The Anatomy of Love

Broj 2 - Godina 7 - 06/2017

Uvodnik

In All About Love: New Visions, bell hooks observes that we are constantly exposed to messages telling us that the workings of love are mysterious and its agency unfathomable; that love is, in other words, only invaluable if it remains unexplained and unknowable. hooks argues that knowledge is a crucial element of love and that understanding its forces does not detract from its importance and value; on the contrary, it enriches the experience of love. More recently, Alain Badiou has in In Praise of Love similarly claimed that love is a ‘truth procedure,’ the kind of experience through which the truth about Two is constructed...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

[...] opatica je žena, ali žena koju se ne vidi svaki dan. Muškarci je se ne mogu nauživati u svakodnevnom ophođenju, stoga je žele s još većim žarom, skrivena je, zakukuljena, odsječena od svijeta u samostanu, u zatvoru, u beskrajnom zdanju u kojem se iza svakih vrata skrivaju još jedna. Carlos Fuentes, Constancia i druge priče za djeviceBože, oprosti mi. Možeš razumjeti silnu mahnitost u mojim prstima, vulkansku i suspregnutu potrebu mojih usana, vrelinu, i, o moj Bože, miris. Mnoštvo mirisa, otporne dlačice, znoj, znoj, prosta ruka, neobuzdana, poremećena, gruba. Gruba ruka kreće se u rupi, u kaljuži mojega bića. Svjedok – noć: pozornica za nasuprotnosti, noge i raskriljene proscenije, predstava uživo odakle se mrijeste strašne sablasti. Hitnem se s vrhunca svoje vjere, tijelo mi se razvaljuje u prah: prah koji se slobodno kreće, prah koji živi, prah koji je daleko od tebe, Gospodine. Jer griješim s golemim užitkom! I griješim misleći oživjeti. Gospodine, ja umirem od užitka u rukama, jezik traži ono što ne može dodirnuti, slina curi preko otvora; stenjem od trenja grješnih ruku, stenjem, vapim nijemo, ne da bih ti protuslovila, stenjem ne bih li te spoznala; pripojila. Svaka moja pora mjesto je otvorena dijaloga – začepljena znojem i magijom, bludi i slinom. Ruke, nezaustavljive, diraju mi kožu, rupe, mrse dlačice, prodiru divlje kao da nisam ni svoja, ni njihova gospodarica. Ruke puštaju da po njima curi slina s kojom prvo nisam znala što bih, onda sam je prisvojila, pa poslije tražila u iskusnu ritmu. Slina, proziran mulj, nedolično teče iz duše, predaje me na milost noći i mene same, curi, širi se prema netaknutim otvorima, olakšava mi pristup uskim, zabranjenim prolazima, Gospodine. Jer nastojala sam biti, bila sam u zabranjenim i uskim prolazima; zato griješim, Gospodine: s glazbom koja mi klizi niz dušu, s mutnom slinom, obilatom, demonskom, kola mi utrobom, prodire mirisom, miluje usta, zatiljak, pazuha, prepone, noge, oči i dlačice, Gospodine, na rukama uredne, na bedrima neupadljive, na pazusima skrivene, na nogama zanemarene, na ušnim resicama osjetljive, na preponama… na preponama, Gospodine, izazovne dlačice… isprva su štitile, onda bile vlažne, zatim lelujave i sasvim opijene tisućama mirisa, podatne, prostituiraju se meni, mojim rukama, mojim prstima, danju finima, noću faličkima, zorom oštrima. Pola noći. Pola moje sladostrasne propasti, nagovještaja, i na neki način, Gospodine, kunem ti se, spasa. Odjednom, bît ima više smisla u tjelesnosti: tvoja svjetlost čini mi se jednakom, ali jasnijom; tijelo mi se odmara, ali leluja; oblaci su na nebu, ali bliže; vjetar ništa ne govori, ali čujem njegove prijekore. Znoj se suši dok ležim i drhtim od same sebe, putenosti, usana u lavi. Umjesto da se probudim, zaspim: tijelo mi se budi iz transa, tone u san. Prsti se povlače, nastupa mir. Prsti gube na oštrini, varci, brzini, ratnom umijeću. Poprimaju stvarnu dimenziju: samo su prsti. A ti ne govoriš ništa, Gospodine. Ležim naga, prekrivena sumnjama i urednim dlačicama. Ruke su mirne. Poravnam kosu što mi vraća srce na mjesto. Svijet je jedna jedina svijeća koja gori bez straha da će izgorjeti. Ništa ne govoriš. Možda nemaš više što dati mojim pijanim rukama. ...

