Multiple Exposure

Broj 2 - Godina 8 - 06/2018

Uvodnik

This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

VijestOtkrio sam da sam umro dok sam pokušavao napisati knjigu. To još nije bila ova knjiga. Živio sam sa suprugom u stanu s pogledom na dvorište, dva kata iznad restorana. Osoblje restorana voljelo se družiti u dvorištu u prizemlju, u onom unutarnjem prostoru od kojeg zgrade oblikuju poliedar izopačene prisnosti. Ondje bi jeli, pušili, pričali na telefon, brbljali. Njihove riječi prolazile su kroz zidove mog doma. Kao da sam bio u Strindbergovu Paklu i slušao glasove koji su ga slijedili po jeftinim pariškim hotelima na zalasku 19. stoljeća. No to je bio Rio de Janeiro i za razliku od švedskog pisca, ja nisam bio lud. Ili sam želio vjerovati da nisam. Budući da su me svako jutro budili glasni razgovori koji mi danju nisu dali raditi, a noću ševiti, često sam se žalio na buku. Kada moji prigovori ne bi urodili plodom, zaurlao bih kroz prozor: „Zašuti, kurvin sine!”. Jedne noći nakon kratke izmjene uvreda, bacio sam na njih prvo što mi je došlo pod ruku: vreću smeća punu pisama. Zauzvrat, na prozor dnevnog boravka bačeno je jaje. Moja žena je plakala. Bjelanjak je i dalje curio po staklu kad su pokupili kuverte i uputili se u najbližu stanicu. Policija me privela tereteći me za prijetnju i napad ili opasno ponašanje, broj policijskog izvješća 014-03595/2011....

Pročitaj cijeli članak →

Upoznao ju je, moju baku, Engleskinju, jednog prohladnog ljetnog poslijepodneva na plaži u Southerndownu. Sjedila je na stijeni, na svom kaputu, i pušila cigaretu, a on je – to sam čula od nekoga, od tate ili Mair – bio očaran. Pitao ju je može li sjesti kraj nje i, bez sumnje zato što je bio tako visok i zgodan, pristala je, pa je i on sam zapalio cigaretu, i ona mu je rekla svoje ime, a zvala se Agnes, i on je njoj rekao svoje, a zvao se Will. Tog su dana njih dvoje šetali po cesti od Southerndowna do Ogmorea i od Ogmorea preko dina u Merthyr Mawru do Ewennyja, gdje su promatrali kako se peče posuda prelivena plavom glazurom, i prije nego što su se razdvojili kako bi ona otišla u hotel u kojem je radila, dopustila mu je da je uzme za ruku.Vratio se sljedeći tjedan, i tjedan poslije toga, a svaki dan koji se nisu vidjeli pisali su jedno drugome, i nakon četiri tjedna prvi ju je put doveo kući, vlakom do dolina, i ondje je otkrila nešto o njemu što joj nije bio rekao. Možda je to negdje slučajno čula, ili joj je netko rekao baš namjerno, misleći da je to nešto što bi trebala znati. Uglavnom, kad ga je upitala o tome, odmahnuo je rukom i rekao da to nije ništa. Bila je to blesava blamaža koja se dogodila davno i nije značila više ništa – sve je to bilo tek priča iz mladosti, nešto tako daleko da jedva može vjerovati da je imalo veze s njim. Ljudi su to uglavnom zaboravili, pa tako i on, i ako joj itko to ikad opet spomene, ne bi se trebala obazirati jer se ni on više ne obazire, a kad je upitala: „Zaista?“ odgovorio je: „Da, zaista.“...

