Multiple Exposure

Broj 2 - Godina 8 - 06/2018

Uvodnik

This issue of [sic] plays with the technique of multiple exposure, which we borrow from photography. In a similar way that the superimposition of several exposures creates a single and unique image, so all the articles here presented individually deal with different overlapping concepts, which produce distinctive images, texts, and readings. Thus, for example, superimposing Nigerian traditional practices on Shakespeare’s themes creates a unique phenomenon in modern Nigerian theater; similarly, Christmas customs in Croatia, overlapping the fantasy of J.R.R. Tolkien, form a particular product intended for the child reader. Additionally, this [sic] also engages in a game of meaning, working around the polysemy of the word exposure. To this effect, the presented selection of articles deals with exposure as appearance in various (multiple) digital sources, the exposure of the viewers to multifarious effects cinema can have, or the exposure (revelation) of the ideas underlying the translation process. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Prošlog sam proljeća nekoliko tjedana na opatijskoj gradskoj promenadi prolazio pored kipa Miroslava Krleže. Stoji tamo izliven u metalu, s rukama u džepovima jakne, nezgrapan kolos, pred hotelom Milenij i gleda prema moru i u obližnji otok Cres. Prorijeđeni vijenac kose na njegovoj glavi mogao bi jednako tako biti i od ostataka lovora koji mu je stavio neki uviđavni potomak, a koji sad brišu vjetar i vrijeme. Osim mještana, tek rijetki turisti znaju nešto o tom imenu, a kamoli da pred sobom imaju jednog od velikih europskih književnika prošlog stoljeća. Nešto u njegovu držanju, to što je blago pogrbljen i jako nagnut ustranu, daje mu nadmoćno ironičnu crtu ne samo kao da se ne slaže sa svime što mu se događa nego kao da događanja oko njega točno potvrđuju sliku čovjeka koju je skicirao u svojim romanima i kazališnim djelima. Mora da sam zbog tog ozračja, zbog ironije i opuštenosti, vrlo brzo ušao u dijalog s njim. Ja sam postavljao pitanja, a njegov bi odgovor uvijek bio isti: odmahivanje glavom te jedno: „Bome imate problema“, koliko popustljivo, toliko i bez razumijevanja....

Pročitaj cijeli članak →

Haptic visuality is for Laura Marks the possibility of vision to be tactile, “as though one were touching a film with one's eyes.” An intercultural visual work, for Marks, more than any other work does this sensory exploration. This article does both: it builds on Marks’s work on haptic visuality and distinguishes its reading of the possibilities of an intercultural work to translate to “an audiovisual medium the knowledge of the body.” Inspired by a relatively recent anthropological school of thought, developed particularly around the works of Eduardo Viveiros de Castro, the article offers new readings of haptic visuality and invites us to think of the political dimension of film and the role of haptic translation as a possibility of decolonization of thought. Keywords: haptic cinema, intercultural haptic, horror haptic, oriental haptic, Deleuze & Guattari, Benjamin, Viveiros de CastroKako se sve može iskusiti zvuk, boja, gesta, u kolikoj mjeri i na koji način ta iskustva u nama bude osjećaje radosti, boli ili mučnine? Je li film medij koji u nama može probuditi taktilnu percepciju, ili je sve sinestezija, zapravo „prevođenje” iz jedne sfere percepcije u drugu? Pa i ovo pisanje je, zapravo, čin prevođenja, jer pišemo o filmu, zvuku, pa i o našem doživljaju filma – sve je dakle ovdje prevođenje u riječi. Prevođenje se odnosi i na čitanje teksta, onoga što je napisano u doživljaj pročitanoga. Često se riječ prevođenje koristi samo u kontekstu procesa prevođenja iz jednog jezika u drugi, ali prevođenje može ići beskonačno: kao prevođenje jedne kulture u drugu ili prevođenje jednog osjetila u drugo osjetilo. No prevođenje, međuodnos između originala i njegove prevedene destinacije, pa čak kad se radi i o onom što nam na prvi pogled izgleda kao najjednostavnija prevoditeljska tranzicija, nije tako jednostavno (Benjamin 253-63). Kao što Walter Benjamin naglašava, prevođenje je uvijek puno prijepora. Ovaj rad pokušava dočarati te momente prijepora u prevođenju jednog osjetila (vizualnoga) u drugo (taktilno). Postavlja se pitanje može li nas filmski medij „dotaknuti”, može li se vizualno prevesti u taktilno i obrnuto....