Pročitaj cijeli članak →

In Nabokov’s Lolita, Humbert Humbert’s The Enchanted Hunters, as a quest for love, aims to reconstruct a felicitous world or integrate various fragmentary details into an organic unity that revives a lost love, experiencing it on the basis of irony, and revealing a simulation of the desire, violence, and despondency which have been expressed in myths of nymphs and Persephone. The protagonist never reaches this unity, but his narrative of erotic and romantic love reveals him as a pathetic addict engaged in mechanical reproduction related to the phenomena of desire, seduction, violence, and sex. His The Enchanted Hunters does not simulate what he expects of his childhood love with Annabel; rather, it simulates the erotic imagination suggested in Mary D. Sheriff’s term “nymphomania,” in which artists fall degenerately to a model of tragedy. Keywords: simulation, nymph, nymphomania, The Enchanted Hunters The Enchanted Hunters in Nabokov’s Lolita refers to the name of a hotel and the title of a play. This seeming coincidence is actually not coincidental: Nabokov weaves a story concerning a pedophile’s seduction of a prepubescent child into a “story within a story,” in which the girl is imagined as a seducer who bewitches a number of hunters. Just as the girl in the play is a figment of a poet’s imagination, so Lolita in the novel Lolita is an imaginary production of a middle-aged pedophile. Yet Lolita is not so much a novel revealing guilt and mental disorder, but a mélange of art and reality, or more specifically, it is about a coinage in which the author fabricates art and myth in real life. Parallel to the protagonist who simulates what he expects of his childhood love, Annabel, in the form of the nymphet, Lolita, Nabokov replicates the beauty of butterflies in the pursuit of beauty and immortality, and develops the world of art with a pathetic tone whereby we gradually perceive a simulation of the desire, violence, and despondency which have been expressed in the myths of nymphs and Persephone. As Mary D. Sheriff’s term “nymphomania” suggests, Nabokov’s artist falls degenerately to a model of tragedy in the pursuit of butterflies (i.e., love and beauty)....

Pročitaj cijeli članak →

Izgleda tako slatko, ali živi je otrov. Pogledajmo malo dvoranu: svi su unutra. Trećini njih, a i to sam malo rekao, nisam baš drag. Sve su to moji protivnici, moji krvnici i moje žrtve. Petnaest sam godina u firmi, zadnjih pet kao šef kadrovske – nije lako. Ali od svih tih dama i gospode koji me mrze, vrlo dobro znam, najgora je ona. Moja najveća neprijateljica. Znam što govorim jer dobro je poznajem: to mi je žena.A konkurencija je jaka, tu su svi moji najratoborniji, najžilaviji protivnici: Donatella, ekonomistica s magisterijem s Harvarda, koju sam zaposlio kao tajnicu kad zbog krize nije mogla naći posao i koja mi je jednom prigodom, lagano i namjerno, izlila kipuću kavu po hlačama jer sam je zamolio da nam na sastanak direktora donese piće (A što sam mogao? Nisam ja kriv za krizu. A na sastanku je bio generalni direktor. I lijepo sam je zamolio). Zaldíbar, koji se iživljavao nada mnom šest godina kad mi je bio šef, potpisujući – bez moga znanja – sva moja izvješća kao svoja. Contreras, koji je pucao na moje mjesto, ali je izgubio bitku, čemu je vjerojatno pripomoglo to što sam se ja slučajno učlanio u isti teniski klub kao i generalni direktor, s kojim sam se uspio sprijateljiti između dva forehanda (nisam ni ja svetac, ali nisam ni đubre kao Zaldíbar – recimo da je to normalna, uobičajena doza nečasna ponašanja). Dakle, i u društvu ta tri teškaša, ona mi je i dalje najveća neprijateljica, u toj dvorani i u svemiru. To što smo u braku samo pogoršava stvari. Spavam s njom, sa svojom smrtnom neprijateljicom, a kad ne mogu spavati, čini mi se da je čujem kako u tišini snuje tajne osvetničke planove....

Pročitaj cijeli članak →

Taj mi je tip htio pokazati nešto tajno. Nešto zapanjujuće. Prema onome što mi je rekao, bio je to još neotkriven temelj kršćanstva. Tisućljećima najstrože čuvana tajna Crkve, as iz rukava koji još nije odigrala. Zaintrigiralo me. Odveo me u svojevrstan sanktuarij, koji je smrdio po vlazi, pa iz ormara s velikim ladicama stao vaditi relikvije u obliku čvrsto smotanih, požutjelih svežnjeva. Zatim ih je poslagao jedan pokraj drugog, kad gle – iz njih iziđe Djevica Marija. Moram priznati da me zapanjilo. Dogovorili smo spoj, našli se i prošetali po suncu i hladovini. Bila je ljubazna, nismo baš ćaskali, nego se više povezivali pomoću nasumičnih riječi koje su nas tjerale da se smješkamo i pogledavamo jedno drugo. Ali ono što me se najviše dojmilo: ona uopće nije bila povijesna ličnost, nije bila sveta, ni pobožna, ni odjevena u halju! Bila je obična djevojka. Nije se bojala i rado se smijala. Razumjeli smo se. Dok je hodala, donji dio leđa blago bi joj se izvio u nježan luk, i bila je lijepa i prilično moderna. Zbog zaigranog koraka stopala u sandalama bila su joj prašnjava, pomalo je i vukla noge, a kad bi zastala, nožnim bi prstima čeprkala po zemlji. Dok smo šetali, bio sam zadivljen: bila je to Djevica Marija, Kristova majka, glavom i bradom, premda, naravno, iz mlađih dana. Pa ipak, kakav uspjeh za Crkvu! Kad sam čitao rimsku književnost iz doba prije Krista, sjećam se, učinila mi se zabavnom i modernom – i znao sam da bi takva mogla biti i ona. Moderna. I zabavna. ...

Pročitaj cijeli članak →