Pročitaj cijeli članak →

Samuel Beckett zapamćen je kao književnik koji je bio prilično rezerviran u odnosima s medijima. Pomno je čuvao svoju privatnost, rijetko javno nastupao te davao intervjue i izjave za medije. Njegova nam pisma, objavljena u četiri sveska u razdoblju između 2009. i 2016. godine u izdanju Cambridge University Pressa, stoga otkrivaju posve nepoznato lice književnika koji je korespondirao s izrazito velikim brojem osoba tijekom života. U arhivima i privatnim kolekcijama nađeno je oko 20 000 pisama koja u potpunosti mijenjaju sliku Becketta kao pustinjaka. Pisma otkrivaju da je Beckett bio iznimno dobro povezan s poslijeratnim umjetničkim svijetom te u redovitom kontaktu s nizom bliskih osoba, poznanika i poslovnih suradnika, posebice u trenucima kad se zbog stvaralaštva povlačio u izolaciju.Samuel Beckett četiri je godine prije smrti, 1985. godine, odobrio posthumno izdavanje svojih pisama. Zadatak je povjerio Marthi Dow Fehsenfeld, koja je potom zamolila Lois More Overbeck (Emory University) da joj asistira na tom opsežnom projektu. Uredničkoj su se ekipi ubrzo priključili George Craig (Sveučilište u Sussexu, prevoditelj) i Dan Gunn (profesor komparativne književnosti i engleskoga na Američkom sveučilištu u Parizu). Od početka rada na projektu naslovljenom „Korespondencija Samuela Becketta“ do objave prvog sveska pisama 2009. godine prošao je niz godina, zbog različitih prepreka s kojima su se urednici suočili. Među njima su bili rješavanje pitanja autorskih prava, činjenica da je Beckett urednike zamolio da osobno obiđu sve njegove (živuće) korespondente i upoznaju ih, obim korpusa i pitanje selekcije pisama za objavu te naposljetku, nečitljivost Beckettova rukopisa (zbog katarakte), što je dodatno otežalo transkripciju. Plod višegodišnjeg rada četiri su sveska odabranih, no ne i sabranih, pisama Samuela Becketta. U objavljeni korpus uvrštena su pisma koja je Samuel Beckett napisao u razdoblju između 1929. i 1989. godine, i to isključivo ona koja se izravno tiču njegova književnog stvaralaštva i nude informacije o stvaralačkim procesima. Beckett je izričito zabranio objavu pisama u kojima se spominju pitanja privatne naravi, tuđe nevolje ili se iznosi nečije „prljavo rublje“. ...

Pročitaj cijeli članak →

Marko za slobodno mjesto konobara u salunu Well-Digger’s Wallet saznaje od Lidije. Ona je upravo otišla odande da bi se smjestila u Santa Feu prije početka zimskog semestra; no Marko bi se, tvrdi ona, trebao prijaviti za posao prije nego što izvjese oglas u izlogu. Rad u salunu bio bi dobar način da poradi na svom engleskom; a i zaradio bi više nego što zarađuje za pultom Spur & Saddle Cluba, antikvarijata preko puta specijaliziranog za Divlji zapad, gdje je u šest mjeseci jedinu proviziju zaradio kad je natjerao neki par da kupi prepariranog rakuna kojeg su negdje u sedamdesetima opremili indijanskom perjanicom, postavili u kožni kanu i za osušeni mu struk privezali sićušno veslo.Well-Digger’s Wallet niski je dvokatni drveni objekt oko kojega se tijekom prošlog stoljeća formirao ostatak glavne ulice. Na spomen-ploči stoji da je izvorna zgrada podignuta 1870. godine; neonska silueta kauboja, koja vjerojatno predstavlja upravo tog kopača bunara po kome salon nosi ime, a koji se pogrbljeno oslanja o kaktus na krovu, dodatak je novijeg datuma. Ljeti se turisti sa šeširima svaki dan oko jedanaest i trideset nagomilaju na drvenoj promenadi ispred saluna, da bi se potom, točno u podne kad udari vrućina, rasuli i ponovno stvorili za vrijeme happy houra i pili dok ne skupe dovoljno hrabrosti da se priključe kaubojskom plesu na podiju. ...

Pročitaj cijeli članak →