Pročitaj cijeli članak →

Several contemporary adaptations of Shakespeare address important, as well as ongoing, socio-cultural and political situations in their various societies. While this approach suggests collaboration with Shakespeare rather than contesting of the colonial political and cultural hegemony that the English Bard privileges, it also underlines the influence that Shakespeare has on the writers and cultures with which he has been in contact. From the perspective of collaboration with Shakespeare through Othello, this essay examines Ahmed Yerima’s Otaelo, which dramatizes the debilitating and tragic effects of the Osu practice among the Igbo people of southeast Nigeria and emphasizes the play’s strong echoes of other plays by Shakespeare, including Hamlet, The Merchant of Venice, and Titus Andronicus. Yerima’s play underlines how adaptation makes it possible to view the relationship between an older writer and a young (or new) one in the context of both influence and collaboration. ...

Pročitaj cijeli članak →

Samuel Beckett zapamćen je kao književnik koji je bio prilično rezerviran u odnosima s medijima. Pomno je čuvao svoju privatnost, rijetko javno nastupao te davao intervjue i izjave za medije. Njegova nam pisma, objavljena u četiri sveska u razdoblju između 2009. i 2016. godine u izdanju Cambridge University Pressa, stoga otkrivaju posve nepoznato lice književnika koji je korespondirao s izrazito velikim brojem osoba tijekom života. U arhivima i privatnim kolekcijama nađeno je oko 20 000 pisama koja u potpunosti mijenjaju sliku Becketta kao pustinjaka. Pisma otkrivaju da je Beckett bio iznimno dobro povezan s poslijeratnim umjetničkim svijetom te u redovitom kontaktu s nizom bliskih osoba, poznanika i poslovnih suradnika, posebice u trenucima kad se zbog stvaralaštva povlačio u izolaciju.Samuel Beckett četiri je godine prije smrti, 1985. godine, odobrio posthumno izdavanje svojih pisama. Zadatak je povjerio Marthi Dow Fehsenfeld, koja je potom zamolila Lois More Overbeck (Emory University) da joj asistira na tom opsežnom projektu. Uredničkoj su se ekipi ubrzo priključili George Craig (Sveučilište u Sussexu, prevoditelj) i Dan Gunn (profesor komparativne književnosti i engleskoga na Američkom sveučilištu u Parizu). Od početka rada na projektu naslovljenom „Korespondencija Samuela Becketta“ do objave prvog sveska pisama 2009. godine prošao je niz godina, zbog različitih prepreka s kojima su se urednici suočili. Među njima su bili rješavanje pitanja autorskih prava, činjenica da je Beckett urednike zamolio da osobno obiđu sve njegove (živuće) korespondente i upoznaju ih, obim korpusa i pitanje selekcije pisama za objavu te naposljetku, nečitljivost Beckettova rukopisa (zbog katarakte), što je dodatno otežalo transkripciju. Plod višegodišnjeg rada četiri su sveska odabranih, no ne i sabranih, pisama Samuela Becketta. U objavljeni korpus uvrštena su pisma koja je Samuel Beckett napisao u razdoblju između 1929. i 1989. godine, i to isključivo ona koja se izravno tiču njegova književnog stvaralaštva i nude informacije o stvaralačkim procesima. Beckett je izričito zabranio objavu pisama u kojima se spominju pitanja privatne naravi, tuđe nevolje ili se iznosi nečije „prljavo rublje“. ...

Pročitaj cijeli članak →