ideologijama koje smatraju da postoji izravna veza između vanjskog izgleda i unutarnjih, 'nevidljivih' karakteristika. ...

Pročitaj cijeli članak →