Multiple Exposure

Broj 2 - Godina 8 - 06/2018

Uvodnik

This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Upoznao ju je, moju baku, Engleskinju, jednog prohladnog ljetnog poslijepodneva na plaži u Southerndownu. Sjedila je na stijeni, na svom kaputu, i pušila cigaretu, a on je – to sam čula od nekoga, od tate ili Mair – bio očaran. Pitao ju je može li sjesti kraj nje i, bez sumnje zato što je bio tako visok i zgodan, pristala je, pa je i on sam zapalio cigaretu, i ona mu je rekla svoje ime, a zvala se Agnes, i on je njoj rekao svoje, a zvao se Will. Tog su dana njih dvoje šetali po cesti od Southerndowna do Ogmorea i od Ogmorea preko dina u Merthyr Mawru do Ewennyja, gdje su promatrali kako se peče posuda prelivena plavom glazurom, i prije nego što su se razdvojili kako bi ona otišla u hotel u kojem je radila, dopustila mu je da je uzme za ruku.Vratio se sljedeći tjedan, i tjedan poslije toga, a svaki dan koji se nisu vidjeli pisali su jedno drugome, i nakon četiri tjedna prvi ju je put doveo kući, vlakom do dolina, i ondje je otkrila nešto o njemu što joj nije bio rekao. Možda je to negdje slučajno čula, ili joj je netko rekao baš namjerno, misleći da je to nešto što bi trebala znati. Uglavnom, kad ga je upitala o tome, odmahnuo je rukom i rekao da to nije ništa. Bila je to blesava blamaža koja se dogodila davno i nije značila više ništa – sve je to bilo tek priča iz mladosti, nešto tako daleko da jedva može vjerovati da je imalo veze s njim. Ljudi su to uglavnom zaboravili, pa tako i on, i ako joj itko to ikad opet spomene, ne bi se trebala obazirati jer se ni on više ne obazire, a kad je upitala: „Zaista?“ odgovorio je: „Da, zaista.“...

Pročitaj cijeli članak →

Haptic visuality is for Laura Marks the possibility of vision to be tactile, “as though one were touching a film with one's eyes.” An intercultural visual work, for Marks, more than any other work does this sensory exploration. This article does both: it builds on Marks’s work on haptic visuality and distinguishes its reading of the possibilities of an intercultural work to translate to “an audiovisual medium the knowledge of the body.” Inspired by a relatively recent anthropological school of thought, developed particularly around the works of Eduardo Viveiros de Castro, the article offers new readings of haptic visuality and invites us to think of the political dimension of film and the role of haptic translation as a possibility of decolonization of thought. Keywords: haptic cinema, intercultural haptic, horror haptic, oriental haptic, Deleuze & Guattari, Benjamin, Viveiros de CastroKako se sve može iskusiti zvuk, boja, gesta, u kolikoj mjeri i na koji način ta iskustva u nama bude osjećaje radosti, boli ili mučnine? Je li film medij koji u nama može probuditi taktilnu percepciju, ili je sve sinestezija, zapravo „prevođenje” iz jedne sfere percepcije u drugu? Pa i ovo pisanje je, zapravo, čin prevođenja, jer pišemo o filmu, zvuku, pa i o našem doživljaju filma – sve je dakle ovdje prevođenje u riječi. Prevođenje se odnosi i na čitanje teksta, onoga što je napisano u doživljaj pročitanoga. Često se riječ prevođenje koristi samo u kontekstu procesa prevođenja iz jednog jezika u drugi, ali prevođenje može ići beskonačno: kao prevođenje jedne kulture u drugu ili prevođenje jednog osjetila u drugo osjetilo. No prevođenje, međuodnos između originala i njegove prevedene destinacije, pa čak kad se radi i o onom što nam na prvi pogled izgleda kao najjednostavnija prevoditeljska tranzicija, nije tako jednostavno (Benjamin 253-63). Kao što Walter Benjamin naglašava, prevođenje je uvijek puno prijepora. Ovaj rad pokušava dočarati te momente prijepora u prevođenju jednog osjetila (vizualnoga) u drugo (taktilno). Postavlja se pitanje može li nas filmski medij „dotaknuti”, može li se vizualno prevesti u taktilno i obrnuto....

Pročitaj cijeli članak →

Uskoro će sunce poravnati obrise stijena u uvali, ali zasad je mali pješčani polumjesec još uvijek u sjeni. Baš je to Tomásu omiljeni trenutak, volio je na plažu dolaziti rano, da se prvi spuste stepenicama uklesanima u kameni zid, uživaju u samoći i vlažnoj i tamnoj svježini; no za to je trebao pridobiti Elenu da ustane na vrijeme, morao ju je nagovoriti da se pokrene i zatim je, mlitavu i zlovoljnu, vući sa sobom. Sada se nalazila ondje, uz njega, s kljunastim i čvrsto stisnutim ustima. Provoditi dvadeset četiri sata na dan gledajući opor krajolik tih kiselih čuba bila je prava muka. U normalnom životu, dok bi dolazili kući i odlazili na posao, stvari su funkcionirale bolje, ali na godišnjem bi se uvijek na kraju posvadili. Već su sedam godina bili u braku, a Tomás je i dalje bio spreman biti uz svoju ženu u siromaštvu i u bolesti, no ljetovanje s njom više nije mogao podnijeti. A pred njima je još cijeli tjedan tog dosađivanja. Tomás snažno uzdahne i pažljivo raširi ručnik. Elena je već sjedila na svome, u bikiniju, i napadno trljala nadlaktice....

Pročitaj cijeli članak →

1.Na trenutke, u tišini nastanjenoj krajolikom, jedino što se može čuti jest bljeskalica fotografskog aparata. U tom kratkom trenutku postoje samo on, kamera i kadar koji će ostati zabilježen za budućnost koju još ne zna, ali na tu je kartu stavio sve. Samo u tom kratkom trenutku ne postoji ništa osim njega i njegove vjere. Njega i njegove budućnosti. Potom ga, suptilno, prekida ona kratka zvučna katastrofa koja ga vraća natrag u prašumu: tropska šuma koja ječi i vrije u pozadini, kakofonija ptica, graja slobodnih kokoši, hrkanje umornog Indijanca, štucanje pijanog Engleza. Još dalje, na grozno jedinstvenom i bolnom mjestu, jecaji kćeri čije jauke tek sada ponovno čuje.Tek tada odvaja oči od kamere i pogleda je.Jedva joj je deset godina, pogled težak od nesanice i strašno bljedilo koji ga podsjete na one nordijske širine koje nikada nije posjetio. Pokraj djevojčice, žena zasljepljujuće ljepote, lijevom rukom čiji oblik i predobro poznaje, umiruje jecaje djevojčice. Drugom rukom, njegova se supruga trudi zapisati bilješke u malenu bilježnicu od crvenkaste kože. U istu onu bilježnicu u koju je prije deset dana napisala: „Prvi dan, početak putovanja.“ Deset dana prošlo je od tog prvog susreta, a putovanje već postaje dugo, teško, zapada u rutinu. Deset dana otkako ih je oronuli autobus ostavio na ulazu u ono što se sada usuđuju zvati prašumom, ali što ponekad izgleda tek kao golemo smetlište iz sna odsutnog boga....

Pročitaj cijeli članak →